Pljuvanje u vetar

Živeći u vremenu u kojemu je čovječanstvo obolilo od poremećaja pažnje i nitko ni na što ne može koncentrirati dulje od devet sekundi, dosta je zapanjujuće da jedna afera, pa još književna, toliko traje. Čitav je mjesec prošao otkako je osamnaest pisaca objavilo da svoja djela žele izuzeti od natjecanja za NIN-ovu nagradu i o tome se još uvijek govori i piše. Ne prođe dan da se negdje ne pojavi gorka ispovijest nekog potpisnika bojkota kako jednom ugledna nagrada odavno nije što je nekad bila, i to prenose čak i na najgnusniji portali žnj kategorije. Takvo je u Srbiji zanimanje za književnost da jadikovka našeg suvremenog klasika izlazi odmah pored vijesti da je nekakva turbofolk opajdara zaboravila obući gaćice. Šverceri na Kalenića pijaci s takvim uzbuđenjem čitaju šta je za Kurir rekao Muharem Bazdulj da i ne primjećuju da su im mangupi pokrali i najlonke, i baterije, i ribolovne mamce i one, kako se zovu, gedore. Kad čitav mjesec tako slušate kako jedna nagrada nije što je nekad bila, jedan je zaključak neizbježan: ta je nagrada važna. Dapače, ona je možda od najvišeg stupnja važnosti, u narodu poznatog kao u pičku materinu važna. Ustrajno ga obezvrjeđujući, osamnaest pisaca uspjeli su samo dokazati da je NIN-ovo književno priznanje vrijedno, bolje od stotina drugih književnih priznanja koje se svakodnevno dodjeljuju po Srbiji. Potpisnici bojkota postigli su suprotno od onoga što su htjeli, ali drugačije zapravo nije ni moglo biti. U sukobu poput ovoga ne možete pobijediti. To je kao pljuvanje u vjetar, sve što kažete ili učinite vrati vam se nazad. Koliko god željeli gledati veliki, superiorni, iznad nečega, na kraju ispadnete maleni, inferiorni, niski. Kazati da vam nije bogzna šta nagrada koju niste dobili, a velika većina potpisnika bojkota nije ipak dobila NIN-ovu nagradu, sažaljivo je i smiješno, po prilici, kao kad žena odbije muškarca, a on kasnije priča kako je ona glupa i ružna i nije mu bilo nešto stalo do nje. Vjerujte, ja znam sve o tome. Više od dvadeset godina objavljujem knjige u Hrvatskoj i, za ne vjerovati, nikad nisam dobio nijednu nagradu. Premda sam nesumnjivo imao izvjesnog uspjeha kod publike, obično starijih, neudanih žena, žiriji književnih priznanja doživljavali su me, i još uvijek doživljavaju, kao budalu. To što ja pišem nije vrijedno ni njihovog prezira, to je kao nekakav niži oblik književnog života, kao nekakva književna plijesan, literarna buđ. I dan-danas kad na vijećanjima žirija netko iz zajebancije spomene moj roman, svi se u prostoriji počnu smijati. Od veselja udaraju dlanom o stol, o ho ho ho ho, kako je to duhovito, da bi uopće razgovarali o Anti Tomiću kao dobitniku. I meni je, da vam ne lažem, njihovo odbijanje teško padalo. „Tuđi uspjeh je kao nož u srce“, znao je govoriti pokojni Arsen Dedić i to je tako istinito. Bolno je bilo gledati kako se drugi, po mom mišljenju lošiji pisci, slikaju s nagradama i u prigodnim govorima zahvaljujuju suprugama, majkama, uredniku i Isusu Kristu. Treba mnogo snage za preživjeti takvu nepravdu. Valja imati ustrajnosti, volje, podrške najbližih, vjere u sebe ili barem veliki penis. Na to se ne možete navići. Ako i pomislite da ste postali luzerski veteran, stara gubitnička džomba koju ništa više ne može iznenaditi, zaboli svaki put kad vas zaobiđu. Imam jednu zgodnu priču o tome. Prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Karlovim Varima, Rajko Grlić je nagrađen za režiju jednog filma čiji smo scenarij zajedno napisali. Nekoliko sati prije završne svečanosti saznao je krasnu novost i oduševljeno mi šapnuo: „Dobili smo Nagradu za najbolju režiju“, a moja prva reakcija, majke mi, bila je zlovoljno, otresito: „A šta, scenarij im ne valja?“ Dok je on cvao od sreće, ja sam se neodgojeno durio. Utučen. Mračan. Totalno sjeban. A onda je, kratko nakon toga, uslijedio i nacionalni Pulski festival, gdje je taj filmski naslov osvojio sve živo i neživo: Arenu za najbolji film, režiju, scenografiju, glavnog i sporednog glumca i glumicu, rasvjetljivača, šofera, ketering... Ne trebam možda ni napominjati, samo jedna jedina stvar nije nagrađena. Scenarij. Sutradan ujutro, čitajući u novinama o nagrađenima, jedan naš prijatelj nazvao je Rajka da mu čestita, a i zato jer mu je nešto baš smiješno palo na pamet: „Kako ja shvaćam, ovdje je jedino Ante zajeb`o“, rekao je on veselo se smijuckajući, a Rajko je, sjećajući se moje nedavne utučenosti, užasnuto povikao: „Nemoj mu to reći! Nemoj, molim te, ubit ćeš ga!“ I bio je u pravu. Upravo u tome trenutku, nekoliko stotina kilometara južnije, u Splitu, ja sam se uspravio na stolici i zamišljeno piljio u omču obješenu za luster. Kao mnogostruko nenagrađivani autor i od više različitih žirija potvrđeno netalentiran pisac, ja potpuno razumijem srpske luzere koji su potpisali bojkot NIN-ove nagrade. Jednaku sam sujetnu stvar i sam poželio učiniti, povući svoju knjigu iz svih konkurencija, tek što sam imao pameti ili sreće pa sam to prešutio, prespavao i zadržao za sebe. Potpuno sam jednako bjesnio da o nagradama odlučuju nekvalificirane osobe, upravo kao što Vladimira Kecmanovića smeta da Teofil Pančić nema fakultet, i tek sada zapravo shvaćam kako je to glup i malograđanski argument. Po prilici, kao da se tkogod ruga Miroslavu Krleži što nije studirao. Inzistiranjem da predsjednik žirija ima fakultetsku diplomu, da mu je nekakvo prosvjetno tijelo izdalo uvjerenje da je on kvalificirani književni procjenitelj, ovlašteni sudski tumač što je pisac htio reći, Kecmanović je upravo kao onaj radnik iz Niša u televizijskom klipu koji smo svi gledali, sjećate se, onaj koji se nadviruje preko ramena sindikalnog vođe dok ovaj čita zahtjeve štrajkaša i nevino pita: „A gdje je pečat?“ Kecmanović koji se kurči diplomom nije drugačiji seljak od Radovana Trećeg koji se kurči iskaznicom biblioteke. Teofil Pančić sjedio je u žirijima nekih nagrada koje su mene promašile, ali to nikad nije ugrozilo naše dugogodišnje prijateljstvo jer znam da je on dobronamjerna i poštena osoba s velikom strašću za književnost, koja pohlepno prati sve što se objavi, zna i šta je dobro i šta je pizdarija, uključujući i opuse osamnaest potpisnika bojkota. I reći ću još samo ovo. Nemam pojma što je Vladimir Kecmanović završio od škole i ne marim uopće saznati koju on ima diplomu, ali onako, na neviđeno, dao bih se okladiti da je više knjiga Teofilu Pančiću palo s police, nego što ih je Vladimir Kecmanović u čitavome svom životu pročitao.