Nova normalnost

Prema jednoj popularnoj dosjetki svaka država ima svoju mafiju, samo u Hrvatskoj mafija ima svoju državu. Istovjetnu se dosjetku može čuti i u drugim varijantama: samo u Srbiji mafija ima državu, i tako u svakoj od država nastalih na tlu Jugoslavije (nisam, priznajem, čuo da se to tvrdi i za Sloveniju). Ima u tim pretjerivanjima jedna racionalna srž: veoma je teško jasno razgraničiti gdje prestaje država a počinje organizirani kriminal; isuviše je isprepletenosti a da bi se mogla povući jasna demarkacija između države i mafije. Siva zona je odviše široka. Hoćemo li objasniti odakle ta siva zona, morat ćemo se vratiti u vremena kad je Stane Dolanc predložio da se za specijalne akcije likvidiranja političkih emigranata angažiraju pripadnici kriminalnih družina, umjesto da se „naši drugovi“ (profesionalni operativci Službe) izlažu rizicima na takvim zadacima. Tu započinje proces koji će, posebno u turbulentnim devedesetim godinama, uroditi gubljenjem jasne razlike između državnih organa i mafijaških organizacija. A ako imamo u vidu koja je bila uloga pojedinih frakcija Službe u rasplamsavanju ratnog nasilja te u stvaranju novih država, bit će posve jasno zbog čega je spomenuta granica postala nejasna i fluidna. Važno je znati još nešto: i u najtežim ratnim vremenima nije se prekidala suradnja prekograničnih mafija, tada već čvrsto sraslih s gospodarima rata. Dok su civili stradali kao žrtve rasplamsane etničke mržnje, bratstvo i jedinstvo srpskih, hrvatskih i drugih trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima (među kojima su mnogi bili komandanti ili istaknuti pripadnici legalnih i nelegalnih oružanih i paravojnih formacija) cvalo je bez ikakvih prepreka (a druženje optuženih ratnih zločinaca svih naroda i narodnosti u pritvoru Haškog tribunala samo je potvrdilo to u tuđoj krvi potvrđeno bratstvo gospodara rata). Mržnja i etnička homogenizacija bile su rezervirane za neupućene, za one koji nisi pripušteni raspodjeli plijena. Ne treba spominjati zlokobnu ulogu koju su na tom planu odigrali kontrolirani mediji. A plijen nije stjecan samo direktnom pljačkom, nego prije svega preraspodjelom nacionalnog bogatstva u procesu privatizacije (tzv. tranzicije): pogledamo li tko su glavni korisnici tog procesa, doći ćemo do vrlo jasnog zaključka u tom pogledu. „Tko je jamio – jamio je“, čuvena je izreka jednoga ratnog komandanta, kojoj doista ne treba komentara: legalizirano je sve ono što je u ratovima i privatizaciji ugrabljeno. I proces normalizacije mogao je započeti. Trguje se, putuje, sportski i kulturni odnosi uspostavljeni su gotovo bez smetnje (narušavaju ih, doduše, pojedini incidenti, poput onog ovogodišnjeg napada na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu). Postoje, doduše, glasne i agresivne manjine koje još uvijek vjeruju u ono što su već spomenuti kontrolirani mediji svojedobno proglašavali neupitnom istinom - ali te manjine ne predstavljaju ništa više od sebe samih. No, netko će prigovoriti: a zašto se onda u izjavama vodećih političara stalno podižu tenzije? Odgovor je, čini se, prilično jednostavan. Najlakši način da se održava povjerenje u korumpirane i nesposobne političke elite sastoji se u širenju osjećaja ugroženosti: svi nas mrze i rade nam o glavi, pa se stoga moramo okupiti oko naših vođa, koji su jedini kadri da nas zaštite od opasnosti koje nam prijete sa svih strana. U tom cilju nužno je i da štitimo naše mafijaše (to što oni i dalje uspješno surađuju sa svojom prekograničnom braćom ne bi nas se trebalo ticati), a posebno je važno da slavimo naše heroje (koji u pravilu dolaze iz one sive zone) i da ne nasjedamo mrziteljima svega srpskog (svega hrvatskog, itd.) koji ih proglašavaju zločincima, služeći se pritom ponekad i haškim presudama (a moramo znati da je „Hag jedna antisrpska institucija stvorena samo zato da srpski narod proglasi genocidnim“; pardon: jedna „protuhrvatska ustanova čiji je jedini cilj da sve Hrvate proglasi genocidnim ustašama“). Dok naivni narod vjeruje u izjednačavanje osude nekog ratnog komandanta ili mafijaša s osudom naroda kao cjeline, dotle ćemo mi odabrani i dalje uvećavati našu moć i naše bogatstvo. I to će biti naša normalnost!