Ilija Ivić

Sedamnaestogodišnji Ilija Ivić iz Gračanice naljutio je mnoge kad se odazvao pozivu u mladu nogometnu reprezentaciju Kosova. Premda nije ni punoljetan, momak je već postao kvisling, Juda i petokolonaš. On je izdajnik, takoreći, još od malih nogu. Prodana duša u kopačkama i štucnama. Umjesto prezimena iznad broja pozadi na majici zaslužio je, kažu, da mu preko mršavih lopatica piše „Branković“. Kao da život mladom kosovskom Srbinu već i sam po sebi nije dovoljno težak, četnici s društvenih mreža dodatno su ga opteretili krivnjom prema narodu, domovini, precima, guslama i manastirima. Pored niza njegovih svakodnevnih užasa, treninga i utakmica, strahova da se ne ozlijedi, da mu protivnički centarfor ne pobjegne, da krivo ne doda svome igraču, da ga trener ne izostavi iz početnog sastava, braniča prištinskog Flamurtarija sad su dohvatile i nepismene jajare iz režimskih tabloida. Treba mnogo snage za preživjeti takvu nacionalističku hajku i ako ste odrasla osoba, a ne prepadnuti i krhki srednjoškolac, sedamnaestogodišnjak kojemu i bezazlena kritika ili podsmijeh može smrviti samopouzdanje. Možemo se samo nadati da je Ilija Ivić prije vremena sazreo, očvrsnuo na netrpeljivost i nasilje. Napokon, odrastajući na Kosovu imao je mnogo prilika za to. Ako se dokazao u jednoj neprijateljskoj sredini, ako je i u februaru dvije hiljade i dvadesete i dalje tu, u Gračanici, na svojoj zemlji i u svojoj kući, ostao u igri nakon bezbrojnih grubih startova, ako je nastavio trčati s loptom nakon svih uklizavanja, bolnih udaraca kramponima u gležanj i laktovima u rebra, i svih uvredljivih dovikivanja iz publike, valja vjerovati da će on i sada uspjeti. Mogla bi ga možda nadahnuti pobjednička priča jednog starijeg nogometaša, Srbina kao što je i on, koji je također nastupao u reprezentaciji jedne zemlje iz koje su mnogi Srbi otjerani. Ni njemu prije dvadeset godina u Zadru često nije bilo ugodnije nego što je Iliji Iviću u Gračanici. Mladi talentirani golman čiji se otac zove Jovo morao se dodatno boriti za svoje mjesto u prvih jedanaest, biti i brži, i spretniji i snažniji od vršnjaka čiji su se očevi zvali Krešimir ili Hrvoje. Pokvareni ga je menadžer pljačkao kako se nikad ne bi usudio opljačkati nekog mladića besprijekorno hrvatskog podrijetla. Naposljetku, i otac njegove djevojke je uhapšen i prekršajno kažnjen nakon što je kćeri prijetio da će je ubiti ako ne ostavi momka Srbina. Međutim, Danijel Subašić je sve nedaće pobijedio. Oženio je svoju ljubav, napravio poštovanja vrijednu karijeru u Monaku i ušao u reprezentaciju Hrvatske s kojom je u ljeto dvije hiljade osamnaeste igrao u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Bila je velika momčad, znate i sami, ta reprezentacija, sa zvijezdama iz Reala, Barcelone i Liverpula, ali važno je napomenuti da je čak dvije utakmice, u osmini finala protiv Danske i u četvrtfinalu protiv Rusije, pobijedila nakon sto dvadeset minuta iscrpljujuće igre, na penale, a kad se pobijedi na penale, zna se kome pripada uspjeh. I vrapci na granama znaju da je junak, više od ijednog drugog igrača, golman koji je imao vještine i sabranosti baciti se na pravu stranu i ispucati loptu u korner. Zar nije genijalan ovaj neobični obrat? Nakon sve mržnje i nasilja, ognja i krvi, nakon stotina hiljada nesretnika koji su na traktorima pobjegli preko Bosne, najzaslužniji za hrvatski uspjeh na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nogometaš koji je Hrvate doveo do ekstaze, donio im radost kakvu desetljećima prije toga nisu oćutili, bio je jedan Srbin. Tako nešto lijepo poželjeli biste da se dogodi i Iliji Iviću, sedamnaestogodišnjem reprezentativcu Kosova. Napokon, ne bi to bio samo njegov uspjeh, već i uspjeh svih dobronamjernih i miroljubivih ljudi, trijumf svjetla nad mrakom, postignut u inat četnicima s društvenih mreža i nepismenim jajarama iz režimskih tabloida.