Razorni efekti ubačenog virusa

U vremenima u kojima postaje sve jasnije da atomska bomba nije više od velike prijetnje u podupiranju raznih bolesnih osvajačkih ambicija po svijetu – ne zato što su nuklearke manje razorne nego prije, naprotiv – već zato što im vlasnici nisu samo dvije moćne države na svijetu pa su i mogući odgovori na njihovu upotrebu izvjesniji, ratovanje raznim alternativnim strahotama sve je popularnije. Od ubačenih boleština i virusa, do ispiranja uma i razvlačenja pameti, stvaranja ekstremnih zlikovaca i proksi oružanih fanatika i njihovih organizacija opremanih i plaćenih na različite načine, do elektronskog raspamećivanja i dugoročnog i sistemskog mitološkog prevaspitavanja čitavih naroda ili vjerskih skupina. Uz zastrašujuću pomoć medija od kojih se mnogi, pa i nekada respektabilni, više ne sreću sa istinskim smislom novinarstva. Jedan od takvih projekata u relativno kratkom roku uspio je, evo, dati rezultat nad kojim ruke trljaju fanatični neprijatelji Irana. Na prvom mjestu američki predsjednik Donald Tramp sa pripadajućim logističarima u tom poslu, prvenstveno Izraelom, ali ništa manji „doprinos“ nisu dali ni naftaški silnici u najvećem dijelu sunitskih monarhija u Zalivu. Takozvana „iranska perestrojka“, pokret progresivnih reformi, političkih, društvenih i ekonomskih, praćenih otvaranjem prema svijetu u kojem su izgledi za uspješnu kompeticiju bili očigledni, de facto je zaustavljena na izborima održanim minulog februara. Nosioci tog vidljivog otvaranja, reformisti i „umjereni konzervativci“ u parlamentu Irana sada su zamijenjeni izrazitim konzervativcima (osvojili su najmanje 220 mjesta od 290) koji su kapitalizirali razočarenje načinom na koji su uspjehu reformista odgovorili moćni u svijetu. Oni što ne vole nove velike, bogate i jake ako nisu „njihovi“. Zato im i treba ubaciti viruse što će razoriti planove svekolikog emancipovanja bez kojih nema ni prava moćnih na eksploataciju uobičajenu vjekovima. Novi parlamentarci u kojem su pobjednici tvrdolinijaši, vojnici i vjerska struktura, nove probleme u zemlji ne knjiže primarno na neprijatelje izvana, već populistički na „domaće slabiće jer su se preračunali poklanjajući povjerenje vanjskim neprijateljima“. Zato će pobjednici koji ustavno imaju neupitnu moć da kadrovski dizajniraju izborne ishode, dogodine imati priliku da parlamentarni dobitak dovrše i izborom novog predsjednika države umjesto Hasana Rohanija, i najvjerovatnije i vrhovnog vođe umjesto Ali Hamneija. Sve nijanse velike političke promjene u Iranu kroz glasačke kutije analiziraće se još dugo, međutim, osnovno je poznato: Od 58 miliona Iranaca koji su imali pravo da glasaju, na birališta je izašlo samo 42, 57 posto. To je najmanja izlaznost od pobjede Islamske revolucije 1979. godine, ujedno i prvi put manja od 50 posto! U Teheranu, centru Rohanijevih reformista, izlaznost je bila svega 27 odsto. Pobijedili su konzervativci koji tamo nisu slavili od 2012. Ulazeći u predsjednički ured Rohani je 2013. obećao da će riješiti dugogodišnje kontroverze sa nuklearnim programom, i sa izuzetno agilnim ministrom spoljnih poslova DŽavadom Zarifom to je učinjeno. Time je započeto i ukidanje sankcija, reformama je dizana na noge ekonomija, a liberalnija socio-politika pomagala je Iranu u uključivanju u međunarodne tokove. I pored mnogih teškoća na domaćem terenu, nasljednih odnosa i okoštalih struktura, rezultati su postajali evidentni a time i planovi vanjskih nezadovoljnika iranskim jačanjem sve prepoznatljiviji. Destabilizacija se morala dogoditi na domaćem terenu, ubačena kao virus sa strane. Ideje o vojnim intervencijama izvana, od Iraka do danas, uglavnom više nisu u igri. Teorije i praksa destabilizacije unutar suverenih država, potezima organizovanim spolja, podugo je već u modi. U ime odbrane ljudskih prava, sloboda i demokratije, naravno. Tako je i bilo od stvaranja talibana i Al kaide u Pakistanu radi Rusa u Avganistanu, do Islamske države te „arapskog proljeća“ minule decenije. Rezultati se vide. I u rušenju država i u doslovno današnjim zbivanjima na tursko-grčkoj granici, za početak. U Iran se „ulazilo“ kroz osujećivanje planova reformista na međunarodnoj i domaćoj sceni. Zato je pobjeda onih što su srušili reformiste i njihov povratak ovakav i očekivan. Trasiranje terena izvana de facto je započeto i samim najavama Trampovog dolaska u Bijelu kuću. U raznim obećanjima tada i neobično mirotvornim – povlačenje sa mnogih ratišta u svijetu, drugačije „dimenzioniranje“ NATO – disonantnim su se činile sumnje u „nuklearni sporazum“ potpisan 2015. sa Iranom. I najave su se obistinile Trampovim formalnim izlaskom iz tog sporazuma 2018. godine. U Iranu su konzervativci u ovome prepoznali svoju šansu. Posebno nakon što je Tramp bahato za propast Sporazuma optužio Iran i nametnuo mu sankcije rigoroznije i od nekadašnjih. Frustracija kod Iranaca postala je još veća kada se ispostavilo i da članice EU, osobito one iz Sporazuma (Francuska, NJemačka, Velika Britanija) nemaju ni snage ni volje da održe makar minimum svojih velikih obećanja datih Iranu kako će mu pomoći u ublažavanju tog pritiska. Zemlja je i zbog rigoroznih blokada na izvoz nafte ubrzano gurana u velike ekonomske i finansijske nevolje. Vrhunac je bio u do tada rijetko viđenom kriminalnom činu na svjetskoj sceni, političkom atentatu na vodećeg iranskog generala, Kasema Solejmanija. I to eksplicitnim nalogom predsjednika SAD. U generalovoj diplomatskoj misiji, na teritoriji treće države. Skandalozna odluka osuđena je čak i u američkom Kongresu. Poniženje rukovodstva koje ne može da odgovori na zločin onako kako to traži očekivano radikalizirani narod, uz urušavanje ekonomske situacije u zemlji blokiranoj sa svih strana silom i ucjenama, uz likovanja konkurenata i geostratega „energije i prostora“ u regionu, potvrđuju zaključak da ubačeni „virus“ razorno djeluje. Logika koja je pobijedila u politici neoliberalnog svijeta u kojem su proizvodnja straha, mržnje i podjela u ime vlastitih interesa zapravo osvajački projekt – ovdje se pokazala uspješnom. Klasični vojni napad na Iran više nije bio potreban, a i koštao bi previše. U Iranu oživljavaju i stari nedefinisani odnosi u poslovima između državnog, vjerskog, vojnog i privatnog. Puno je toga ponovo pogodno tlo i za korupciju i nepotizam. Sve je dovelo i do nezadovoljstva onih koji su se nadali nastavku reformi i kod kuće i prema svijetu. Potencirana su sjećanja na dane nakon 2015. godine kada su pozitivni procesi bili vidljivi i golim okom posvuda. A Teheran se svojih obaveza iz Sporazuma sa svijetom striktno pridržavao. To je saopštavala i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA). Ekskluzivni dobitnik većine javnih poslova nije više bila samo kompanija Garde Katam El Anbija, već su prvi poslovi počeli da odlaze i firmama u inostranstvo, od Francuske do Južne Koreje. Razočaranje je, zato, donijelo rezultat na izborima – apstinenciju onih koji su svojevremeno odabrali reforme. Prostor za kontranapad ultrakonzervativaca u Iranu bio je otvoren. Od stranke Pajdari (Front očuvanja Revolucije) sa ideologom, ajatolahom Misbahom Jazdijem, do „principalista“ koji podržavaju teokratsku bazu Revolucije 1979. godine, i drugih ultrakonzervativaca. Oni su svojevremeno na vlast doveli i Mahmuda Ahmedinedžada. Ovaj put, cilj im je bio „okupacija“ parlamenta onima koji bi preuzeli vlast i time buduću politiku zemlje. Put je bio trasiran ustavnim odredbama prema kojima konačno odobrenje za dolazak na izbornu listu za svakog kandidata predloženog „u bazi“ daje dvanaestočlano Vijeće čuvara Ustava. Šest članova su viđeniji i „provjereni“ pravnici, a šestoricu imenuje Vrhovni vođa Ali Hamnei. NJihov izbor bio je i više od poruke: od 16.000 kandidata sa lokalnih lista u mjestima širom Irana, Vijeće je dalo saglasnost za njih 7.100. Znači za manje od 45 procenata od predloženih u „bazi“. Sličan je i odnos predloženih žena na inicijalnim listama, i konačnog broja na izbornim listama – 666. Gotovo 75 posto od svih diskvalifikovanih kandidata je bilo iz redova umjerenih i reformista koje predvodi iranski predsjednik Hasan Rohani. Suprotstavljanje umjerenih ovoj „liniji“ i u medijima i javnosti nije dalo rezultate. Iz nekih mjesta čak je rečeno da nemaju kandidate ako će se oni ovako profilirati i eliminirati. Na Rohanija je, inače, već vršen veliki pritisak da podnese ostavku povodom ubistva Solejmanija. Kao i na ministra vanjskih poslova Zarifa, glavnog pregovarača u potpisanom „nuklearnom sporazumu“. Ostavki nije bilo a oni su javnosti poručili da ovo sa „čišćenjem lista“ nije u interesu države i da će se autori operacije kajati. O značaju političkog pluralizma oglasio se i Ali Laridžani, prvi čovjek parlamenta. Usput, posljednje vijesti iz Irana kažu da je nekoliko članova Rohanijeve vlade zaraženo – virusom korona! Poznavaoci prilika u Iranu se slažu da će nova situacija, bez sumnje, ojačati korupciju, organizacionu i poslovnu netransparentnost i ubrzati dalje slabljenje zemlje u cjelini. Uz drastične sankcije Zapada ponovo je procvjetala i siva ekonomija. Posljedice su posebno vidljive u poslovima sa naftom jer je legalnu trgovinu sve teže organizovati pa se kanali za prodaju i transport traže preko susjednih zemalja, kompanija i tankera „bez oznaka“. Činjenica da sudbinu Irana preuzimaju oni koje je odabrala manjina, dodatno će radikalizirati stanje u zemlji, a tako i do kraja pogodovati prije svega vojsci, vjerskim tvrdolinijašima i njihovom pojačanom utjecaju na dalje profiliranje režima. U svijetu, osovini Vašington – Tel Aviv – Abu Dabi – Rijad, uz šutljivu, Americi sve pokorniju i razjedinjenu Evropu dodato uspaničenu izbjeglicama. Demonstracije mladih i nezadovoljnih, izazvane naslućivanjima kuda sve ovo vodi, u svakom slučaju odgovaraju konzervativcima, pobjednicima na izborima. A to je željno iščekivana realnost kako bi se provocirali novi još radikalniji koraci alijanse protiv Irana. Iz razloga koji su jednostavno – geostrateški. Duboki jaz između pristalica i protivnika režima očigledno slabi zemlju. To je i dokaz da je ubačeni virus – prvenstveno iz američke laboratorije – u ovoj fazi potvrdio očekivanja. Međutim, naivno je vjerovati da to tamo vodi dobru. Na tragu već potvrđenih simptoma jasno je da će problemi uskoro biti još veći. Ne samo u Iranu.