NJihovo pravo lice

Umjesto savjesti, carstvujuću „gospodu“ jedino muči njihova uvijek povrijeđena sujeta koja diktira njihove postupke. To prokletstvo im ne dozvoljava da se zaustave, zasite i zadovolje. NJihova umišljena veličina obogaćenih kriminalaca pokazuje da su zadovoljni sobom, ali u isto vrijeme veoma zabrinuti za svoju budućnost. Zbog toga neprekidno vode izbornu kampanju i kada izbora nema, a političke protivnike doživljavaju kao mrske neprijatelje sopstvene države. Imaju unutrašnju mučnu potrebu kako da očuvaju nedostižnu predstavu o sebi samima. Na druge ljude gledaju kao na povjerenike nepoznatih sila, a sumnjivih namjera. Balkanski političari su većinom ljudi veoma sumnjiva obraza, ali zato oni imaju više obrazina, što može da prevari čak i one najopreznije i one najsumnjičavije. Doživljaj da su napušteni od svojih, a gonjeni od protivnika, sudbina je svih političkih šićardžija. Svoj život žive između važnosti laskanja i snage zastrašivanja. Redovno udružuju laži i nasilje. Nekada su partijske udbe pratile šta ko radi, a ove njihove sada istražuju šta ko misli. Kratka pamet, tvrdo srce i visoko mišljenje o sebi znaci su prepoznavanja prostaka od zanata. Bogati i silni, mrze sve što je okrenuto nejaku čovjeku. Vlast koja se plaši naroda nije narodna. Tada život teče u smjenama nadanja i strahovanja, a političari sve to rade svojim usiljenim mirom i svojom vještačkom vedrinom. NJima je više stalo do njihovih shvatanja o životu, negoli do života samoga. Znaju da ih svi „žele“, a ti isti ih ne vole - uvijek su u pitanju vlast i novac. Ni sam Bog ne zna kada ti ljudi lažu, a kada govore istinu. Sračunata gluma pretvara ih u otrovne mumije. Sa zanosom osluškuju i posmatraju sebe i ono što smatraju svojim. Umislili su da imaju uspjeha zanemarujući aksiom da umišljeni uspjeh čovjeku vrat lomi. Zanemaruju da u svim prevratima jedni stvar vode, dok je sasvim drugi izvode. Komisiono izdanje jedne te iste politike, balkanske političare čini uniformno smiješnim ljudskim figurama. U zatvorenim krugovima jedan drugog kleveću i ogovaraju poput zavađenih sokačara. Plahoviti su kao bujica, a strpljivi su kao zemlja kada je njihov interes u pitanju. Pobjednici rano liježu, dobro spavaju i rano ustaju, dok je kod poraženih sve obrnuto. Ovi balkanski stalno glume pobjednika, ali kasno liježu i slabo spavaju, osim ukoliko ne koriste pomagala. To je siguran znak da su već sada poraženi ili i sami vide da će se to uskoro desiti. Monarh-uzurpator uvijek manje vrijedi nego da je poginuo u najmanjoj svojoj pobjedi. Narod se poistovijetio sa svojim tlačiteljima, pa će se malo šta promijeniti kada tlačitelji budu otišli, na ovaj ili na onaj način. To je sudbina naroda koji su bili pod tuđom okupacijom - ostali su lenjost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube sile. Tada je teško biti dostojan slobode. Bolest je uvijek sirotinjska sudbina, ali je ona i bogataška kazna. Način bolovanja je različit, ali je shvatanje bolesti uvijek isto. Naglašena ožalošćenost zbog nekog pokojnika koji i nije bliski srodnik, znak je sklonosti prema foliranju i skretanju pažnje na sebe. Isticanje tobožnje lične veličine, a upućenost na milostinju ili očekivanje darovanja, znak su slabosti duha. Sitni i bezimeni ljudi se penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih. Oduvijek je poznato da se dva naraštaja, koji se dodiruju i smjenjuju, najteže i podnose. U stvari, oni se najmanje poznaju. Oni koji nisu u stanju oduprijeti se rđavim stvarima kao što su u stanju oni izuzetni i snažni pojedinci, postaju žrtve tih događaja. Oni koji se lako pomire sa tim događajima postaju dio gomile prosječnog svijeta. U ovakvom svijetu ljudska dobrota postaje golo siroče, pa se moralan čovjek može pohvaliti: „Ko se sa mnom druži, izgubiće položaj, ali će zato sačuvati slobodu“, a jedan pjesnik je kazao: „U djeci se obnavlja i čisti rijeka čovječanstva“. Valja se nadati! I valja boriti se! general avijacije u penziji i analitičar geopolitike