Arhiva

Gospođa mama i gospodin tata

Vesna Mališić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 27. novembar 2019 | 17:49
Gospođa mama 
i gospodin tata
Kada četiri dana nakon objavljivanja vesti i snimka na kome se vidi kako ruski agent predaje kesu s novcem srpskom potpukovniku u zamenu za kesu sa nepoznatim sadržajem, predsednik države, smrtno ozbiljnog lica, najavi da će se, sa svim detaljima, obratiti građanima Srbije i to posle sednice Saveta za nacionalnu bezbednost, javnost je s pravom očekivala scenario ravan vrhunskom špijunskom trileru: protestne diplomatske note, proterivanja, hapšenje srpskog špijuna, najavu istrage u vojsci o mogućoj agenturnoj mreži i mnogo detalja o samoj akciji. Ali, ništa od toga! O špijunskoj aferi čuli smo, manje-više, samo ono što smo na Jutjubu i sami videli, a o njoj saznali malo više od onoga što smo uz prvu objavu snimka na portalu Radio Slobodna Evropa dobili kao informaciju. Pripadnik ruske vojne obaveštajne službe Georgij Kleban na snimku je sa srpskim agentom Z. K., penzionisanim potpukovnikom Vojske Srbije, koga su naše službe još od 2012. godine pratile zbog špijunskih aktivnosti. Kleban je, sa još tri konspirativna izvora Vojske Srbije, imao desetak kontakata, a tri puta im je uručio novac. Saznali smo da je snimak star godinu dana i da su akteri poznati srpskim službama i tako naslutili da je tajming objave deo unakrsnih obaveštajnih poruka o malignom uticaju Rusije na Srbiju ili prevelikoj bliskosti Srbije sa NATO, a možda i deo srpskog neveštog odgovora na sumnje vlasti da Rusi podstiču aferu „Krušik“. Dupla predstava, za spolja i za unutra, mogla je da počne. Ipak, šta god da je špijunska afera, istina ili predstava, Aleksandar Vučić je želeo da ostavi utisak da ima veliku nelagodu što o tome mora javno da govori. Zato će, bez obzira na motive, ostati upamćen kao jedini predsednik na svetu, a možda i u istoriji, koji se praktično izvinjavao Rusiji što nas je špijunirala! Kaže da ruski agenti nezakonito vršljaju po našoj zemlji i vrbuju pripadnike vojske, a onda ostavlja utisak da bi Srbija to prećutala jer se „ne zaboravlja šta je 2015. godine Putin učinio za nas u Savetu bezbednosti, a zahvalni smo i za opremanje naše vojske“. Pola konferencije za novinare potrošio je da dokaže Rusima da srpske službe nisu pustile špijunski snimak, čak da naši obaveštajci nisu bili ni sposobni da to obave nego su akciju snimili drugi „iz sivog audija“ koji su bili kontrapratnja. Da je bilo do nas, eto, to bi ostala mala tajna u krugu prijatelja zbog koje sigurno ne bi potamneo sjaj ordena Aleksandra Nevskog na grudima srpskog predsednika. Uostalom, dodao je, ovde su i te kako aktivne i austrijske, nemačke i bugarske službe, o kojima je ispričao obaveštajnu epizodu iz Sandžaka. I to je bilo to. Priča o ruskom špijuniranju poslužila je za šta je trebalo da posluži i mogla je polako da ode u politički i medijski arhiv. Teoretičarima zavere bliskim vlastima ostavljeno je da još malo obrade tezu da je agent Kleban, u stvari, trostruki ili četvorostruki špijun, što Rusiju praktično oslobađa odgovornosti, kao i da „utvrde“ čiji je tačno bio cilj da se poremete srpsko--ruski odnosi pred Vučićevu posetu Putinu. Deo opozicije mogao bi da se preispita da li su prećutali rusku špijunsku aferu samo zato što veruju da je izmišljena ili zato što dele sa vlašću ljubav prema Rusiji, a sa Rusijom uverenje da je dobro odugovlačiti sa rešavanjem problema Kosova i evropskim integracijama. A Aleksandar Vučić mogao bi da presliša svoju savest zbog rečenice koju je izgovorio kao reakciju na tvrdnju Marinike Tepić da je Srbija prodavala municiju Ukrajini za ratna dejstva u Donbasu. Vidno uzbuđen, rekao je: „Optužili su nas da ubijamo rusku decu tako što Srbija zarađuje prodajući granate Ukrajini. Zašto pokušavate od Rusije da napravite neprijatelja?“ A onda je pred kamerama izveo ceo dokazni postupak kojim je utvrdio da je „Srbija čista kao suza“ oko mogućeg reeksporta, jer je mine iz Krušika izvezao Tehnoremont, a to je firma „gospođe mame uzbunjivača Obradovića“, kojoj je posvetio značajno vreme u nameri da obesmisli aferu „Krušik“ koja ne prestaje da raste u srpskoj javnosti. Ipak, najvažnije mu je bilo da se čuje „da nisu ruska deca u Donjecku i Lugansku stradala od srpskih mina“. A to što se srpskim oružjem, posredstvom gospodina tate, ubijaju druga deca po svetu, to nije izazvalo ni pažnju ni osetljivost predsednika Srbije. Samo da su, dakle, živa i zdrava ruska deca i da srpska namenska industrija radi punom parom.