Arhiva

Urbanizam kao lupetanje

SANDRA PETRUŠIĆ | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 1. avgust 2019 | 00:57
U vreme kada je Aleksandar Vučić poželeo da Beograd zaspe fontanama, Goran Vesić je poželeo da bude gradonačelnik, pa se bacio na prvi mikrofon da bi pred nacijom obećao kako će ispuniti želju svog lidera. I to ne jednu već 54, što je tačan broj fontana koje će mu Grad pokloniti. „Biće to prava mala umetnička dela“, tvrdio je tadašnji gradski menadžer, a i dobar posao za podobne jer ne uključuje javne konkurse. A onda je nešto pošlo po zlu. Izgleda da Vesić nije bio srećan što je umesto njega ustoličen Zoran Radojičić, pa je u februaru dao šokantnu izjavu da će Cvetni trg dobiti fontanu, ali da neće biti velika kao predsednikova omiljena – pevajuća, jer nema prostora (neće da sruši zgradu u kojoj stanuje da bi proširio trg), ali će biti „fontana kakve u Beogradu nema“. I još šokantnije pojasnio: „Biće nalik na one koje su u svetu sada popularne, parterna fontana po kojoj će ljudi moći da hodaju“. LJudske noge u fontani?! Da li je moguće da je zamenik gradonačelnika sasvim zaboravio na Vučićevo ruganje naciji, nakon kritika zbog izbora lokacije za pevajuću? „Ne znam šta bih rekao i odgovorio onima koji se žale da fontani na Slaviji neće moći da se priđe, šta su mislili? Da će moći da peru noge u fontani? Nisam znao da se noge peru u fontani, mislio sam da tome služe kada ili lavor, ali, naučili su me nazovielitisti da to ima i druge namene“, izjavio je u to vreme vrhovni „neelitista“. I ne samo da je Vesić zaboravio koliko Vučić prezire „elitu koja pere noge u fontani“ već je u nedostatku obećane fontane postavio česmu bez odvoda, tako da sada i elita i neelita pere noge na Cvetnom trgu. Ili, kako je to objasnio autor fotografije „prelivajuće česme“ Dragoljub Zumurović: „Na svega 100 metara od mesta gde stanuje jedan od gradskih ’kompletnih idiota’, na ’prekrasno’ napravljenom Trgu grobljanskih kapela, nedavno su postavili ovu divnu Prelivajuću česmu. Nemoj sada neko da kaže da ’idioti’ ne znaju pošteno ni česmu da naprave, jer Onaj će odmah reći da je to napad na NJega.“ Da li ne znaju da je naprave, da li se radi o maloj Vesićevoj osveti ili samo o namernim fušerajima upriličenim da bi se gradske vlasti milion puta ugrađivale u isti posao, za građane je svejedno. Oni će morati da sačekaju 425 dana da bi dobili „renoviranu“ Karađorđevu, pa da sačekaju još toliko da se preprave poskakujući trotoari ili uklone bandere sa trotoara koje onemogućavaju kretanje invalida, baš kao što sada čekaju novo popločavanje ulice 1300 kaplara, jer su tek postavljene ploče pobegle u svim pravcima nakon prve kiše. Ako bi nešto trebalo prećutati, onda bi izbor pao na projekat u vrednosti od milion dinara – skulpturu vrapca od cveća na Adi. Nema veze što se pojavio samo jedan ponuđač, Atelje „Kucijak“ (isti koji je posao dobio i za izradu cvetnog pauna u Nišu) i što mu je ponuda bila minimalno manja od procenjene javne nabavke u vrednosti od 1.100.000 dinara, bitno je da zbog pomenutog vrapca nije narušen kvalitet života građana (sem ako ne cepidlačimo pa pitamo: što nije otišlo porodiljama?), niti je uništeno arheološko nalazište ili posečeno pola šume. Pa neka košta koliko košta. Pare će se u svakom slučaju odlivati kome treba i koliko treba, ali bar nećemo ostati bez „pluća Beograda“ - Košutnjaka, kao što nam preti usled potreba jednog drugog, takođe jedinog ponuđača, glavnog gradskog urbaniste i člana glavnog odbora SNS-a Marka Stojčića. NJegova firma Arhitekton je odabrana da izradi urbanistički plan Zavoda za sport na Košutnjaku, vredan 25 miliona dinara, što je sasvim u skladu sa tendencijom da se za velike poslove, kako ističu u Inicijativi Ne davimo Beograd, za koje tendere raspisuju javna preduzeća ili čak Grad Beograd, javljaju samo firme direktno povezane sa SNS, poput firme Keep light. I sada se za potrebe jednog od njih seku borovi, hrastovi, javor, lipa i kestenovi, a po saznanjima N1, posečena stabla se voze u privatno dvorište čoveka koji se predstavlja kao funkcioner SNS-a. Ali kada glavni urbanista građanima već ne može da ponudi da dišu, onda im kao utehu nudi verovatno najbizarniji projekat koji su naprednjaci ikad smislili – Stari savski most u parku. Čuo je da su građani emotivno vezani za njega i da ima neku istoriju, ali mu je skupo da ga stavi negde gde bi to bilo smisleno kao, recimo, pešačko-biciklistička saobraćajnica nad Savom. A još skuplje da ga ostavi tu gde jeste jer klapara naprednjačkoj eliti koja se naseljava u Beogradu na vodi, a nju neprijatni zvuci ne smeju da uznemiravaju. S obzirom na to da je video jednu zelenu površinu na Ušću, a svi znamo da je za naprednjake sve što je zeleno ravno uvredi (a i ugrađivanje je teško i slabo isplativo), odlučio je da ga tu postavi kao „eksponat“. „Postoji opcija da se Stari savski most prebaci u park Ušće i da se određeni nelegalni objekti koji se trenutno nalaze na toj površini sklone tako što će se premestiti unutar samog mosta. Zasad je nezvanično planirano osam lokala koji bi stali unutar njega“, objašnjava Stojčić. „Sada je hit sudbina tzv. tramvajskog mosta, jer postoji, kažu da se to zove ’ideja’, da se on reinstalira, jednim delom, u parku, tačnije na parku Ušće! Potpuno dirljivo, urbanizam kao lupetanje. I sad gradski budžet dobija infuziju na poziciji, kažu, stručnih saveta u povodu strateških odlučivanja u gradu. Bolje bi bilo da se vidi u kompjuterskom pojmovniku šta je master riset, a i manje košta“, kaže Bojan Kovačević, predsednik Akademije arhitekture. Pomenuta infuzija nije mala, kabinet gradonačelnika je odlučio da se časti sa povećanjem od 22 odsto. Samo četiri meseca nakon rebalansa urađen je novi jer su „prihodi veći nego ikada“ (što ne smeta da im svaki čas iz republičkog daju finansijski doping), ali novac nije namenjen boljem životu građana, već gradonačelniku, njegovom zameniku i Gradskom veću. A kao opravdanje Vesić je izjavio da će novac potrošiti na „angažovanje stručnjaka za praćenje velikih projekata“, što zvuči mnogo gore nego da ga je namenio za nove cipele i put na Bahame. Ako već deca ne mogu da dobiju besplatne knjige, neka im bar ostane Kalemegdan da bi besplatno videli istoriju Beograda, umesto što se za sumanuti projekt žičare i ove godine izdvaja još 103 miliona, na već izdvojenih 266. I neka ne preuređuju trgove, sa „stručnjacima“ po njihovom izboru, ili bez njih, iako su uvereni da je Trg republike postao „remek-delo“. Dobro, možda je Stojčić stvarno pomislio da se građani raduju toj izvedbi kada ga je na jutarnjem programu voditeljka obasula rečima hvale jer su svi koji su se bunili zanemeli kada su videli konačnu izvedbu – trg nalik na one u svetu „pored kojih volimo da se slikamo“. A slikati se pored nečeg je naprednjački vrhunac užitka. I kada ga je isto tako oduševljeno upitala da li će građani biti podjednako srećni kada vide i Park vojvode Vuka, gde su se skupljali narkomani, pijanci i sumnjivi tipovi koji su netragom nestali čim je gradska vlast tu posadila sedam stabala. Šta je drugo mogao da kaže, osim – da?! I da doda da je sve to bio „politički hejt“, da su sada delom pokazali kako divno rade, a da su im u međuvremenu građani koji žive na Topličinom vencu postali saveznici a ne kritizeri. Međutim, Inicijativa „Pešaci nisu maratonci“ smatra da kompromis nije postignut razumnim dogovorom već blokadom radova, nakon kojih je ostvarena bolja komunikacija sa gradskim arhitektom, koja je rezultirala dogovorom o Parku vojvode Vuka i rekonstrukciji dela Topličinog venca. Takođe, da se taj kompromis sada koristi za dobijanje političkih poena, iako se bez podrške opozicije njihovi zahtevi ne bi toliko glasno čuli. „Ni u kom slučaju nisu svi naši zahtevi uvaženi. Povukli smo crvenu liniju: u parku se ne sme seći postojeće drveće niti smanjivati postojeća travnata površina. U pomenutom delu Topličinog venca mora ostati kolovoz otvoren za javni saobraćaj, taksi stanica i postojeća parking mesta. Dobili smo obećanje da će ovi zahtevi biti ispunjeni i tek tada smo prekinuli blokadu radova. U Parku vojvode Vuka će gradska vlast uraditi mnoge stvari koje ne podržavamo, ali koje su ostale ispod naše crvene linije. Zašto se park u centru grada popločava, okružen popločanim ulicama i visokim zgradama? Šta god se dešava na tom platou odjekivaće. Staze u parkovima se posipaju sitnim kamenjem, ne popločavaju se granitnim pločama. Komentari sa kojim se mi susrećemo su da je Trg republike trajno unakažen, pa sa strepnjom nadgledamo radove u Parku vojvode Vuka“, kaže istoričarka umetnosti Dubravka Lukić. Međutim, po mišljenju Bojana Kovačevića, u slučaju Trga republike je urađen pozitivan pomak, bar kada su okolni radovi u pitanju, s obzirom na to da se od njih odustalo. „Odustane se od najavljenih rešenja i redefiniše se maltene tačno po kritikama koje smo upućivali gradskim vlastima. Hvala bogu da je tako konačno postupano, ali ne razumem kako niko nije smenjen – za podnošenje ostavke potreban je sasvim drugi ljudski soj – jer je sve nas zavlačio i zamlaćivao mesecima, ubeđujući nas u zatvaranje Vasine, u garažu na Studentskom trgu, u skretanje saobraćaja iz Kolarčeve desno u neku imaginarnu crnu rupu iz koje se samo od sebe sve kasnije raspetljava, u uklanjanje Staklenca koji sad opet ostaje, i tako redom... Ta vrsta piši-briši je potpuno neverovatna. Igranje tuđim vremenom i živcima, koliko ljudi se, i građana i stručnjaka, posvećivalo tim blesavim, nerealnim i opasnim odlukama od kojih se, evo, odstupilo. A tek ćemo dobiti vrednovanje i onih elemenata koji jesu izvedeni, koji nisu bili zaštitarski ili inženjerski veoma upitni, sumnjivi, ali možda nisu baš sretna rešenja. U ovom trenutku njihovo komentarisanje će, red je, malo da sačeka. Prvo da odradimo šok od promena“, kaže Kovačević. A drugo, da se naprednjaci opet ne predomisle i odluče da ipak zaoru garažu po ostacima Singidunuma ukoliko se proceni da se i u taj posao vredi ugraditi, kao u jarbole, žičare i buketiće od milion dinara.