Arhiva

Sam protiv sistema

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 29. januar 2020 | 22:51
Samo je u jednom momentu rekao: LJudi su zaboravili da budu ljudi. A onda je u drugom pokazao razumevanje i ponudio opravdanje za njih. NJih tri hiljade i dvesta zaposlenih radnika Krušika u čije ime je progovorio, od kojih niti jedan, nula, nije stao uz njega. Strah, nesigurna egzistencija, logika „pazi svoja posla“. Tako je u Srbiji. Sad, pa možemo da ga tapšemo po ramenu, sklonjeni u svoj komfor i nezameranje i pokazujemo ga kao jednog od poslednjih. LJudi. Poslednjeg iz civilizacije koja i nije bogzna šta od momenta kada je izgubila savest. Znam da će mnogi reći, šta hoćeš…, ali ipak, da zapišemo - on je taj pored kojeg se vidi da mi i nismo baš ono što mislimo da smo. Stvari su kod njega drugačije, očigledno. I kada ga vidite posle 90 dana zatvora i kućnog pritvora, tog našeg jednog srpskog Asanža, kako stoji sam protiv sistema, vidite ga mrtvog hladnog naizgled, i, pitate se - šta je problem s tobom, čoveče. Zašto se ne plašiš? Daj da na tom licu, pomalo mumificiranom dobrotom, vidimo i to malo živosti. Rastresi se, čoveče! Ovde si! Među nama, zverima! Na svoj rođendan, 28. februara 2014. dobio je rešenje o premeštaju sa radnog mesta na kom je radio devet godina. Prebačen je u proizvodnju, da evidentira radnike koji ujutru dolaze na posao. Dobio je kancelariju, ne i laptop. Sutradan ga je poneo od kuće. Gledao je šeficu nabavke kako sada pod novim direktorom Mladenom Petkovićem, postavljenim po stranačkom ključu, nosi mine u proizvodnji. Mnogobrojni stručnjaci, pred penzijom, prebačeni su u proizvodnju. Video je suze nekih od njih. I čuo šaputanja, šaputanja i šaputanja. I niko ništa nije preduzimao. I tako je krenuo. Izolovan u svojoj kancelarijici od te 2014. zapisuje sve, pedantno, hronološki, mesec po mesec, dan po dan. Tri godine kasnije, januara 2017. prebačen je za organizatora proizvodnje u raketnom pogonu. Uključen je potom u projekat „Transfer tehnologije raketnog sistema ‘Maljutka’ u Vijetnam“. NJegova obaveza je bila da prevede dokumenata sa srpskog na engleski i crteže prebaci u kompjutersku formu. Dok su mu kroz ruke prolazili dokumenti koji svedoče o isisavanju novca iz fabrike i ulivanju u privatne džepove privilegovanih trgovaca oružjem, slušao je neprekidne vesti o borbi vlasti protiv korupcije. Slušao je o žutim lopovima dok su iz firme stizale hvale o istorijskim podvizima pod novom vlašću. Negde u tim papirima naišao je na dokument bombu. Dokumenti su svedočili o poslovima Krušika u koje je upleten otac ministra policije. Imao je već dovoljno dokumentacije za ozbiljnu tužilačku istragu, ali njen sadržaj odagnao je ideju da ih dostavi policiji. Obratio se Nadzornom odboru MO, čak i Aleksandru Vučiću još 2015, upozoravajući da poslovanje Krušika ne ide planiranim tokom, kako se javnosti prikazuje. Odgovor je izostao. Obratio se novinarima. I objavljena je priča zbog koje mu je dvadeset naoružanih pripadnika BIA, pristiglih u četiri blindirana vozila, upalo u stan. NJegova prva rečenica zameniku javnog tužioca i inspektoru koji ga je ispitivao bila je: „Ja sam želeo samo da ukažem na sistemsko isisavanje novca iz Krušika.” Nije želeo da ga razume. Inspektori su rekli: „Kao da si očekivao sve ovo, suviše si hladan i miran na sve to. Za koga radiš? Ko te vrbovao?“ Rekao je, smireno i dalje: „LJudi, meni je pao teret sa leđa. Sad će se valjda ovim pozabaviti nadležne institucije.“ I da. Tako je taj jedan sasvim običan lik postao taj… jedan protiv sistema. Naivčina ili heroj, zavisi ko ste, tako ćete ga i identifikovati. Ubrzo, njegov dom postao je njegova ćelija. Sat vremena dnevno mogao je da provede napolju. Tada bi odlazio na šišanje, u kupovinu, plaćao račune… I bio je tu. Tih sat vremena među drugima. Neki su okretali glavu. Neki su samo prolazili ćutke kroz tu ogavnu stvarnost opasanu strahom, nesolidarnošću, neljudskošću. Mogao je da prolazi kroz ceo grad po tih sat vremena i, ništa. Ceo grad? Ceo grad. Eto. „Prvih mesec dana bilo je kao da sam gubav. Niko nije smeo da mi priđe i pozdravi me na ulici“, poveravao se kasnije novinarima, kada je već postalo jasno da su mu predsednik i premijerka uskratili status uzbunjivača. Ceo grad ostavio ga je na cedilu. Da je dobio taj status uzbunjivača, tužilac bi morao da pokrene istragu. Možda bi čak u tom slučaju poneki njegov kolega i stao uz njega. Sumnjamo. NJegove kolege ovako su ćutale. Svi do jednog. Ne, nije razočaran, nije melanholičan, nije se predomislio, nije pogrešio, ne gadi ih se, normalan je. I dalje. Nije računao ni na čiju pomoć, samo je radio ono što smatra da je ispravno, verujući da će i tužilac raditi svoj posao. To je to. Nije bilo rezigniranosti kod njega kada bi u taj grad, iz Beograda, dolazili protestanti i rutom kojom bi se kretali sve do njegovog stana da mu pruže podršku, njegovi sugrađani spuštali roletne, gasili svetla. Taj neki grad. Ceo. „LJudi kao da su zaboravili da budu ljudi“, rekao bi u jednoj rečenici. U drugoj bi ih odmah pravdao. „Strah je dominantan osećaj danas u Srbiji. Donekle razumem, njih je oko 2.000 zaposleno na određeno vreme i ugovore obnavljaju na svaka tri meseca.“ Da li je izgubio prijatelje dugogodišnje, upitali su ga novinari. Odgovorio je da prijatelje pažljivo bira, malo ih je i da „nije bilo neplaniranih gubitaka“. Da li je on mašina ili čovek? Je li napravljen da nas podseti kakvi bismo mogli da budemo, ali nam nedostaje pelcer za hrabrost, čojstvo i dostojanstvo, da bismo bili istinski normalni ljudi koji se drže univerzalnih vrednosti. Ne, on je meta najviših nosilaca vlasti zemlje u kojoj diktatura ojačava, i deluje i dalje kao da ga je baš briga. On je izabrao svoje, ponudio dokumenta koja ukazuju da su ljudi iz predsednikovog najbližeg okruženja umešani u nečiste poslove trgovine oružjem i ne odustaje. Izostanak reakcije tužilaštva govori da je dirnuo osinjak, ali otkriva i sumnju da ovu vlast zapravo održavaju lobi trgovaca oružjem, u koji su upleteni firma GIM oca ministra policije Nebojše Stefanovića i ostali privilegovani trgovci. Deluje hladan kao špricer, ali ponekad ume da kaže da mu smetaju reflektori, pažnja javnosti. Krupan je čovek, ali deluje nekako detinje naivno pa čak i kada sam kaže: „Kao običan čovek živeo sam četrdeset godina, poput onih koje svakodnevno srećete na ulici. Odjednom, sve se promenilo.“ Da, u stvari, deluje samo kao običan, normalan, drag čovek. Nikada nije bio član partije, i da je bilo sreće, kaže, vlast bi shvatila da je ovo uradio za opšte dobro. Ali ona se obračunava sa njim kao sa vođom opasnog kriminalnog klana. Pripadnici BIA baš tako su i upali sa automatima na njegovo radno mesto 18. septembra pred kraj radnog vremena negde oko 14 časova. Demonstrirali su silu pred njegovim kolegama, najverovatnije kako bi ostale zaplašili i zapušili im usta. Posle 20 minuta došli su policijski inspektori za visokotehnološki kriminal, koji su bili ljubazniji. Odvezli su ga do stana. Uzeli njegove računare i sproveli ga u glavnu policijsku stanicu u Beogradu. Ubeđivali su ga da je bolje da sve ispriča. Iz pitanja koja su sledila bilo mu je jasno da su ga već dugo pratili, ali nisu reagovali sve do momenta kada je bugarska novinarka objavila u Arms voču da je otac srpskog ministra policije Nebojše Stefanovića, Branko, umešan u trgovinu oružjem. Odmah je uhapšen. O njegovom hapšenju nije se znalo ništa 20 dana, sve dok Vuk Cvijić, novinar NIN-a, nije objavio tu informaciju. Objavljivanje te vesti možda mu je spasilo glavu. Optužen je za visokotehnološki kriminal, kako je naknadno saopštilo Posebno tužilaštvo za visokotehnološki kriminal, jer je od 2014. radeći kao evidentičar i terminer „iz razloga lične prirode, neovlašćeno pribavljao podatke različitih stepena tajnosti“. I predao ih stranom državljaninu koji je te podatke objavio na internetu. I tako, naš junak završio je u zatvoru. Okružni zatvor, Beograd. Trideseti septembar 2019. Četiri zatvorenika postavila su se brižnije no onih 3.200 ljudi sa kojima je radio i čije suze su ga podstakle da se upusti u borbu prilično nepravednih odnosa snaga. E pa ti zatvorenici ispitivali su ga da li ima problema, šta mu treba… Tražio je jastuk. Našli su ga. Pod pritiskom javnosti kazna zatvora je preinačena u kućni pritvor. Kada je Viši sud u Beogradu dva meseca kasnije ukinuo odluku o kućnom pritvoru, shvatio je da nije definitivno slobodan, ali da makar ima mogućnost da se brani sa slobode. Devedeset dana pritvora ostalo je iza njega. Da li bi ponovio isto? „Davno sam raskrstio sa tom dilemom. Da, isto bih ponovio“, odgovorio je. Valjevci koji ga znaju opisuju ga kao tvrdokornog borca koji ne odustaje dok ne dovrši započeto. U mladosti je bio košarkaš valjevskog „Metalca“ i jedan od najboljih strelaca juniorskih liga. Kada je nestajala struja, otkrili su novinari, on bi zapalio sveće oko košarkaškog terena i igrao svoju igru. Košarku. „Ne želim da na sve ovo što se svalilo na mene i moju porodicu, svu ovu komplikaciju koja je ušla u moj život, ne želim da na to gledam tako crno. Pokušavam da razmišljam pozitivno“, rekao je više puta Aleksandar. Jer, njemu je savest mirna. „Znam da ću se i dalje osvrtati za sobom, jer sam ukazao na mnoge opasne ljude, na mnoge njihove opasne akcije. Znam da sam sebi iskomplikovao život. Ali, ne želim samo da živim u nekom strahu – miran sam sa sobom, svestan sam da ništa nisam uradio sa čim ne mogu da živim.“ Nije imao strah ni dok je odlučio da prikupi podatke o korupciji. Kaže da to nije bio čin osvete, krik savesti ga je gonio. I nije bilo trenutka u kom je želeo da odustane. Bio je uveren da radi nešto važno za celo društvo. Sam. Čak ni njegova supruga nije znala šta se dešava. Kada ga je prvi put videla posle hapšenja iza staklene pregrade, rekao joj je da ne brine i da samo želi da kaže istinu o Krušiku. Majci, koja je 20 godina radila na formiranju cena, i isto toliko u najvišim strukturama Krušika, takođe ništa nije rekao dok to nije saznala iz medija. „LJudi me nazivaju herojem, hrabrim čovekom… Nisam merna jedinica za hrabrost. Želim da verujem da je ukazivanje na zloupotrebe i nepravilnosti cilj svakog normalnog čoveka.“ Aleksandar Obradović je skroman, gotovo stidljiv čovek, pa ipak mnogo mu znači podrška koju je dobio od građana koji protestuju širom zemlje. Oni su ga glorifikovali kao svog. Kao heroja. Oni mu pak, kaže, daju i energiju i snagu i inat da svoju borbu nastavi dalje. Jer on iza sebe nema nikoga, nije član partije I niti će biti ikada, kako sam kaže. Kada ga pitate za te spuštene roletne komšija, on sleže ramenima i kaže da je to posledica režimskih medija koji su ga proglasili za stranog špijuna koji radi protiv interesa zemlje. „Pretpostavljam da je njihov zaključak da takav čovek nije dobro društvo ni za komšije, ni za svoje drugare ni prijatelje“, kaže Aleksandar Obradović. NJegova borba za slobodu istovremeno je borba svih nas. I onih sakrivenih iza spuštenih roletni. Krušik je 24. januara obavestio Aleksandra Obradovića da mu se produžava disciplinska mera suspenzije. Ovom odlukom nastavlja se kršenje njegovih ljudskih prava.