Napredna verzija arogantnog bezobraznika

Kad bi mogli, kao u poznatom filmu, poslati Arnolda Švarcenegera dvadeset pet godina u prošlost da ubije današnjeg vođu, u Hrvatskoj bi on bio nešto zbunjen. Došao bi na adresu koju su mu zapisali, u Ministarstvo vanjskih poslova, Trg Nikola Šubića Zrinskog 7, Zagreb, i softver bi mu se smrznuo. „Zapovjedništvo, prijem“, nazvao bi on nakon resetiranja. „U koga ste ono rekli da pucam?“ „Pa u predsjednika.“ „Ma, znam, ali kojega? Ovdje su Kolinda Grabar Kitarović, Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Zoran Milanović.“ „Terminatore, jebi ga“, stigao bi uskoro odgovor, „sve ih poubijaj.“ Ne bi to bio možda loš ishod. Svakako, mnogi bi ga pozdravili. Ali, onda opet, tko zna? Možemo samo nagađati kako bi Hrvatska danas izgledala da smo 1995. na Zrinjevcu tragično izgubili četvero mladih suradnika ministra Mate Granića, četvero nikogovića, početnika u državnoj službi, mladih i vrijednih činovnika gladnih moći, utjecaja i povlastica, a koji će dvadeset pet godina kasnije postati sam politički vrh zemlje, predsjednici Vlade, države i Sabora. Gledajući ih danas, samouvjerene, ohole i otresite, sviđa nam se zamišljati kako su bili prepadnuti jednom nakon fakulteta, kad su po preporuci nekog strica, kuma ili zemljaka došli na Zrinjevac, prevrtali nekakve papire u sobičku bez prozora i čvrstim, bijelim zubima ulizivački se osmjehivali svima, čak i čistačicama i portirima. NJihove netrpeljivosti sežu vjerojatno iz toga vremena, kad su se natjecali za promaknuće, veći ured, mjesto u garaži, tko će dobiti posao prvog tajnika veleposlanstva u Londonu, a tko pratiti gospodina ministra u Strazburgu. U birokratskom gnijezdu intriga svakodnevno su se sklapala i razvrgavala savezništva, kod aparata za kavu na kraju hodnika šapatom kovale su se urote i svi su gledali da im je uvijek zid iza leđa. Mnogi su mnoge, ne sumnjajte, tada nekako prešli, svatko svakome nešto ružno duguje, i Plenković Milanoviću, i Milanović Jandrokoviću, i Jandroković Grabar Kitarović, mnoge podlosti još čekaju da budu osvećene. Gledajući televizijske debate predsjedničkih kandidata, upitali bi se ponekad koliko je između njih ostalo neizrečenog, koliko je sramotnog i nedostojnog iz njihove zajedničke mladosti u Ministarstvu vanjskih poslova, što Grabar Kitarović zna o Milanoviću i obrnuto, a što nikad neće biti spomenuto, tako je osobno i neugodno da i u memoarskim knjigama jednom u budućnosti treba ostati zatajeno. Kako bilo, i ono što je rečeno na trenutke je bilo teško slušati. Otkrilo se, na primjer, na zaprepaštenje mnogih ispred malih ekrana, da Grabar Kitarović, premda dvadeset sedam godina dobija plaću iz državne blagajne, a pet zadnjih je čak bila predsjednica, ima samo maglovitu predstavu o državnim financijama. Ne shvaća ni najelementarnije, vezu između poreza i budžeta, misli valjda da pare dolaze nekako čarolijom, ćiribu ćiriba, kao u bajci Stočiću, prostri se. Lijepo smo se oznojili kad smo to shvatili. „LJudi, dobro smo mi prošli, kako je moglo biti“, kazali su mnogi na kraju mandata te nestvarne gospođe. Zoran Milanović bio je neporecivo uvjerljiviji i pošteno je pobijedio na izborima. Priznaju to i neki koji su ga mrzili kao premijera i prije četiri godine gotovo nisu mogli dočekati da ode s vlasti. Danas im se čini kako on nije bio loš kakvim se činio, kao što se ovdje uvijek uzdiše za nekim bivšim predsjednicima, navodno sposobnijim i poštenijim od ovih koji sad vladaju. Enivej, dok je bio predsjednik Vlade, Milanović je svima išao na živce zbog dva razloga, prvog, da je arogantna sveznalica i, drugog, da je lijeni bonvivan. Pričalo se da ga se gotovo ni ne vidi u kancelariji jer povazdan ždere i loče u otmjenim restoranima. Autentičnost ovoga teško je potvrditi ili osporiti jer, po duši govoreći, ne znamo previše marljivih među nama s kojima bi usporedili Milanovića. Naši ljudi pokazuju nekakvu radnu etiku jedino ako im je gazda tuđinac. Ponekad nam se učini da su Hrvati napravili svoju državu samo da bi mogli spavati do podne. A što se arogancije tiče, to je istina. Milanović je taj, jedan kroz jedan. Između četiri milijuna Hrvata postoji možda samo još jedan takav bezobrazni i samozaljubljeni napuhanac: Andrej Plenković. I nije im to jednako zajedničko. Naprotiv, esdepeovski i hadezeovski prvak istog su obrazovanja i dalmatinskog naslijeđa, isti razmaženi sinovi iz povlaštenih socijalističkih obitelji više srednje klase, da je potpuno prirodno da se ne podnose. Slušate li premijera i budućeg predsjednika kako neuvijeno prijete jedan drugome, da će biti zajebani, teški, zahtjevni za suradnju, shvaćate kako su u prošlosti Plenković i Milanović imali mnogo prilika zamjeriti se jedan drugome i, kako se čini, samo su rijetke propustili. Zorana Milanovića, napokon, i vi znate kao bezobraznika. Pamtite zgodu kad je kazao da je Srbija šaka jada. U njegovu obranu, može se reći da mu je to zaista bilo dno, bez konkurencije najgori trenutak čitave političke karijere, kad se, valjda pijan, ne mogu se sjetiti drugog razloga, krenuo udvarati nekolicini desničarskih ništarija, pa im pričao budalaštine kako je Plenkovićeva mama bila „vojna lekarka“, dok je njegov djed bio ustaša, a desničarske ga ništarije, kako bi od ništarija i očekivao, potajno snimile i pustile to u javnost. Vjeruje se da je upravo zbog toga neopreznog trenutka izgubio parlamentarne izbore u rujnu 2016. Svakako, tri i po godine kasnije djeluje razumnije, zrelije. Pomirljivim pobjedničkim govorom u izbornoj noći mnoge je ugodno iznenadio. Kao da smo u siječnju 2020. dobili njegovu napredniju, nadograđenu verziju, očišćenu od bagova, Zorana Milanovića koji se ne razmeće arogantnim izjavama, već je skroman i pristojan i shvaća da smo svi mi ovdje, na kraju krajeva, šake jada.