Pobuna je test za svakog od nas

Za najveći deo publike iz zemalja bivše Jugoslavije, glumica Mira Furlan nije ostarila, iako dostojanstveno gazi sedmu deceniju života i iako je među retkima koji su u holivudskoj proizvodnji snova našli svoje mesto. Pored najočiglednijeg razloga tog raskoraka – Furlan pleni mladalačkom lucidnošću, s najmanje jednim prstohvatom životnog iskustva – važna je i činjenica da je Jugoslaviju napustila pre no što je ratni kuršum počeo da rikošetira od republike do republike. Pri izboru strane barikade, odabrala je treću opciju, ubedljivo najređe razmatranu, naime, opciju da se od barikade udalji. Shodno tome, kao da je u kolektivnoj svesti zauvek ostala „naša Mira“, dvostruka dobitnica Zlatne arene u Puli, Ankica Vidmar iz Zlatnom palmom nagrađenog filma Otac na službenom putu, rečju, jemstvo da se pre rata zaista i živelo. Utoliko ima neke slatko-gorke simbolike u činjenici da ju je krajem prošlog meseca iz Rijeke bezmalo ispratilo trijumfalno javno izvođenje Opera Industriale u okviru projekta „Rijeka – Evropska prestonica kulture 2020“, koje slavi radničko i antifašističko nasleđe primorskog grada, a da ju je u Americi dočekao, pa, Donald Tramp. Kako se osećate ovde, a kako tamo? „Pozvat ću nikog drugog doli Boba Dilana da mi pomogne odgovoriti na ovo pitanje: „Feel like I’m drifting,/Drifting from scene to scene,/I’m wondering what in the devil/Could it all possibly mean? (Čini se kao da plutam,/Plutam od scene do scene,/Pitam se koji đavo sve to znači.) Highlands, s albuma Time out of mind. Različite lokacije, različiti likovi, različite scene. Sve tako različito a tako slično. Rijeka mi se uvukla pod kožu, kao i cijeli taj kraj: Kvarner, Istra. Na projektu u Rijeci sam imala svoj autorski segment pa sam dosta pisala, radila na svom tekstu sa odličnim, pametnim dramaturginjama i s režiserom Marinom Blaževićem u kojeg sam imala potpuno povjerenje. Šetala sam pored mora. Nisam se zaista imala na što požaliti. Sad sam ovdje, u samoizolaciji, na sreću u kući s vrtom (što je u ovom strašnom času velika privilegija zbog koje sam svaki dan zahvalna) i sa svojom familijom, kako ljudskom, tako mačjom. Pokušavam se ne predati očaju i depresiji. Pokušavam sebe natjerati da počnem ponovno raditi na svojim započetim a nikad dovršenim projektima, bili oni spisateljski ili – mnogo važnije! – oni kućanski (npr. konačno očistiti sve one prašne kutke po kući, baciti sve novine i časopise sa označenim važnim člancima koje nisam uspjela pročitati i koje očito nikada neću pročitati itd. itd.). Ako Tramp već deluje nesvestan opasnosti koju COVID-19 predstavlja, kako se ponašaju obični Amerikanci, i to u nedelji u kojoj ih je čak 3,3 miliona ostalo bez posla? Čini se kao da idemo direktno u katastrofu. Zastrašujuće je da je na čelu parade u ovom apsolutno jezivom trenutku upravo Tramp. Sve je neshvatljivo već duže vrijeme. (Možda je uvijek i bilo – vidi gore Dilanove stihove!) Pitate kako se ponašaju ljudi ovdje. Do pred nekoliko dana ljudi su još uvijek dolazili u naš kvart ne bi li napravili selfije s Hollywood znakom. Sad su se, mislim, ipak svi prepali i odjednom je tiho i pusto u našem kraju. Čak su i zatvorili sve staze po brdima jer su se ljudi, usprkos svim medicinskim preporukama, i dalje družili i planinarili po holivudskim brdima, što je ovdje vrlo popularna aktivnost. LJudi (u koje uključujem i sebe – začudo!) teško mogu ozbiljno shvatiti opasnost kad je ona nevidljiva. Treba još napomenuti da ovdje nema prisile, nema policije koja kontrolira kretanje ljudi i hapsi neposlušne. Sve je na dobrovoljnoj bazi. Kalifornijski guverner NJusom uvijek uporno ponavlja: ovo je samo preporuka, nikako zapovijed. Čini se kao da su guverneri ovih dana preuzeli vodstvo u Americi što se tiče pandemije, budući da sa vrha dopire samo kaos, konfuzija i brdo dezinformacija. Na sreću je guverner NJusom jedan ozbiljni, sposobni političar, a i Kalifornija je u sretnijoj situaciji nego NJujork. Los Anđeles je ionako oduvijek bio grad samoizolacije i socijalnog distanciranja, davno prije ove pandemije. LJudi nisu na ulicama ili u metrou nego su socijalno distancirani u svojim autima. Još nešto: vaš podatak o tri miliona nezaposlenih je postao netočan u samo nekoliko dana: sada nezaposlenih ima 17 miliona. Ne znam kako ljudi opstaju. Raditi na daljinu većini ljudi nije moguće. Ja radim na filmskoj akademiji i, iako ja osobno ne radim na tom odsjeku, pitam se kako predavati glumu remotely (na daljinu, prim. aut.). Je li to moguće? Hoće li se scene raditi na Zumu i Skajpu? Hoće li škola uopće opstati? Tko će opstati? Restoranski biznis se, kako kažu, neće oporaviti godinama. Ekonomska katastrofa je zastrašujuća. Zastrašujuća je i očita nespremnost najbogatije zemlje na svijetu da se nosi s ovim novim zdravstvenim problemom. I sama sam bila svjedok te nespremnosti. Kad sam pred nekoliko tjedana doletjela u Ameriku avionom iz Londona, nitko me na emigracijskom odjelu na losanđeleskom aerodromu nije pitao ni gdje sam bila (a bila sam nadomak Italije!), a kamoli da mi je mjerio temperaturu. Ovdje nema dosta testova, opreme, maski, ventilatora, a nema ni klozet-papira. Nevjerojatno. A opet, nama tako dobro poznato. Pred trideset godina, gledajući raspad jednog drugog sistema, mislili smo: kako se brzo ruši kula od karata! Kako se brzo raspada cijeli jedan svijet! Kako je moguće? Teško je pretpostaviti kako će stvari ići dalje. Ne samo u Americi nego globalno. Čini se kao da vidimo samo površinu. Što se zapravo događa iznutra, to je teško sagledati. Dok ne prođe. Kao i obično. Postoji li uopšte nešto dovoljno veliko i opasno da ugrozi uverenje o američkoj izvanrednosti? Da li to može biti ovaj virus? Kako se sad u Americi gleda na Sandersovu medicare for all kampanju? Ovo je odlično pitanje koje se i sama sebi neprestano postavljam otkako smo došli u Ameriku. Ideja o izuzetnosti jedne, bilo koje, nacije je sama po sebi fašistoidna jer pretpostavlja da su druge nacije manje vrijedne. Ali nije li takvo viđenje svijeta prisutno u svakom nacionalističkom narativu? Meni osobno najzanimljivije je pitanje kako je Amerika uspjela sebe prikazati svijetu kao zemlju posvećenu borbi za slobodu i jednakost, iako je izgrađena upravo na suprotnim principima, kao što su krađa i porobljavanje. I ja, kao i mnogi iz moje generacije, povjerovala sam u američki mit. I to sigurno ne zbog tipova kao što su Nikson, Buš i sada Tramp kao krajnji izraz, upravo karikatura, ekstremne desnice, nego zbog tipova kao što su Martin Luter King, Anđela Dejvis, Malkolm Iks, Dilan, Tom Vejts i nebrojeni drugi ikonoklasti, neprilagođeni marginalci na čijoj sam muzici i na čijim sam idejama odrasla. Leonard Koen je točno rekao: „Amerika – kolijevka najboljeg i najgoreg.” Uza sve strahote, ja volim Ameriku, upravo zbog njene raznolikosti, etničke, rasne, kulturne. To je velika zemlja i, bez obzira na sve, moguće je u njoj pronaći svoje mjesto. Ukoliko uopće vjerujemo da se takvo, „svoje” mjesto može pronaći bilo gdje. Velika se promjena u odnosu Amerikanaca prema vlastitoj izuzetnosti već dogodila. S Trampom su se stvari ogolile i nitko više nema prava reći, kao što su nam Amerikanci govorili kad smo tek pristigli iz rata u Jugoslaviji: „Mi te vaše priče ne razumijemo. Jer mi smo tako različiti. Mi ne razumijemo sve to strašne podjele, etničke animozitete, sve te lude, primitivne balkanske priče. Mi smo tako drugačiji.” (To sam čula bezbroj puta: „We’re so different.“ Mi smo tako drugačiji.) Sa Trampom i današnjom radikalno podijeljenom zemljom stvari su se promijenile i takve se rečenice više ne čuju. I prije korone se ovdje govorilo o mogućnosti građanskog rata do te mjere da me jeza hvatala jer se sjećam iz naše, eks-ju priče, da užasi najprije počinju s riječima, a onda se presele u dimenziju noža i čakije. Ovih dana ovdje su najpuniji dućani s oružjem. Dosta je zapanjujuće gledati slike ogromnih repova pred radnjama na kojima blješte slova „Guns”. Što će se ovdje događati teško je pretpostaviti. Mi smo za svaki slučaj posadili povrtnjak! Pitate o odnosu prema Sandersovom prijedlogu o zdravstvenom osiguranju za sve građane. Što reći? Ja sam šokirana time što ljudi ni sad, u vrijeme ove nevjerojatne katastrofe, odbijaju ideju o zdravstvenom osiguranju kao ljudskom pravu jer je ta ideja navodno socijalistička, a to je, naravno, anatema. Meni neshvatljivo. Ali koliko smo puta već zaključili da ljudi uporno biraju suprotno svojim interesima. Valjda je zato svijet takav kakav je. LJudi nisu racionalna bića. Da jesu, Tramp sasvim sigurno ne bi bio predsjednik. A demokratski kandidat bio bi Berni. Vaš odlazak u Ameriku bio je, kako je pisao veliki Viktor Ivančić, delom posledica odluke o nepripadanju, i to u osvit rata. Da li je i danas nepripadanje jednako opasno po pojedinca i subverzivno po sve ostale? Zašto? Da, sjajni Viktor i isto tako sjajna Heni Erceg bili su jedini novinari u Hrvatskoj koji su imali hrabrosti javno osuditi u ono (a i u ovo) vrijeme tako popularnu akciju lova na vještice. (Status vještice mi, usput, savršeno odgovara i na njega nemam primjedbi. Uostalom, u dobrom sam društvu.) Nepripadanje je na neki način jedini kontinuitet u mom životu. Uvijek i u svemu sam se tako osjećala: kao vanzemaljac. Jedino u glumačkoj profesiji mi se jedno vrijeme činilo da sam našla neku moguću mjeru pripadanja. Ali se, sa ratom i sa iskustvom koje sam imala sa svojim kolegama, i ta iluzija raspala. Nepripadanje je teško i opasno po pojedinca. Ali je ono ujedno i polje slobode na kojem sam zahvalna. Kao ideja, nepripadanje je subverzivno zato jer daje primjer ostalima. Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uvjerenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Ma kako težak taj izbor bio i ma kakve da su posljedice po čovjeka? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je možda jedini put do slobode. U tom pogledu delite sudbinu s genijalnom spisateljicom Dubravkom Ugrešić, koja je uprkos velikoj zaostavštini takođe preko noći postala ničija… Kako se oseća čovek bez zemlje, kako stvara umetnik bez zemlje? Eto me, dakle, u društvu genijalnih i velikih! Na to sam ponosna. Dobar je taj krug vještica i vještaca. Odlični ljudi su u njemu. Upravo sa njima bih se družila. I družim se. Kako se osjeća čovjek bez zemlje, pitate. Kako taj čovjek, čovjek bez zemlje, stvara? Može li uopće „stvarati”? Sve su to ozbiljna i teška pitanja. Bitna. Je li uopće moguće „stvarati” bez okruženja? Kome se čovjek obraća? Zašto? Ima li smisla da išta pokuša izraziti, napisati, otpjevati, odglumiti, kad mu se čini da ga nitko ne vidi i ne čuje, iako postoji i govori i govori već decenijama? U kom jeziku se obraća i kome se obraća? Itd. Itd. Itd… Zanimljivo je da vaša pitanja zaista pogađaju u samu bit problema. To mi daje nadu da možda ipak netko nešto čuje i vidi. I da nije baš sve uzaludno. Da li vas savremeni trenutak – beznađe, strepnja, izolovanost usled pandemije – vraća u kožu Danijel Ruso koju ste tumačili u antologijskoj seriji Izgubljeni? Hoćemo li svi pomalo početi da ličimo na ljude zarobljene, a izgubljene na tom ostrvu? Haha! Zanimljiva misao. Da, izgleda da nastupa novi svijet u kojem ćemo, kao Ruso, stajati na vrhu brda s puškom na ramenu i braniti svoj mali povrtnjak (i svoj paket klozet-papira!) od podivljalih susjeda koji, maskirani, nadiru sa svojim mašinkama na gotovs! Šarmantna slika budućnosti. Meni je ta puška bila teška i na TV-u, a kamoli u životu! Nemam interesa da živim u takvom svijetu. Samoizolacija mi ne pada tako teško. Valjda zbog prije spomenutog nepripadanja. A i zbog starenja i s tim u vezi sve nižim pragom tolerancije prema ljudima i njihovim ćudima. Jedan momak je na mrežama napisao da bi film u kojem zemljotres ruši grad usred pandemije, kako se nedavno desilo u Zagrebu, ocenio kao slabo napisan film. Slažete li se? Odmah je usledila podrška iz Beograda i Sarajeva. Da li bi se narodi lakše pomirili bez političara, i, ako da, zašto biraju političare kojima mirenje nije u interesu? Vraćamo se na onu pređašnju misao: ljudi uporno biraju protivno svojim interesima. Zašto? To je a million dollar question na koje još nije nađen odgovor. Tko ga nađe, taj će pokoriti svijet. Iz perspektive nekoga ko je našao svoje mesto u američkoj multietničkoj i multikulturnoj slagalici, da li verujete u pomirenje na Balkanu? Zašto ga nema? Pitanje je kako će i u kojem smjeru svijet ići dalje poslije ove katastrofe. Nemam ideju o tome, ne mogu pretpostaviti. Logična bi bila pomisao da će nas ova strahota približiti jer će ljudi shvatiti da smo svi povezani i da moramo djelovati globalno ako uopće želimo preživjeti, kao što kaže Bernijev izborni slogan: „Not me. Us.” („Ne ja. Mi.“ Prim. aut.) Ali, budući da su ljudi neracionalna bića i da, kako smo već ustanovili, uporno biraju na svoju štetu, velika je mogućnost da će se desiti upravo suprotno: da će autoritarci, diktatori i fašisti cijelog svijeta (a njih ima u izobilju posvuda) iskoristiti ovaj zadnji užas upravo za suprotne ciljeve: za dalje razdvajanje, za proizvodnju straha od drugoga, sada više ne samo od standardnih neprijatelja, migranata, sumnjivih žena, Židova, muslimana, crnih i tamnih ljudi (preskočit ću ovom prilikom naše lokalne primjere) nego od svakoga. Taj strah je već ustanovljen, brzo smo ga svi prihvatili. Sad ga (iz perspektive autoritarca) treba samo prolongirati i ustanoviti ne kao izvanredno nego kao trajno stanje. Piece of cake, ili komad kolača, što bi rekli Amerikanci! S jedne strane Poslednji Srbin u Hrvatskoj kao groteskna komedija koja parodira žanr zombi apokalipse, s druge Ustav Republike Hrvatske kao izvanredna socijalna drama, s treće Dnevnik Dijane Budisavljević kao istorijsko-biografska drama… pratite li balkanske filmske koprodukcije, sve ih je više? Nisam, nažalost, upoznata sa domaćom produkcijom, pa nemam pravo ni znanje da je komentiram. Zaista ne znam. Jako sam daleko od svega toga. Ne učestvujem više, nisam dio toga. Zašto? „Tako je ispalo”, kao što je nedavno komentirao jedan moj slavni, „prilagođeni” kolega. Da li su se i narod i političari odrekli odgovornosti i teret mirenja prebacili na pleća umetnosti? Da li je to njena obaveza, njena uloga? Pitate me koja je uopće uloga umjetnosti. Prije ove katastrofe predavala sam predmet „Art, Culture & Society” na filmskoj akademiji zvanoj New York Film Academy i na prvom satu sam obično pitala svoje studente upravo to pitanje. Odgovori su bili raznoliki i reflektirali su, između ostalog, i različita društva iz kojih su dolazili internacionalni studenti. Je li uloga umjetnosti samo zabava, entertainment, kao ovdje u Americi, ili je njena uloga da nas pouči, nauči, da nam skrene pažnju na neki drugi ugao gledanja, na neki drugi svjetonazor, na neki drugi način doživljavanja stvarnosti? Je li njena uloga da u nama proizvede osjećaje samilosti i straha koje onda „čistimo“ iz svojih bića putem katarze, kao što je to prije nekoliko milenija predložio Aristotel? Mišljenja su različita i konsenzusa nema. Niti ima pravila. Na kraju mi se čini da je jedina naša „dužnost“, jedina naša odgovornost ona koju imamo prema samima sebi. Preuzimamo samo onu odgovornost za koju osjećamo da je možemo ponijeti. Zašto netko ima potrebu da se suprotstavi nepravdi, a drugi tu potrebu nema? Zašto netko osjeća da ima „dužnost“ da se javno suprotstavi zlu, a drugi to apsolutno ne osjeća? Ne znam. Ja sam imala privilegiju da devedesetih godina, u vrijeme naše velike ratne krize, ustanovim (na svoje čudo) da pripadam skupini kojoj se čini da joj je „dužnost“ da se pobuni. To je naprosto bio impuls kojem se nisam mogla oduprijeti. Bio je to test za sve nas. Test koji nam je pokazao tko smo. Ali svi smo različiti i svi imamo različite impulse koje treba poštovati. Prije nego sam otišla, na samom početku rata, vjerovala sam da umjetnost može, mora i treba pokušati „spasiti svijet“. Činilo mi se da je bitno da „gradimo mostove“, da radimo zajedno, da primjerom pokažemo da je zajedništvo moguće, umjetničko, ljudsko zajedništvo, bez obzira na političke podjele. Tada tu ideju nitko nije mogao niti htio čuti. Ta ideja se tada čitala kao izdaja. Hoće li sada, nakon trideset godina, za tu ideju biti više sluha? Ne znam. Želim vjerovati da je tako. Ali je porazno, apsolutno porazno po sve nas, da se to pitanje uopće postavlja nakon trideset godina. Znači li to da pravog pomaka i pravog osvještavanja nema i da ga nikada neće ni biti? Želim vjerovati da nije tako.