Sve je pitanje koliko traje narodno slepilo

Knjige je zavoleo u dečačkim danima. Broj filmova u kojima je glumio odavno je trocifren. Bio je po svetu, nigde i svugde, od Like preko Vinkovaca, Zagreba i Beograda do prostranih bulevara „grada anđela“ i obala Santa Monike. Kada vreme na tren stane, ima pesmu za nas, da nas malo razgali. Beleži veliki broj pozorišnih uloga, ali posebno uživa igrajući kralja Lira na daskama koje život znače. Učio je studente da zauzmu pravilan stav o sadašnjosti i budućnosti, jer se od prošlosti ne živi. O prošlosti pak, Jugoslaviji, Holivudu, umetnosti, ali i o tome kako vidi svet nakon ove globalne pandemije, glumac Rade Šerbedžija govori za NIN. Kako provodite vreme u izolaciji s obzirom na to da spadate, kako kažu lekari, u visokorizičnu grupu građana? Ako ljekari tako kažu, treba im vjerovati. Napokon, ima u tom prirodnom odabiru mogućih žrtava neke božanske pravde. Pa i red je da virus napada nas starije, jer na mlađima svijet ostaje. Kako provodim vrijeme? Naučio sam ja na povremene samoće snimajući filmove po dalekim krajevima svijeta, a opet i genetika mi ide u prilog. Moj otac Danilo je živio 104 godine. Od toga 18 godina potpuno sam u jednom malom stanu u Beogradu, u totalnoj samoizolaciji. A ja, eto, čitam knjige, gledam filmove na TV-u jer sporta nema i otvorio sam konačno svoju pravu fejsbuk-stranicu, pa snimam poeziju i puštam to našim ljudima da slušaju u ovim teškim vremenima gdje su osuđeni da ostanu kod kuće. Praktično decenijama ste živeli i radili u Americi. Sad se i najmoćnijoj zemlji sveta koja raspolaže ogromnim materijalnim, tehnološkim i naučnim resursima, desio apokaliptičan scenario sa pandemijom, kao u holivudskim filmovima B produkcije. Bojim se da bi se našoj civilizaciji mogle desiti i gore stvari. Napokon, čini se da smo mnogo sami krivi za to što nam se događa i što bi se tek moglo događati. A Amerika je svakako predvodnik svih mogućih negativnih pojava koje je današnji čovjek izmislio, od bezumnih ratova koje su godinama započinjali, prodavajući oružje po svijetu i po svojoj volji uređujući svjetski poredak, do različitih kemijskih i nuklearnih trovanja naše planete. Amerika svakako u tome prednjači i sada je stižu kazne. Jer ta silna zemlja sa najvećim građevinama, tehničkim dostignućima, sa najmodernijim bolnicama i veličanstvenim univerzitetima i napokon sa svojim Holivudom, ta silna Amerika ima katastrofalno zdravstvo i užasan sistem obrazovanja. Znači da ta velika društvena zajednica štiti i obrazuje samo mali dio povlašćenih ljudi, a ogromna većina stanovništva je potpuno nezaštićena. Jedna velika proleterska masa. Samo što je ta velika masa ljudi potpuno van prave svijesti o svome statusu i društvenom položaju i ne vidim ni kad bi to mogla shvatiti u svojoj skorijoj budućnosti. Ali, vidite, u ovakvim slučajevima Priroda uzima stvari u svoje ruke i brani se od ove ljudske civilizacije, koja već stoljećima sistematski uništava ovu našu planetu. I odjednom pred njezinim svirepim pretnjama svi postajemo isti. Konačno, ništa ti ne pomaže što si enormno bogat kada je i najbogatiji i najsiromašniji čovjek na ovome svijetu jednak kandidat smrti. Teško je vjerovati da će se ikada moći ponoviti parola „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, ali je sasvim izgledno da će uskoro doći dan kada će očajnici svih zemalja morati da se ujedine i sruše ovaj nepravedni društveni sistem koji se naziva kapitalizam, a koji su i naši narodi objeručke prihvatili. Tako su i na prostorima zemlje koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, nikle povlašćene klase ljudi koji se bogate na račun sirotinje i suvremenih proletera, ne brinući se nimalo za većinu ljudi koji žive na rubu ljudskoga dostojanstva i jedva preživljavaju u ovome suvremenom liberalnom kapitalizmu. Da li su logika profita i pohlepa koji su proglašavani vrhunskim, ako ne i jedinim postignućem, uveliko nadišli principe elementarne humanosti i solidarnosti, pa smo umesto u obrazovanje, nauku i medicinu, besomučno ulagali u ono što je sledilo logiku tržišta i naoružanje koje se sad pokazuje beskorisnim? Naravno da jeste. Ove naše male novonastale zemlje, koje su se dobrano uništile u svojim ratovima (bez obzira na to tko je krivlji i tko ih je više započinjao), zapravo su na neki način slijedile politike velikih imperijalističkih sila i isto tako kao i oni naoružavali se kupujući i preprodajući oružje i zapostavljajući sve druge vitalne društvene potrebe, od ekonomije do kulture. Preko noći dobili smo nove bogataše, a kriminal i korupcija preplavili su naše novonastale državice i to nikakva vlast ne može spriječiti. Osim toga rasprodali smo mnoge vitalne industrijske i privredne potencijale stranom kapitalu i prijeti opasnost da jednoga dana, iznenada, u vlastitoj zemlji postanemo podstanari i građani drugoga reda. Slušamo priče naših vrhunskih političara o navodnim prijateljstvima sa Kinezima, recimo, u Srbiji, ili sa NJemcima u Hrvatskoj, a ne razmišljamo što bi se moglo dogoditi u budućnosti ako ti prijateljski Kinezi ili NJemci postanu većinski dio stanovništva u našim državama. Ako se čini da u tome eto malo pretjerujem, svakako će biti istina da će u doglednoj budućnosti strani kapital biti u mnogo čemu većinski vlasnik naših privrednih i drugih dobara. Kako će, prema vašem mišljenju, izgledati svet kada pandemija prođe? Nije malo intelektualaca koji smatraju da nas čeka era nadziračkih režima? Meni se čini da mi već uveliko živimo život Orvelove „1984“ i Hakslijevog „Vrlog novog svijeta“. Zar ne postoje u nas „Velika braća“ koja sve vide, sve slušaju i sve znaju? Pa mi smo već dugo zarobljenici u našim malim sigurnim kavezima, u kojima nas hrane mrvicama za preživljavanje, a pojmovi slobode, demokracije i ravnopravnosti odavno su nepoznanice u našim životima i puka utjeha za bezazlene duše. Da li slika sveta kao globalnog sela univerzalnih vrednosti puca pred nasrtajem „nevidljivih neprijatelja“ i može li nam se ponovo desiti zatvaranje u nacionalne države? Ostavimo na miru pojam svijeta, jer teško je u ovome trenutku, ratovima zatrovanih naroda, uopće i pomišljati na neki mogući ujedinjeni svijet koji bi mogao garantirati mirne i sigurne živote ljudima na ovoj našoj planeti Zemlji. Pogledajmo što se to dešava sa Evropom, kao jednim pokretom, koji je nudio mnoga dobra rješenja za države toga najstarijeg kontinenta. Ja se ne mogu oteti dojmu da se tu ipak radi o nekoj vrsti dvostrukih aršina. Naime, Ujedinjena Evropa ima u sebi svoju Prvu, Drugu pa ako hoćete i Treću ligu i tu su raspoređene države po svome značaju i veličini. Pa iako ove godine, recimo, Hrvatska predsjedava Evropskoj zajednici, teško je povjerovati da to u sebi ima neke prave i ozbiljne konotacije. Ipak mi ostajemo za Evropu „mali narodi“ sa svojim dometima i svojim problemima. A samo se velike države poput Engleske, NJemačke ili Francuske mogu ponovo izolirati u svoje velike nacionalne zajednice, a da ih Ujedinjena Evropa svojim ekonomskim i političkim mjerama ne ugrozi i ne uništi. Kazali ste i da svet hrli ka dnu, da nema ideala i da je kulturna svest nekada bila viša. Gde su nestali ideali i šta se dogodilo s tom svešću? Ako mislimo na ideale ljudi koji su sanjali pravednija društvena uređenja, kao što je socijalizam sa svim svojim teoretskim pretpostavkama, onda moramo konstatirati da je trenutno ta ideja gotovo propala i da danas samo tinja u glavama nekih malobrojnih pojedinaca. Mi, kao ljudi, koji smo živjeli, po meni, u nekom dobrom i potencijalnom socijalističkom uređenju, danas zasigurno za naših života nećemo dočekati nešto slično. Socijalizam je izgubio bitku u svojoj praksi najviše zahvaljujući ruskom rigoroznom i jednoumnom socijalizmu koji je poslije završene revolucije pokazao sve svoje nakaradno lice. Ali sama ideja socijalizma imala je dobrih namjera, čak i u tom boljševičkom Sovjetskom Savezu. Mnoge su pozitivne tekovine socijalizma doprinijele promjeni u nekim uspješnim kapitalističkim sistemima - to se odnosi osobito na skandinavske zemlje poput Švedske, Norveške, Danske, Belgije... Nažalost, Jugoslavija koja je nudila socijalizam sa ljudskim likom nije uspjela, ponajviše „zbog mangupa u svojim redovima“ ali i zbog svjesne taktike velikih kapitalističkih koncerna da se uništi to zrno nekoga pravog socijalizma, koji bi mogao postati ideja vodilja mnogih radnika, seljaka i srednje klase širom svijeta. A ako se zapitamo što smo mi to činili u ta neka ranjiva vremena, puna protivrječnosti i ponekad primitivnosti lokalnih partijskih sekretara i birokratskih idiota koji nisu imali nikakve veze sa pojmom prave socijalističke vizije i ideala? S druge strane imamo neki dio tog istoga društva koje je željelo sanjati bolji, pravedniji život i u mnogo čemu uspijevalo ostvariti svoje snove, te dostiglo ipak jedan dobar i solidan životni standard i postizalo rezultate vrijedne divljenja za jednu malu socijalističku zemlju koja je živjela na neuporedivo višem životnom standardu od svih zemalja socijalističkog lagera. Konačno, bili smo šampioni svijeta u rukometu, vaterpolu, a naročito u košarci. A što se kulture tiče, Jugoslavija je mogla da se diči svjetski poznatim piscima i slikarima. Možemo sa ponosom govoriti o jugoslovenskom filmu, predvođenom takozvanim crnim talasom i veličanstvenim režiserima Žikom Pavlovićem, Dušanom Makavejevim, Aleksandrom Petrovićem, Želimirom Žilnikom, Borom Draškovićem, pa onda Mimicom, Babajom, Tadićem, Karpom Godinom i naravno sjajnim režiserima moje generacije iz takozvane praške škole. Tu su bili i nezaobilazni Danilo Kiš, Mirko Kovač i još neka književna pera te generacije. Uz tu borbenu umjetničku elitu stajao je čini mi se i naš KPGT predvođen LJubišom Ristićem. Danas smo mi baš u svemu daleko od toga našega Periklovog doba bivše Jugoslavije. Prisustvujemo eroziji kulturne svesti, ali se dramatično smanjuje i broj stanovnika regiona, nestaju gradovi, ide se za boljim životom... Vi ste se vratili. U jednom intervjuu ste izjavili da će se i oni koji sada odlaze vratiti zbog običaja, mirisa.. . Ostajete pri tom stavu? Ne znam. Nisam siguran. Čini se da se situacija u našim krajevima rapidno mijenja i da ništa ne može zaustaviti ove talase nezadovoljnog mladoga svijeta koji traži bolje mjesto za život pod suncem i pod ovim nebom… Film „Variola vera“ snimili ste pre 38 godina. Kada uporedite radnju tog filma i ono što nam se dešava danas, zapitate li se kako je moguće da u međuvremenu ništa nismo naučili? I ko je kriv za to? Pojedinci mogu svojim djelima, mislima i potezima učiniti prave stvari za zemlju i narod koji vode, a mogu ih bogami i obogaljiti do kraja njihovih života. Sve je pitanje koliko traje to narodno sljepilo. Da li je to stvar nepismenosti i neznanja ili jednostavno ljudske slabosti i gluposti, na to pitanje nemam odgovora… Šta bi danas, skoro četiri decenije kasnije, rekao dr Grujić iz kultnog filma „Variola vera“. Tada je kazao da je „pizda karakterna osobina“. Šta je preovlađujuća osobina današnjeg sveta? Sa jedne strane svjedoci smo ljudi slabih individualnosti među kojima karijeristi napreduju i tove se kao paraziti nad ostacima opljačkane zemlje zadovoljavajući se mrvicama sa stolova bogatih novobogataša, a onda postoji kritična masa koja je potpuno prepuštena beznađu i anarhiji. Ta masa predvođena slabašnom opozicijom iscrpljuje se u dokonim potezima, šetnjama i akcijama. Ali kada se čaša prelije, bojim se da može doći do nemilih scena na ulicama naših gradova. Treba se nadati da će se u međuvremenu iskristalizirati prave snage i pojedinci koji će svojim pametnim promišljanjem ponuditi ljudima prepoznatljive ideje na temeljima socijalne pravde i povratka prave socijalističke ideje ravnopravnijeg i ljudskijeg društvenoga sistema. Zagreb je usred epidemije pogodio jedan od najjačih zemljotresa poslednjih decenija. Beograđani su solidarnost iskazali aplaudirajući na svojim terasama. Da li je potrebno da nam se dese ovakve nesreće pa da prestanemo da se delimo po veri, religiji i naciji? Ja se nadam…ja se nadam…ja se prvi put nadam - pjevao je moj prijatelj Arsen Dedić. Vi ste u pobedi Zorana Milanovića videli tračak nade. Koliko će taj tračak nade uticati na odnose sa Srbijom? Zoran Milanović je pametan čovjek i političar odgojen na liberalnim principima, kojem nisu strani ni socijalistički ni liberalni ni suvremeni građanski vidovi mogućeg uređenja savremenog društva. Vjerujem da će odraditi svoj predsjednički mandat uspješno, kao što je to već svojim prvim potezima i akcijama potvrdio, ali se nadam i da će svojom pojavom i djelovanjem stvarati čvršću ljevicu u Hrvatskoj, što će se sigurno odraziti i na hrvatske odnose prema susjednim zemljama, među kojima je odnos između Srbije i Hrvatske oduvijek bio najvažniji među ovim našim južnoslavenskim narodima. Također se nadam da će on i gospodin Plenković, koji se konačno obračunao sa nekim konzervativnim i prodesničarskim snagama unutar svoje vladajuće partije, pronaći pravi dijalog koji pripada njihovom obrazovanju i njihovom suvremenom političkom aktivizmu. Odnose Hrvatske i Srbije možemo posmatrati iz različitih uglova. Gledano iz političkog diskursa, varničenja ne prestaju. S druge strane, kultura nam pokazuje da umetnici pronalaze zajednički jezik. Tu je i veliki broj festivala koji okupljaju umetnike iz regiona. Eto, vaše pozorište Ulysses radi predstavu Ko se boji Virdžinije Vulf u koprodukciji sa Beogradskim dramskim pozorištem. Šta je to što umetnici vide a promiče političarima? Umjetnost za razliku od politike, razumijeva svijet i sa njegove dobre i loše strane. Umjetnost pokušava poučno djelovati na svoju publiku, pa čak i onda kada je oštra i nemilosrdna. Umjetnost znade opraštati i svojim djelima učiti ljude boljem, plemenitijem, uzvišenijem. Ona spaja ljude u njihovim različitostima i nesporazumima. Zato je njihov zanat plemenit i toliko potreban ljudima. A političari koji u svojim političkim potezima i predstavljanjima bivaju umjetnici svoga zanata su tako rijetki. Predajete na Fakultetu u Rijeci, u kontaktu ste sa mladima koji tek treba da se otisnu u svet umetnosti. Koliko su oni opterećeni prošlošću? I Lenka i ja smo učili naše studente u Rijeci životu. Naravno da smo ih, nadam se, naučili mnogo stvari o glumačkoj vještini, ali nam je, vjerujte, važnije da smo ih učili da budu dobri ljudi, plemeniti, nesebični. LJudi koji će razumijevati druge oko sebe i znati razgovarati, i pitati i voljeti. Mi nismo našim studentima govorili da volimo najviše druga Tita i čak nas se ne tiče koga od političara iz prošlosti najviše vole. Učili smo ih da zauzmu pravilan stav o sadašnjosti i budućnosti, jer se od prošlosti ne živi. Osim onih koji sa prošlošću trguju i koji nikada i neće izaći iz njezinih mračnih vilajeta. Nažalost, Lenka i ja ne predajemo više na studiju u Rijeci koji smo osnovali prije devet godina. Ali još uvijek održavamo kontakte sa našim bivšim studentima, jer su nam postali djeca. Ta prošlost nikako da nas zaobiđe, pa se negativna slika o nama može videti i na filmskom platnu, ljudi sa Balkana prikazuju se u negativnom svetlu. Koliko smo takvim predrasudama sami doprineli? Možete li zamisliti kako je bilo nekim normalnim mladim NJemcima koji su gotovo cijelog svoga života slušali o nedjelima koja su počinili predstavnici njihova naroda. Pa tako i mi treba da se suočimo sa svim zlodjelima koje su neki od naših sunarodnjaka činili ljudima druge nacionalnosti ili vjere. To su naravno teške stvari, ali svako se pravedno i svjesno biće mora suočiti sa vampirima iz sopstvene prošlosti u svojim narodima. Početkom 90-ih bili ste politički angažovani, i nije malo onih koji su vam to zamerili, uprkos tome što su vam namere, kako često ističete, bile da sprečite rat. Čini li vam se da se ovde istorija ciklično perpetuira u svojoj najciničnijoj varijanti i da narodi na ovim prostorima nisu ništa naučili iz prošlosti? Ako se smatra da sam bio politički angažiran što sam pri stvaranju Reformskih snaga pod vođstvom Ante Markovića imao člansku iskaznicu br.3, pristajem da me se tako nazove. Ali Pokret reformista se brzo ugasio jer je bilo kasno za njega. Naime, već su sve nacionalne partije održale svoje propagandne mitinge sa lažljivim nadama i zanosnim nacionalnim idejama o ugroženosti vlastitih naroda, tako da je naš pokušaj da spašavamo zemlju od mogućeg rata bio uzaludan ljubavni trud. Ja sam iza toga bio čovjek pojedinac koji se borio za mir. Znači prisustvovao sam mirovnim kongresima, protestima protiv rata, pisao svoje antiratne pjesme Neću protiv druga svoga i slične stvari, a zatim sam spašavajući vlastitu glavu otišao sa svojom Lenkom i Ninom koja je imala tek devet dana najprije u Sloveniju, pa onda u London, iza toga u Los Anđeles. Proveo sam 20 godina u inostranstvu, počeo novu karijeru i novi život i danas nakon svega živim opet u prostorima bivše Jugoslavije, uglavnom između Rijeke, Pule, Zagreba i Beograda. Opet sam tu sa svojim prijateljima i sa svojom publikom. Bavim se ponovo umjetnošću na svome jeziku i još uvijek pokušavam da spajam zavađene i razdvojene obale…. U jednom intervjuu ste kazali da biste Holivud menjali za srećniju Jugoslaviju. Kakva je to srećnija Jugoslavija, ona koju smo poznavali je završila nesrećno? Jugoslavija se može samo sanjati u njezinoj prošlosti i to nam nitko ne može zabraniti. Kao što se i bivše sreće čovjek može samo sjećati. Nitko pametan ne može zagovarati novu Jugoslaviju nakon svega što se s njom dogodilo, ali oni koji nisu učestvovali u njezinom ubojstvu, imaju je pravo voljeti. Beograd ste prvi put posle rata posetili 1997. i održali dva puna koncerta u istom danu, u Sava centru, po čemu pamtite te koncerte i Beograd? Prije početka i dok je publika već sjedila u Sava centru iznenada su se pojavili neki policajci u civilu i zahtijevali da se koncert stopira jer je navodno bomba bila u gledalištu. Dok su se oni prepirali sa organizatorima, ja sam istrčao na scenu. Dočekao me je frenetični aplauz. Tajna policija je slegnula ramenima i otišla neobavljena posla. Iza toga u 22 i 30 min. bio je i drugi rasprodani koncert u Sava centru. Eto, unatoč tadašnjoj političkoj propagandi koja me je često blatila i nazivala izdajnikom čini se da sam imao, i vjerujem da još uvijek imam, puno više onih ljudi u Srbiji koji su na mojoj strani. Bilo je lažnih bombi i prijetećih prijava uz moje koncerte i u Hrvatskoj, ali eto stvari se mijenjaju i čini se da su se umorili ti dežurni provokatori. Pre skoro deceniju, 2011, kazali ste da se osećate slobodno na ulicama Zagreba i Beograda. Koliko je taj osećaj i dalje prisutan i koliko su se i Zagreb i Beograd promenili tokom vašeg odsustva? Osjećam da mnogo mladoga svijeta uspijeva da se odupre lošim političkim manirima koji uglavnom u svojim političkim porukama šire mržnju i nacionalističke poruke. Mladim ljudima je čini se toga preko glave. Htjeli bi da žive svojim životima, misle svojim glavama i da se ljube i druže se sa svim ljudima dobre volje. I naravno da sam sretan što sada ponovo šetam svojim gradovima i ulicama bez strepnje i nelagode. Čini se i da se u eri globalnog pretumbavanja i Holivud menja, a o tome svedoči poslednja dodela Oskara gde je četvorostruki pobednik korejski film Parazit, ostvarenje van engleskog govornog područja. Kao neko ko je glumio u holivudskim filmovima i poznaje tu industriju, kako vam ovo izgleda? Mislim da je većina stvari oko Oskara čista politika. Iako sam član Američke filmske akademije, nisam baš ponosan na mnoge stvari koje se u američkom filmu događaju. Ali, eto vidite, uvijek postoji neki Oliver Stoun koji svojim ispravnim kritičkim stavovima o negativnoj ulozi američke politike u svijetu osvjetla obraz umjetnicima zemlje kojoj pripada. Pa eto, to je na neki način i moja umjetnička misija - govoriti o problemima u svojoj zemlji i pokušati zajedno sa nekim normalnim svijetom stvarati neki novi i bolji život, kao što to čine moji omiljeni suvremeni pisci sa ovih prostora, Filip David, Basara, Velikić, Jergović, Dežulović, Ivančić i još neki, koji svojom hrabrošću, angažiranošću i disidentstvom, izvršavaju svoju obavezu o pravoj ulozi literature u odnosu na društvene pojave i zbivanja u svojoj naciji i u svijetu. Čitam i lijepe romane moje prijateljice Marine Vujčić i naravno Aleksandra Hemona…. U konkurenciji za Oskar 2016. bio je i ratni film Oslobođenje Skoplja, koji ste režirali sa Danilom. Kako je prošao film? Ne baš dobro. Imali smo nesreću sa makedonskim producentom koji nije bio dorastao tako velikom filmskom projektu. Nismo imali ni čestitu premijeru (doduše zbog iznenadnog jačeg potresa u Makedoniji) niti dobru distribuciju. Kao kandidati za Oskar, dobili smo mizerna sredstva za promociju filma u Los Anđelesu i sa samo dvije projekcije na koncu smo završili na 11. mjestu između 100 filmova. Da je bilo malo više podrške, siguran sam da bismo ušli u finalnu selekciju… Svojevremeno ste objavili knjigu autobiografskih zapisa Do poslednjeg daha, što je i ime Godarovog filmskog klasika. Šta ćete vi raditi do poslednjeg daha? LJubiti!