Politička sloboda se zadobija, a ne poklanja

U božićnom intervjuu za NIN episkop diseldorfski i cele Nemačke Grigorije govori o vremenu obmana i laži, o vlasti i moći i o zbunjenom i ranjenom narodu iz koga ipak izranjaju ličnosti koje poništavaju i nadilaze licemjerje i sramotu sa kojima se neretko susrećemo. Šta se za dve godine, koliko je prošlo od vašeg prethodnog intervjua za NIN, promenilo u svakodnevici Srbije? Osećate li i sa ove veće distance, iz Nemačke, koliko rastu napetost i netolerancija u Srbiji? Nisam siguran da bi bilo korektno da – kao jedan od stotina hiljada koji su otišli i koji još uvijek odlaze iz naših krajeva – komentarišem svakodnevicu u Srbiji. Razlog za to jeste i taj što i sâm, kao i mnogi drugi koji žive u inostranstvu, sada živim jednu drugačiju svakodnevicu i stvarnost. Usudio bih se ipak reći – sa ove distance i iz druge perspektive – da na momente napetost koju ste maločas pomenuli izgleda još veća, ali je sada ja, u novom okruženju, poimam na sasvim drugačiji način. Ponekad pomislim: Hvala Bogu pa više nisam u svemu tome, a onda istog momenta, poput alarma, zazvoni pitanje: Da li uopšte mogu biti izvan svega toga? Na kraju krajeva, tu je i uvijek prisutna nostalgija, praćena osjećajem koji valjda ima svako ko živi daleko od domovine, a koji me gotovo svakodnevno podsjeća na činjenicu da nisam više u svome domu, niti u svome zavičaju. Međutim, tu je i utješni osjećaj blagodarnosti Bogu za sve, naročito za dar života, a s tim osjećajem dolazi, ruku pod ruku, i umirujuća spoznaja da je svuda zemlja Gospodnja, pa naravno i ovdje gdje trenutno živim. Setimo se hapšenja Aleksandra Obradovića, uzbunjivača iz Krušika, zapravo jevanđeliste istine, paljenja kuća novinara, kako se sve češće dželati rugaju svojim žrtvama, poput bivših predsednika pojedinih opština, koji prete tužiocu ili sami sebi organizuju mitinge podrške na koje dolaze socijalno ucenjeni radnici i članovi vladajuće partije… Koliko je važno ne prećutati nepravdu, bez obzira na cenu? I ko je, u stvari, Aleksandar Obradović – uzbunjivač ili špijun? Kada se sjetim osoba koje pominjete, moja prva pomisao je da je suštinska razlika između prvih i drugih duboko oslikana i izražena već na samim njihovim licima. Ti koji se, kako vi kažete, rugaju svojim žrtvama – izgledaju mi nesrećno, prazno. Ma koliko bili ponosni na svoju poziciju moći, oni izgledaju kao neispunjeni i duhovno osujećeni ljudi. Dakle, koliko god pojedini ljudi potirali sve zemaljske zakone i koliko god posjedovali silu i moć, oni nemaju snagu da se suprotstave duhovnim zakonima, koji neumitno otkrivaju pravu istinu o njima i pred našim očima razobličuju njihovu stvarnost lišenu nekog dubljeg smisla. S druge strane, ljudi koje pominjete a koji su progonjeni, zatvarani i čiji su domovi spaljeni – na licu nose vidljiv i jasan pečat ljudskosti i stradanja. Oni su poput proroka koji sve nas opominju koliko je dobro i važno, štaviše neophodno, biti čovjek. Takođe, i svi oni ljudi koji su stali na stranu progonjenih kao da se time očišćuju i produhovljuju. I zaista – veoma je tužno kada morate sami sebi organizovati podršku i plaćati nekoga da vas podrži, a za koga znate da vas u suštini i ne voli. Na drugoj strani – šta ima uzvišenije od toga kada čovjek ne traži ništa za sebe, nego se, naprotiv, žrtvuje za istinu i pravdu, za druge, a onda se, neočekivano, pojave i neki dobri i hrabri ljudi, koji – i sami se izlažući opasnosti – podrže jednog takvog hrabrog čovjeka, koji tu podršku nije mogao iznuditi, sve i da je htio. Upravo takvi – mada rijetki – ljudi jesu zračak svjetla, koji nam ipak uliva nadu u to da su promjene moguće. U ovome što sam upravo rekao, sadržan je i odgovor na vaše pitanje ko je, zapravo, Aleksandar Obradović, radnik Krušika. Naime, za mene je on – a vidim da je i za mnoge ljude koje poznajem – prije svega pravi čovjek. On ima ljudsko lice, o kojem smo maločas govorili. Ne mogu da vidim ničeg lažnog i izvještačenog na njegovom licu. On je, uz sve to, neobično hrabar. A hrabrosti i trpljenja bi trebalo da ima svako ko ima vjere i, naravno, ljubavi. Nadalje, ne bi trebalo da zaboravimo ni to da Aleksandar Obradović nije ustao protiv neke političke opcije ili u ime neke druge, već u zaštitu onoga što predstavlja javni interes. Međutim, svi se moramo zapitati šta smo pojedinačno učinili da pomognemo tom čovjeku. Jesmo li ga samo tapšali po ramenu i krišom podržavali? Jesmo li se makar iskreno postidjeli njegovoga lica? Ono što me je obradovalo jeste činjenica da su Aleksandru Obradoviću neki ljudi, premda neveliki broj njih, pritekli u pomoć i nisu se uplašili odmazde vlasti. To je ipak utješan znak da ljudskost rađa ljudskost, isto kao što se na nekim drugim stranama zbiva obrnut proces. Ipak je, u konačnici, veoma utješno to da svaki čovjek, iako ograničen i omeđen vremenom i okolnostima, može postati i biti ličnost, neponovljiva i nezamjenjiva u svome dostojanstvu. Kad već poredimo događaje u vremenu od pre dve godine, da li je danas više licemerja? Gde ga vidite? I da li se izgubio značaj pojma sramote i savesti? O tome što upravo pominjete govorio sam mnogo u posljednje vrijeme. Naime, primjera kojih se treba stidjeti ima bezbroj, ali dogodilo se, eto, kako naprijed rekosmo, i nešto lijepo i spasonosno, i događa se još uvijek – jer još uvijek izranjaju iz našeg zbunjenog i ranjenog naroda ličnosti koje poništavaju i nadilaze pomenuto licemjerje i sramotu sa kojima se nerijetko susrećemo. Mi zapravo svjedočimo tome da jedno uistinu ljudsko lice ima snagu da porazi sva ta nesrećna mumificirana lica i sve laži i tapšače lažima i obmanama. Pogledajte, na kraju krajeva, i šta – upozoravajući nas – piše apostol Pavle o gore rečenom: „A zli ljudi i opsenari napredovaće od zla na gore, varajući i varajući se“ (2Tim. 3,13). I zato, budući dovoljno star i poprilično iskusan, i imajući pomenute riječi apostola Pavla na umu, ne bih mogao za bilo kog čovjeka davati garancije, to jest ne bih mogao tvrditi šta će s nekim biti u budućnosti i da li će se on mijenjati nabolje ili nagore. Međutim, na osnovu vjere u ono što kaže Sveto pismo, mogu da tvrdim da će svaka obmana propasti, a da će pravda i istina trijumfovati. Na nama je da se slobodno opredjeljujemo kojim ćemo putem ići, birajući svoju putanju prema sopstvenoj savjesti i uvjerenjima koje gajimo. Opsenari naročito dobijaju na značaju tamo gde institucije nisu jake. Zašto Srbija ima problem s demokratijom? Šta nam to nedostaje? Može zvučati kao fraza, ali u razgovorima koje sam u skorije vrijeme imao prilike da vodim s našim mladim stručnjacima iz različitih oblasti – došao sam do zaključka da nama zaista treba jedan drugačiji sistem. LJudi su svuda manje-više isti i stoga kada je o ljudima riječ – nema neke velike razlike između Srbije i NJemačke, ili bilo koje druge države na svijetu. Ono u čemu postoji razlika jeste ustrojstvo države, način na koji je organizovan politički život i povratni uticaj tog života na kulturu ljudi. Valja napomenuti i to da su Nijemci tokom životnog vijeka samo jedne generacije prešli put od nacističke totalitarne diktature do demokratskog uređenja nakon rata. LJudi se sami po sebi nisu promijenili, ali se promijenilo okruženje u kojem obitavaju, a potom je to okruženje neminovno uticalo i na njihovo ponašanje, odnos prema državi i društvu i osjećaj odgovornosti prema svijetu u kojem žive. S druge strane, nerealno je očekivati da Srbi mogu iskoračiti u demokratiju pri poretku koji je trenutno na snazi. Mi se još uvijek, ni strukturno, ni simbolički, nismo oslobodili jugoslovenskog nasljeđa – nasljeđa države koja je, od nastanka, 1918. godine, pa do svoga krvavoga kraja početkom 90-ih, najvećim dijelom bila otvoreno autokratska. Dakle, po mom skromnom sudu, ako želimo da i Srbija postane pravna država i ako želimo da i ona ima demokratsko uređenje, valja nam oponašati način na koji su drugi uspjeli u tome, proučiti šta su mijenjali, a čega su se držali. Jer bez uspostavljanja ustrojstva koje je zasnovano na demokratskim formama i procedurama, ne može se doći do suštine demokratskog života. To jeste težak zadatak, ali građani Srbije u tome, uvjeren sam, mogu uspjeti. Šta o našoj političkoj kulturi govori odnos prema vođi, kako aktuelnom tako i nekim pre njega? Naš državni poredak je ustrojen tako da apsolutnu moć smješta u ruke čovjeka koji upravlja većinom u parlamentu, a preko parlamenta, kao uskog grla sistema, upravlja se cijelim društvom. Pošto u Srbiji podjela na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast defakto ne postoji, onda parlament odlučuje ko će biti sudija, tužilac, premijer, ministar, državni službenik, a narod ili neka druga državna tijela nad tim nemaju ama baš nikakvu kontrolu. Tako imamo dvostruki problem: ne postoje korektivi u samoj državi između njenih grana (npr. da sud može da obori neku odluku parlamenta), a ne postoji ni onaj narodni korektiv jer je narod isključen iz svakog procesa odlučivanja. Narod je sveden na glasačko stado, prinuđeno da ide za pastirom koji ga drži na lošoj paši i na koje, po potrebi, bijesno laju njegovi psi. Kada se to ustrojstvo, koje je napravljeno za vođu, spoji s namjerno stvaranim kultovima vođe (kralj Aleksandar, Broz, Milošević, pa i potonje vođe), dobije se ishod koji imamo. Ne kažem da nama nisu potrebni predvodnici, narodni prvaci, neko ko bi nas poveo za sobom, ko bi vukao naprijed – kakav je, primjerice, bio kralj Petar I Karađorđević – ali takvi ljudi moraju biti institucionalno ograničeni, mora se znati dokle ide njihova moć i kome su i na koji način odgovorni. Međutim, politička kultura – ovakva ili onakva – ne pada s neba, ona se stvara dugoročnim djelovanjem podsticaja koji u okviru jednog sistema postoje, a ako ne postoje – moraju se izgraditi. Dakle, teško da se može očekivati neka napredna demokratska misao kod ljudi koji već punih stotinu godina žive u naopakom i autokratskom uređenju. Mnogi misle da je u Srbiji slobode sve manje? Može li čovek uopšte biti čovek ako nije slobodan? Sloboda je nama data kao zalog i dar i stoga je treba i posmatrati na taj način. S druge strane, sloboda – jednako kao i ljubav – podrazumijeva da se svakoga časa našeg postojanja borimo za taj dar i da ga time umnožavamo. U mjeri u kojoj uzrastamo u slobodi i ljubavi – a tvrdim da su one neodvojive – u toj mjeri ćemo uzrastati i u ljudskosti. A kada je pak riječ o političkoj slobodi, ona nikada nije dar, budući da se ona zadobija, a ne poklanja. Politika je dodirnula svaki segment života svojom isključivošću, kako razumete napade na Beogradski univerzitet samo zato što je konačno doneo odluku o plagijatu ministra finansija? Nisam siguran da to u potpunosti korespondira s vašim pitanjem, ali navešću jedan Geteov citat o prirodi, koji kaže: „Priroda! NJome smo okruženi i obavijeni, nemoćni da iz nje istupimo i nemoćni da u nju dalje proniknemo. Nezvana i bez upozorenja ona prima u svoje kolo i nosi sa sobom dok joj izmoreni ne iskliznemo iz naručja“. Sviđa mi se pomenuta Geteova opaska, možda dijelom i zbog toga što me asocira i na politiku. Kao i prirodom, čini se da smo okruženi i obavijeni i politikom, te da nas ona obuzima i mimo naše volje i nosi sa sobom, čak i onda kada ne želimo da imamo posla s njom. Tako sve biva uvučeno u nju i svako pitanje postaje političko pitanje. U jednom takvom totalitetu političkog uticaja ne postoji mjesto za čovjeka kao živu ličnost, pa ni za Boga. Očigledno, ne postoji prostor ni za institucije koje ne žele da budu politizovane i koje žele da se bave svojim poslom. Dakle, Univerzitet je posljednje mjesto u koje bi država smjela da dira nastojeći da svede sve, pa i njegovo djelovanje, na „političke odluke“. Vrsta uplitanja i napada koje pominjete apsolutno je nedopustiva i predstavlja jedno od posljednjih i najglasnijih zvona na uzbunu. Kakva je sprega između laži i nasilja i čemu to vodi? Svaki čovjek je od Boga dobio zalog ili – još preciznije – poziv da bude ličnost. I ne samo to, svako od nas ima sposobnost da odgovara za sebe i svoje postupke. Ta činjenica nas čini posebnim, ali ujedno i odgovornim za sopstvena djela i svijet u kojem živimo. Zamislite, na primjer, samo to šta je za Boga svaki čovjek pojedinačno? On je, naime, neponovljiv, nenadoknadiv, nezaboravan, nezamjenjiv. Riječju, čovjek je pozvan da bude jedinstven i, iznad svega, pozvan je da umnožava darove koji su mu dati. Još jedared ću se pozvati na riječi Svetoga pisma, i to kao na opomenu svima nama, da ne bismo sa svim darovima i sposobnostima koje posjedujemo zaboravili otkuda nam sve to, i da ne bismo zaboravili Boga kao darodavca života i time izgubili svoju dušu, odnosno život. Naime, u Svetom pismu stoji: „Kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?“ (Mk 8, 36). Otuda svaki nasilnik i svako ko očigledno hoće da zadobije sve za sebe – i pritom se, naravno, za ostvarenje svojih ciljeva koristi svim i svačim, počevši od laži do nasilja – treba da zna da je u konačnici uvijek na gubitku i da je njegov poraz neminovan. Da li odluka Sinoda da se sa Bogoslovskog fakulteta odstrane vladika Maksim i vaš sekretar, profesor Marko Vilotić, narušava autonomiju Univerziteta i u kojoj meri to može da šteti odnosima SPC i Univerziteta? Odluka Sinoda koju spominjete je, u najmanju ruku, vrlo neobična. S jedne strane, kao episkop, naravno da mogu da razumijem brigu i interesovanje Sinoda za rad najviše bogoslovske obrazovne institucije u zemlji. Pošto sam, međutim, dobro upućen u čitavu situaciju – budući da jedan od predavača kojem Sinod povlači blagoslov za rad trenutno obavlja i službu mog sekretara – veoma sam zabrinut zbog načina djelovanja i komunikacije za koju se Sinod opredijelio. Želeći, naime, da sinodsku odluku protumačim u najboljem svjetlu, kao izraz brige za to da PBF i svi zaposleni na njemu na najbolji način ispunjavaju svoje dužnosti, a budući da je mom sekretaru zamjereno da nije imao pravo na odsustvo koje mu je dodijeljeno, kao i da Sinod u svom obrazloženju posredno izražava sumnju u motive njegovog privremenog odsustva sa Fakulteta – pokušao sam da s njima razgovaram obrativši im se pismom, a zamolio sam svog sekretara Marka Vilotića da im i sâm piše i razjasni sve eventualne nejasnoće. U pomenutom pismu jasno i opsežno objasnio sam zašto je od velikog značaja da – pored daljeg akademskog usavršavanja – on u ovom trenutku Crkvi u NJemačkoj posluži i u ulozi mog sekretara, kako zbog izvrsnog poznavanja njemačkog jezika, tako i zbog drugih kvaliteta koje posjeduje. Univerzitet u Beogradu je, s druge strane, potvrdio da ne postoje nikakve povrede Statuta Univerziteta i Zakona o visokom obrazovanju prilikom odobravanja odsustva doc. Marku Vilotiću (a na koje se Sinod poziva), to jest da on na to ima puno pravo. Uprkos iznesenim činjenicama, jedini odgovor koji smo od Sinoda dobili, pritom bez ikakve spremnosti na dijalog u vezi s iznesenom argumentacijom, bio je da – „Sinod ostaje pri svojoj odluci“. Bojim se da, postupajući na način u kome argumenti apsolutno ništa ne znače, Sinod upravo odaje utisak neopravdanog kršenja autonomije Univerziteta, i time nepotrebno zaoštrava i potencijalno trajno pogoršava odnose Crkve i akademske zajednice. Izgleda da ni Crkva nije imuna na unutrašnje obračune i sužavanja slobode. Da li je svojevrstan dokaz za to i smena dekana Bogoslovskog fakulteta, vladike Ignjatija, samo zato što nije hteo da, suprotno Statutu Univerziteta u Beogradu, uruči otkaze dvojici profesora koji nisu po volji Sinoda SPC? U skladu sa odgovorom na vaše prethodno pitanje, bojim se da svojim skorašnjim postupcima u vezi s Bogoslovskim fakultetom Sinod sâm ostavlja širom otvorena vrata za tumačenja koja bi išla u pravcu toga da se pronalaze neki drugi motivi za njihove postupke, sasvim drugačiji od onih koji su formalno navedeni. Koliko mi je poznato, Sinod – prema Statutu Bogoslovskog fakulteta – nema nikakve formalne ingerencije, tj. pravo da utiče na izbor i rad dekana PBF. Situacija postaje još apsurdnija ako imamo u vidu činjenicu da je u ovom slučaju dekan ujedno i episkop Crkve. Sinod svakako ima i pravo i obavezu da prati rad episkopâ, njihovo učenje i služenje, pa tako i rad episkopâ Ignatija i Maksima, moj i svačiji drugi. Ali donositi tako nagle i tako ekstremne odluke, kojima se jedan episkop razrješava prava da predaje teologiju, ili obavlja službu dekana – pritom mimo detaljne i ozbiljne, čak mimo bilo kakve, procedure koja bi podrazumijevala prije svega razgovor s pomenutim ljudima i mogućnost da oni odgovore na iznesene optužbe i pruže adekvatno objašnjenje za svoje postupke, i to ne samo pred nekolicinom episkopa koji su u određenom trenutku članovi Sinoda, već pred punoćom Sabora (jer tako ozbiljna tema ništa manje od toga ne zavređuje) – za mene je potpuno neprihvatljivo i neodoljivo me podsjeća na praksu prijekog suda, dijametralno suprotnu etosu hrišćanske ljubavi ili barem pravičnosti. Čemu, po vašem mišljenju, služi nagrađivanje političara crkvenim ordenjem? Za šta je nagrađen Aleksandar Vučić i u kojoj je meri odluka o tom ordenu produbila podele koje postoje u samoj Crkvi? Pomenutu odluku ne bih komentarisao. U Srbiji se već godinama kao ključno objašnjenje za sva neispunjena obećanja navodi nerešeni problem Kosova i Metohije. Da li smo na pragu 2020, po vašoj oceni, bar za korak bliži rešenju tog pitanja nego 2012? Volio bih da griješim, ali mi se čini da nismo nikada bili udaljeniji od rješenja kosovskometohijskog pitanja, bar od onog rješenja kojim bismo kao narod kojem je praktično otet dio teritorije mogli biti zadovoljni. Došlo je vrijeme kada pristižu na naplatu greške koje su činjene decenijama unazad na našoj strani kada je riječ o rješavanju statusa Kosova i Metohije, tako da više nisam siguran da je te greške moguće poništiti i tako bar donekle izaći iz pat-pozicije u kojoj se trenutno nalazimo. Premda je udio naše krivice u pomenutoj krizi znatan, i to upravo zbog maločas navedenih razloga, duboko vjerujem da će naš narod – naročito oni hrabri i istrajni ljudi-stradalnici koji su ostali na prostoru Kosova i Metohije i koji svojim otporom i izričitim nepristajanjem na prepuštanje sopstvene teritorije drugome obavezuju vlast i sve nas, ostatak naciona – u konačnici dočekati pravdu i biti nagrađeni za sva svoja stradanja i nepravde koje im se proteklih decenija nanose. I, na kraju krajeva, kao hrišćanin – a svaki hrišćanin treba da nastoji da se bori za ono što smatra ispravnim i pravednim, i ta borba treba da mu bude svojevrsni modus vivendi – u čitavoj toj situaciji, uprkos svim smutnjama i tmini koja se nadvila nad nama – ne mogu a da ne budem optimista i da ne stremim ka pobjedi pravde i istine, ma koliko putovanje do njih bilo dugo i mukotrpno. Zašto danas nije uputno imati vlastito mišljenje, biti ličnost, ne zauzimati ničiju stranu? Sa pozicije onih koji posjeduju moć poželjno je da ima što manje istinskih ličnosti koje posjeduju odgovornost prema sopstvenom i tuđim životima i djelima i koje imaju duhovnu punoću, srčanost i spremnost da žrtvuju sopstvenu zonu komfora, da iskorače iz nje, kako bi činili promjene za dobrobit čitave zajednice. I to je, usuđujem se reći, jedna od osnovnih razlika koje odlikuju ljude-ličnosti od onih koji to nisu. LJudi-ličnosti se, naime, ne staraju samo i isključivo za svoj groš, ne djelaju tako da bi prvenstveno stekli neku korist za sebe. Naprotiv, ljudi-ličnosti imaju širi i sveobuhvatniji pogled i djelovanje, starajući se podjednako za dobrobit svojih bližnjih i daljnih i trudeći se neprestano da poboljšaju svijet u kojem žive, pa čak i onda kada takvo djelovanje iziskuje od njih odveć velike žrtve. S druge strane, oni koji naizgled nemaju mišljenje o dešavanjima oko sebe najčešće i te kako imaju mišljenje, ali ga ne iskazuju javno i glasno jer bi time mogli ugroziti privilegije koje uživaju a kojih nisu spremni da se odreknu zarad opšteg dobra. Ovakvo ponašanje prije svega zamjeram onima koji na pomenuti način kalkulišu, premda im njihova pozicija u društvu zaista omogućava da mijenjaju stvarnost, samo kada bi to htjeli. To i te kako, možda i prije svega, važi i za nas u Crkvi. Drugačija je pak situacija s ljudima čija egzistencija i opstanak direktno i bukvalno zavise od moćnika koji im kroje sudbine i koji bi ih surovo kaznili za svaku neposlušnost. Ali, da paradoks bude veći, upravo među takvima ima izuzetno srčanih i hrabrih ljudi, koji su spremni sve svoje da stave na kocku radi istine i pravde, čemu smo u posljednje vrijeme i sami bili svjedoci. Koja je razlika između pastirske službe u Nemačkoj i u Hercegovini? Kakav je položaj Eparhije u Nemačkoj? Razlika je velika jer je kontekst u kojem djeluju pomenute eparhije potpuno drugačijnji. Da pomenem, primjerice, samo to da je Hercegovačka eparhija stara osam vijekova, a NJemačka svega pola vijeka i da je pritom ova potonja brojnija za približno 700.000 stanovnika kojima je njemački službeni jezik... To su samo neke razlike, vidljive na prvi pogled. Valja naglasiti i to da se jedan od znatnijih problema s kojima se suočava Eparhija u NJemačkoj tiče činjenice da ona ne posjeduje tzv. pravo javnosti, to jest da pred njemačkom državom i njenim institucijama još uvijek nema status vjerske zajednice, što umnogome otežava njeno normalno funkcionisanje. Ipak činimo sve što je u našoj moći da bismo riješili pomenuti problem i nadamo se da će uskoro biti vidljivi prvi pozitivni rezultati tih napora, iako prethodno treba ispuniti zaista mnogo važnih preduslova. Istina, izazov koji se narednih godina nalazi pred nama jeste veliki, ali ni naše nada i vjera nisu ništa manje. Da li smatrate da će Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori uspjeti da se izbori s državnim rukovodstvom i njegovim nastojanjem da prisvoji imovinu SPC na teritoriji Crne Gore? Najnoviji događaji u Crnoj Gori, a koji se tiču usvajanja spornog zakona, najbolje pokazuju šta se sve može dogoditi kada se vlast nađe u rukama jednog jedinog čovjeka, koji je, pritom, u potpunosti izgubio kompas te na putu ka svome cilju nemilosrdno gazi sve pred sobom i nije spreman da sasluša čak ni volju sopstvenog naroda. Uvjeren sam ipak u to da naš narod u Crnoj Gori vrlo dobro zna šta je Crkva, na kakvim je temeljima izrasla i, nadasve, čija je i kako se za nju i njena dobra valja boriti... Upravo to su potvrdile i reakcije na usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pokazavši jednovremeno i to da je narod u Crnoj Gori na visini jevanđelja i da je dosljedan načinu na koji se Crkva vijekovima suočava s nepravdom. I, za kraj, zamolila bih vas da – u duhu božićnih praznika, koje će pravoslavni hrišćani proslavljati na našim prostorima i širom svijeta u vreme objavljivanja ovog intervjua – uputite poruku svim vjernicima? Neka blagi Gospod u ove radosne dane učini da i mi – slično mudracima sa Istoka – vidimo i razumijemo svjetlost koja vodi ka Spasitelju, da bismo, slijedeći je, došli do Hrista, koji je među nama i koji želi da se nastani u našim srcima i da ih ugrije i prosvijetli, i to ne na tren, ne nakratko, nego zauvijek! Srećan i blagosloven Božić i nastupajući praznici!