Napad NINdži na predsednika

Jedva što je preživio napad N1 televizije, dok se iscrpljen i blijed još oporavljao od dušmanskog pitanja novinara Miodraga Sovilja, Aleksandar Vučić se našao u sljedećoj smrtonosnoj opasnosti. Atentat na njega pokušao je magazin koji držite u rukama, ovaj naoko dobronamjerni i miroljubivi NIN, kojega ste smatrali utjelovljenjem građanske odmjerenosti i za čije ste ime vjerojatno mislili da je skraćenica za „nedeljne informativne novine“. Prilika je da vam napokon, skoro osamdeset pet godine od izlaska prvog broja, otkrijemo da NIN to ne znači. NIN je ustvari skraćeno od NINdže. Novinari i urednici magazina vrhunski su obučeni ubojice, đavolski vješti i s hladnim i s vatrenim oružjem. Nevoljnim se žrtvama prikradaju nečujno kao sjenke i nitko još nije preživio susret s njima, a specijalni im je merak s crnom zemljom sastaviti kakvog srčanog branitelja srpstva poput Aleksandra Vučića. Zbog toga su na naslovnu stranicu prošlog broja isprva stavili Tanjugovu fotografiju sa sajma oružja, na kojoj se predsjednik Srbije, kao slučajno, jelte, našao ispred cijevi jedne snajperske puške. Međutim, podmukla je namjera NINdži na vrijeme raskrinkana. Uvijek budni članovi i funkcioneri Srpske napredne stranke znali su kako to može kobno završiti, sjetili su se bezbrojnih pokojnika koji su se jednom našli ispred snajpera štampanog u četverobojnom, besprijekorno uštimanom koloru i kako naš narod mudro znade reći: „Puška je najopasnija kad je papirnata.“ Neustrašivo i odlučno su razoružali naslovnicu prije nego je ona, nedaobog, došla pred Vučića i opalila, a Vučić se uhvatio za prsi, gorko zavikao: „Ah, sudbo kleta!“ i skljokao se mrtav na ćilim. Akcija naprednjaka bila je zadivljujuća. Kad uzmete čitati kako su oni bili zabrinuti za svoga vođu, samo osjetite kako su vam u jednom trenutku obrazi mokri. Dirne vas do suza, ispuni nježnošću, jedva možete vjerovati da u današnjem hladnom i otuđenom svijetu još ima takve čiste ljubavi i takvog autentičnog humanizma. Atentat NINdži, shvatite tada, ne bi uspio ni da je puška objavljena na naslovnici. Potpredsjednik stranke Vučević, poslanik Milićević, šef poslaničkog kluba Martinović, potpredsjednik Narodne skupštine Marinković, premijerka Brnabić... svi bi oni munjevito, kao pantere skočili između NIN-a i Vučića. Ne žaleći poginuti, primili bi metak umjesto njega. Tako je mnogo njih pokazalo spremnost svojim ga tijelima zaštititi, da bi se u odsudnom trenutku nabacali na hrpu kao ragbijaši ispred Vučića. On bi vjerojatno ostao neozlijeđen i da je naslovnica namještena na rafalnu paljbu. A još je možda i potresnije kako je i Aleksandar Vučić spreman umrijeti za svoje suradnike. „Nemojte protiv drugih ljudi. Samo vi uperite te snajpere protiv mene“, rekao je nešto drhtavim glasom. Pogledajte snimku, neodoljiva je. Skroman kakav jest, sebe je samoga predsjednik Srbije uspio potresti vlastitom samoprijegornom žrtvom, sav se on naježio od svoga herojskog stoicizma. Tek što nije razvezao kravatu, razdrljio košulju i prezirno, izazivački dobacio: „Ajde, mamu vam, pucajte! Pucajte u prsa, kukavice!“ Snajper, mitraljez, raketni bacač, pa i tenk ili samohodnu haubicu, nema oružja na fotografiji, kako god izoštrena i detaljna fotografija bila, ispred kojega ovaj veličanstveni primjerak ljudskog bića ne bi hladnokrvno stao. „Gospodine predsjedniče, bježite, ubiće vas!“ vikali bi mu stranački drugovi iz zaklona prestravljeno, dok bi se Vučić superiorno smijao smrti u oči... Gledajući ga izdaljega, rekao bih da Aleksandar Vučić stvarno, bez ikakve rezerve, vjeruje u ove ludosti. Kao što mi se i članovi i funkcioneri Srpske napredne stranke čine zbiljski konsternirani i ljuti, uvjereni da je NIN zaista pozvao na ubojstvo predsjednika. I kao što, naposljetku, čitavo društvo krotko pristaje na obmane. Gledam to i u Hrvatskoj. U našim mračnim balkanskim zabitima, umornim i malodušnim od višedesetljetnog terora političkih laži, kritička je misao sve slabija. Mnogi su se, čak i dobri i pošteni, ispravni građani, prestali boriti, odustali su kao što antilopa odustane kad joj grabežljivac zarije očnjake u grlo, i pravo ih živcira da se još tkogod buni, ustaje protiv nasilja i pljačke, ne pristaje na sranja. Oružje iz Krušika je po tko zna kojoj cijeni završilo tko zna gdje, posrijedi je, po svemu sudeći, strašan korupcijski skandal, ali većina se naroda ne uzrujava pretjerano zbog toga. A ako se tkogod baš uzrujao, zainatio se da otkrije istinu, kao što se zainatio Miodrag Sovilj s N1 ili NIN, vlast se potrudila da njih prikaže negativcima. Sovilja su optužili da je drskim nastupom otjerao predsjednika u bolesničku postelju iz koje je ovaj jedva ustao, a NIN je optužen da je papirnatom puškom pokušao papirnati atentat na Aleksandra Vučića. Odjednom je došla sporna jedna savršeno bezazlena fotografija, koju je državna novinska agencija više od dvije godine držala u ponudi. Zlokobnim se prikazivalo da je ona dijelom izrezana, kao da je riječ o nečemu nečuveno skandaloznom, premda danas već i srednjoškolci s profilom na Instagramu svakodnevno izrezuju suvišne osobe na fotografijama. Nadigla se, u jednu riječ, strahovita dreka. Izmišljena je opasnost vodila u izmišljenu konsternaciju, izmišljeni gnjev, izmišljeno herojstvo... U zaglušujućem kokodakanju režimskih kokošiju sasvim je nestala stvarnost u kojoj je netko za veliki novac u ozbiljnoj valuti oštetio jedno javno poduzeće. Umjesto pravih problema, na televiziji se prikazuju neki koji ne postoje. Ni da vas vlast počne drogirati, ne bi vam bilo gore od ovoga što sada čini.