Posle korone, ponovo kolone

Dok se analitičari diljem zemaljskog šara muče da odgonetnu kako će izgledati nova normalnost poslije pandemije virusom kovid-19, u Crnoj Gori se to (a, gdje bi prije) već ukazalo - staro političko ludilo. Tačno dva mjeseca od kada su utihnule litije zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, trodnevna pokazna vježba, sa velikim brojem asocijalnih kontakata i transmisijom kapljica, od sjevera do juga države, uz pjevanje, psovanje, kamenice, pendreke, šok-bombe i suzavac, objelodanila je da su dva pola unutar crnogorske paradigme ostala naelektrisana. Tokom pandemije vrijeme se nije trošilo samo na pražnjenje špajza i gledanje televizije, već i na pripreme da nastave gdje su stali. Direktan povod bio je tradicionalno obilježavanje Svetog Vasilija 12. maja, kada se pohodi manastir Ostrog. Nekakav dogovor civilnih i crkvenih vlasti je postignut, pa su vjernici u kolonama održavali distancu i nosili maske koje je dala i država. Nije se odustalo od pričešća jednom kašikom i ljubljenja ruku sveštenicima, ali nekako se završilo bez incidenata. Za trenutak je izgledalo kao da su svi ponešto naučili. A onda se, uveče, poslije liturgije u Sabornoj crkvi u Nikšiću, ispred koje su se okupili vjernici, litija izlila na ulice. Vladika Joanikije sa sveštenicima stao je na čelo. Istovremeno, gle spontanosti, i u nekoliko gradova krenule su kolone, ponegdje vozilima („zbog distance“), mase su se spojile i zakrčile ulice. Poslije maksimalna 72 sata, u kojima je došlo do trodnevnih sukoba policije i vjernika, od Budve do Andrijevice, Joanikije i sveštenici su pušteni iz pritvora, pohvalili policajce i poslali objašnjenje zemunskim slengom: „Morali smo da ispoštujemo građane“. Uzgred, najavili su litije čim bude moguće. Proba je uspjela, a i druga strana sada ima opravdanje za to što je policija, usred zaraze, raspisala tender za opremu za razbijanje demonstracija, vrijedan pola miliona evra. Objave Instituta za javno zdravlje, o tome da u bolnicama nema nikoga sa virusom, a da je broj onih koji još treba da ozdrave jednocifren, vlast sa jedne strane, i sa druge Demokratski front (DF), koji se predstavlja kao ekskluzivni zastupnik Srba, dočekali su logistički i kondiciono spremni, u niskom startu. Idu izbori, najkasnije u oktobru, a možda i prije. Izborne pripreme, zapravo, počele su još krajem godine, kada je na kongresu Demokratske partije socijalista Milo Đukanović najavio obnovu autokefalne crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usvojen uoči Nove godine u gluvo doba, i uz hapšenje frontovaca, u prelaznim odredbama krio je mehanizam da se imovina uknjižena na Srpsku pravoslavnu crkvu može prenijeti na državu. Ne može Cetinjski manastir, ne može Ostrog, ne može... da nije crnogorsko - kliktao je premijer i potpredsjednik DPS-a Duško Marković, a njegov šef je prvo zaprijetio pobornicima SPC da se „ne zalijeću, jer nas je više na ovoj strani“. Kad su krenule litije, javno se odrekao pozicije predsjednika svih građana i učesnike u šetnji nazvao ludačkim pokretom. Sve je, sa strane, iako modifikovano, izgledalo kao toliko puta ponovljena win-win kombinacija, farsična izvedba antologijskog momenta koji stariji pamte sa početka raspada Jugoslavije i pucanja po Sloveniji, kada je nesrećni regrut na položaju ovako objašnjavao novinaru Jutela ratne ciljeve: „Oni bi kao da se otcijepe, a mi im kao ne damo.“ Đukanović je dobro sabrao da nema čime da se pohvali za izbore. Parče auto-puta, na kojem radovi kasne godinu dana, neće biti završeno prije izbora, već uz prekoračenje od nekoliko stotina miliona evra. Vlada je, umjesto fiskalne konsolidacije, povećala zaduženost na gotovo 80 odsto BDP-a. Za dvije godine nije faktički bilo napretka u pregovorima sa EU, pa ni otvaranja posljednjeg poglavlja o konkurenciji. Umjesto toga, u dva non pejpera, političaru koji je zašao u četvrtu deceniju autokratskog vladanja, Evropska komisija je ambijent korupcije, kriminala, klijentelizma i odsustva vladavine prava, koji je on kreirao, počela sa manje uzdržanosti da naziva zarobljenom državom. Formalno, nije aktivirana klauzula balansa, odnosno prekid pregovora, ali faktički to se desilo. Zato se Đukanović okrenuo oprobanom receptu polarizacije društva, birajući ovoga puta temu crkve, zapravo njene imovine. Plus, malo ugroženosti od Beograda, ruskog faktora – taman da skroz desno zakuje DF, za koji u tradicionalnoj političkoj nomenklaturi, Boško Obradović iz Dveri djeluje prilično umjereno. Između ove dvije opcije, mjesta bi bilo još samo za soft Srbe iz Demokrata Crne Gore, garnirane sa manjim brojem predstavnika drugih balkanskih plemena, dok bi se građanske stranke SDP i Ujedinjena reformska akcija (URA) batrgale oko cenzusa. Kako su izbori i u Srbiji, a izlizano je da se predsjednik Aleksandar Vučić - što ih brani, kad ih ne odbrani – bavi Srbima na Kosovu, mogao bi da poentira paternalizmom nad ugroženim sunarodnicima u Crnoj Gori. Ne košta ga mnogo, nešto para, par letova za rukovodstvo DF-a vladinim avionom, a može i onlajn. Mirne litije, horska podloga „Ne damo svetinje“, isključivo crkvena ikonografija bez stranačkih obilježja, međutim, pokvarile su ovu računicu. Ispostavilo se da sa namjerom DPS-a nije saglasan ni veliki broj Crnogoraca, pa su kolone nedjeljom i četvrtkom u većim gradovima narastale i do ukupno 100.000 šetača, što Đukanoviću nije uspjelo ni u referendumskoj euforiji. Redovna istraživanja javnog mnjenja, koja se rade za DPS, pokazala su da klatno opasno kreće na drugu stranu. Tri četvrtine populacije smatralo je da Srbija nije neprijatelj, za 65 odsto stanovnika Amfilohije je O.K. Ako je Srba 28 odsto, bio je to jasan signal da se i drugima smučilo. Plus, DPS je u anketama pao na istorijski minimum od oko 37 odsto, što je moglo da znači da ni sa svim manjinama i klijentelističkom bratijom ne može da dosegne do proste većine od 41 poslanika u parlamentu. Zato je Marković, umjesto svog šefa, zavapio za razgovorima o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Dva mjeseca kasnije, kada se mora navikavati na život sa virusom „tu negdje“, ali i sa predstojećom izbornom groznicom, crnogorska politička jednačina ima mnogo više nepoznatih. Solidnim upravljanjem krizom u vrijeme pandemije, uz minimalne greške u propisanim mjerama, sa samo zvanično 324 oboljela i devet žrtava (do sada, ukoliko se ovaj trodnevni vjersko-politički klinč ne osveti), gurajući ispred sebe ljekare Instituta za javno zdravlje i zakonski problematično formirano Nacionalno koordinaciono tijelo, DPS je ne samo povratio rejting, već dostigao istorijski maksimum od oko 45 odsto. To bi mu bilo dovoljno da sam uzme vlast i skine sa vrata nekoliko političkih parazita. Tek pred kraj zdravstvenih mjera, do javnosti je doprla informacija da su od sedamdesetak epidemiologa, dvojica medijski eksponirani iz redova DPS-a, te da je direktor Kliničkog centra član Predsjedništva. U prvim redovima je i šef nikšićke bolnice koji je organizovao kim-džong-unovski doček Đukanoviću, da mu aplaudiraju medicinske sestre dok izlazi iz „majbaha“ skupljeg od većine bolničke opreme. Bilo je to dan nakon što je DPS u parlamentu odbio povišicu za medicinske radnike i dan prije nego što je to premijer Marković brže-bolje zatrpao kratkoročnim bonusom. Na drugoj strani je Front koji je sa 18 pao na oko 14 procenata, ali sa mogućnošću da se radikalizacijom, srpskim ekskluzivitetom i nametanjem veze sa Vučićem povrati i do 20 odsto. To, srazmjerno sa deset miliona evra koliko se godišnje izdvoji iz budžeta za stranke, predstavlja ozbiljan prihod. Za vrat im dišu Demokrate Alekse Bečića, koji bi da budu i Srbi i ostali, a „protiv podjela“. Iako se smjenjuju na ovom krilu, zanimljivo je da birači i jednih i drugih ne migriraju između sebe, već ka Socijalističkoj narodnoj partiji i natrag, koja ni kriva ni dužna povremeno poskoči, a uglavnom je oko cenzusa. U vrijeme krize dvije građanske struje, SDP i URA, koje su se prethodno batrgale u provaliji između dva bloka, poskočile su znatno iznad cenzusa. Umjesto kritike vlasti, slali su konstruktivne predloge, od kojih je neke Vlada usvajala. LJudi su bili ispred televizora, pa je to bilo vidljivo. Enigma je šta će uraditi sa tim sada, kada je narod izašao iz kuća. Crkva će, svakako, biti nezaobilazan faktor. Imovinom vrijednom milijardu evra, jedina može da se mjeri sa Đukanovićem i njegovim poslovnim okruženjem. Pored svetog trojstva, mitropolit Amfilohije ovaploćuje i zemaljsko, kao pastir, političar i biznismen. Sa Đukanovićem je više drugovao nego što se svađa, još od ratnih devedesetih. Podržao ga je u sukobu sa Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem, priveo ga pred Cetinjski manastir da založi badnjak, doduše naopako, ali dobro sad, ateista je. Nije se previše petljao oko referenduma, odmah je priznao rezultate i bar zvanično revidirao stav o crnogorskoj naciji kao Đilasovim kopiladima. Primjereno se bunio kad je Crna Gora priznala Kosovo. Osnovao je i episkopski savjet, faktički stvarajući elemente autokefalnosti crkve u Crnoj Gori, ne krijući prezir prema patrijarhu Irineju i osude Vučića zbog „izdaje Kosova“. Mitropolit biznismen ozbiljno posluje sa DPS-om. Paštrovićima, koji za sebe smatraju „da su so soli srpske“, nije bilo prijatno kada im je nekadašnji potpredsjednik vlade Mišo Vujović, na tribini u Petrovcu, objasnio da je Mitropolija uz podršku DPS-u uknjižila sve što sada brani, a da Amfilohije na crkvenoj zemlji u Podgorici gradi stambeno-poslovnu zgradu sa Đukanovićevim favoritima, kompanijama Volvoks i Bemaks. Morali su da oćute i kada ih je podsjetio da je Amfilohije još 2014. blagoslovio ustupanje 23 hektara crkvene imovine kod manastira Gradište u Buljarici, da katarska firma CDCI, koju je zastupala Đukanovićeva sestra Ana, napravi desetak hotela, nekoliko vila i kompleks apartmana. Posao je, u međuvremenu, propao. Vladika budimljansko-nikšićki Joanikije izašao je iz 72-časovnog pritvora kao novi mučenik. Kod krugova bližih Vučiću on, rođen 1959. godine, bez glasnih pokuda Beogradu, već počinje da liči na zgodnu zamjenu mitropolita, koji troši devetu deceniju života, pa i to valja imati na umu. DPS-u se žuri da kapitalizuje dobit od korone i dok problemi ekonomije ne postanu vidljivi. Učešće od 24 odsto u BDP-u od turizma i putovanja, po kojem je Crna Gora bila na 30. mjestu u svijetu, sada je ozbiljna slabost. Za jun nema najava gostiju, teško da će nešto biti u julu, gubitak bi mogao premašiti 500 miliona evra, ili osam do devet odsto BDP-a, kako procjenjuju MMF i EBRD. U ozbiljnoj su opasnosti i doznake iz inostranstava, posebno od pomoraca, među kojima su neki pohapšeni sa spektakularnim tovarima kokaina vrijednim i milijardu dolara, a ostali su zbog toga izbili na loš glas i postali teško zapošljivi. Ključni kod u ovom algoritmu na kraju je ipak Đukanović, ali ne zbog pitanja do kada će ga trpjeti birači, koliko do kada ga još može tolerisati međunarodna zajednica. Pad medijskih sloboda na listi Reportera bez granica i nalaz Fridom hausa da je Crna Gora iz djelimično konsolidovane demokratije skliznula u hibridni režim, mogao bi biti signal o gubljenja strpljenja. Posebno, ocjena američke ambasadorke u Crnoj Gori DŽudi Rajnke, o tome „da je endemska korupcija usporila evroatlantske integracije Crne Gore“ i opaska da su SAD potrošile 17 miliona dolara za obuku sudija, tužilaca i policije, mogao bi biti signal da Kisindžerova doktrina o „našim lošim momcima“, na Balkanu polako hlapi. Pragmatičnost Vašingtona još ne treba isključiti. Kad se, prije neku godinu, opozicionar sa dugim stažom u državnoj vlasti, zajapurio objašnjavajući visokopozicioniranom Amerikancu šta sve radi Đukanović, ovaj ga je prekinuo riječima: „Ne pričaj mi o njemu. Mi znamo mnogo više. Samo mi reci sa kim ćemo poslije da se dogovaramo.“ To je, tek, nepoznanica.