Arhiva

Cetinjska br. 1

DRAGAN JOVANOVIĆ | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 2. oktobar 2019 | 15:59
Bio sam još u Vidovu kada mi je sekretarica Jelena javila da se NIN, sa Dorćola, vratio u Cetinjsku. Ali jedno je čuti od ove redakcijske lepotice da je NIN, opet, u Cetinjskoj, a drugo je, brate, doći ispred te oronule zgrade i ući u svoju „drugu kuću“, na obodu „Bermudskog trougla“. Eeej, skoro petnaest godina nisam kročio u Cetinjsku br. 1! Oh, kako mi je srdašce zaigralo kada samo prošao pored stare ofucane portirnice i starog obezbeđenja! A lift „štuca“, brale, kao i ranije, pa je bolje pešice, uz izlizane mermerne stepenice, do redakcije. A, u prošlu sredu, u istoj sobi, kao nekad, sedi Jugoslav Vlahović! Sa njim sam, skoro istog dana, primljen u NIN, pre četrdeset i kusur godina, još malo, bajo, pa pola veka! I, sem Juge, nema više nikog od „starog jata“; svi su, manje-više, u čituljama... Iz Cetinjske krenem ka Tašmajdanu, ka „Poslednjoj šansi“. Tamo mi je moja Greta iz Zemuna, inače, Jevrejka, ispričala jednu „šašavu masonsku priču“, ali koja deluje dosta ubedljivo. Elem, Milica Vojinović, Marinina baba, mogla bi da bude princeza Anastasija Romanova!? A ona je, navodno, jedina preživela boljševički masakr ruske carske porodice. Anastasiju je, pak, uzeo u zaštitu srpski patrijarh Varnava, i udao je za svog brata Uroša Rosića. Ona je izrodila četvoro dece, a jedno od njih bila je Danica Rosić, majka Marine Abramović. Po fotografijama, Danica i te kako liči na Anastasiju Romanovu! Bilo kako bilo, tek, u mesec dana, 1937. godine misteriozno umiru patrijarh Varnava i njegova dva brata, Uroš i Leksa. Zabranjena je autopsija leševa, ali se pretpostavlja da su otrovani „dijamantskom prašinom“?! Nego mala Marina odrasla je sa babom Milicom iliti princezom Anastasijom, i to u Makedonskoj, u kući pored „Grmeča“, a tu je, jelda, i – Cetinjska br. 1! Slušam moju Gretu iz Zemuna, a kroz glavu mi prolazi Marinina izjava da je „analiza njenog DNK pokazala da je 75 odsto sa Balkana, a 24 odsto je sa istoka Evrope, i, jedan odsto iz Italije“. K. G. Jung, moj guru iz Švice, upliće se u razgovor: „Marina je, dakle, tri četvrtine balkanska arijevka, a jednom četvrtinom je Ruskinja, tako da njena baba Milica može da bude Anastasija Romanova! U Marininoj objavljenoj biografiji piše da je, kao mala, imala nešto nalik hemofiliji, njen brat Velimir imao je epilepsiju. A od tih, naslednih boljki, patio je i prestolonaslednik Aleksej Romanov, i, lečio ga je jurodivi monah Raspućin. I, zapitaj se, dečače, Zašto bi Marina, poreklom iz Pljevalja, kupovala stan na Cetinju, a htela je da kupi i cetinjsku fabriku ’Obodin’?! Da li zato da bi bila bliže ruci Jovana Krstitelja, a ta ruka, ne znam zašto, pripada Romanovima! Nego, između tvoje Cetinjske i Cetinja ima neka veza!“ U subotu, bezuspešno, tražim ovčetinu po Beogradu. Dok u Kanadi, čujem, počinje, po marketima, da se prodaje i ljudsko meso (?!), Beograđani još nisu prešli ni na ovčetinu! Za utehu, na Kaleniću, kod Dragane, kupim konjetinu. I dok mi melje meso za tatar biftek, doznajem da je meso sa Suve planine! Možda od konja koji su gonjeni suvoplaninskim vukovima silazili kod mene, tiskajući se oko Vidovog hrama... Tu me moja Crna crnim humorom teši: „Ako, već, pozivaš Marinu na performans na Nojevu lađu u Vidovo, možda biste mogli da se, za vreme Potopa, hranite ovim ’kanadskim specijalitetima’! Taj kanibalski performans odjeknuo bi kao nijedan dosad! Bajdvej, kada si u Beogradu, mogao bi češće da svratiš u Cetinjsku. Inače, Marinin otac, Vojo Abramović, a o kome se ne zna ništa, bio je, gle, ’vrhovni komandant Titove garde’! Ih, kada bi Cetinjska 1 znala da priča...!“