Arhiva

Jedno sasvim nebitno pitanje

Dejan Tiago Stanković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 8. jul 2020 | 23:20
Sinoć u vozu na povratku s plaže pored nas su sedela dva mlada Brazilca i svađala se. Ovaj sitniji s glavom uronjenom u ruke, jaukao je, tiho ali dramatično: „Ne verujem da si mi to učinio! Ne verujem da si mi to učinio!“ Drugi je ćutao i gledao kroz prozor. Problem je bio što ovaj što je dramio nije bio zadovoljan mlakom reakcijom svog dečka, i čikao ga je, i čikao, i čikao, i sve tako dok ovaj nije eksplodirao. Odjednom, podigao se ton, nastala je gužva sa otimanjem i drekom: „Daj mi ključ od kola! Auto je moj! Daj ovamo! Moj je auto!“ Situacija je sledeća: oni se dernjaju i mlataraju rukama kao da će se počerupati, a mi, Portugalci, skupili se u sedištima i ćutimo kao bubice. U konflikt se umešala jedna gospođa od malo podalje. Po govoru i temperamentu Brazilka, mahala je rukom: „Sram vas bilo. Ovde smo u inostranstvu, vi nas brukate. Ispašće da su svi Brazilci nevaspitani kao vi.“ Galamila ona, ne galamila, ova dvojica ne haju, nego nastavljaju da se otimaju oko ključa i viču, a mi, Portugalci, skupili se i ćutimo. Gospođa se dodatno ražestila, korila ih kako brukaju i sebe i Brazil, ali sve badava, koškanje nije posustajalo. Tek kad je neko podviknuo kako će pozvati policiju da ih sačeka i pohapsi na stanici u Lisabonu, gužva se smirila. Jedan od ona dva Brazilca se okrenuo svom dečku i rekao mu, teatralno, s patosom: „Ako! Neka dođe policija i neka te odvedu! Neka te deportuju. Mene baš briga, ja imam papire, a tebi ih ne dam! Nađi drugog, pa da vidimo da li će on da ti ih sređuje?“ A za to vreme, mi, Portugalci, skupili se i ćutimo kao bubice. Inače, mi Portugalci imamo običaj da ćutimo kao bubice, posebno kad nešto nisu naša posla, a to je odlična taktika da čestit čovek prođe kroz život a da se ne živcira oko stvari koje ga se ne tiču. Pre nego što ćemo, 2010, među prvima u Evropi ozvaničiti istopolne brakove, javno mnjenje je po anketama bilo više protiv nego nezainteresovano, nešto malo se bunila crkva, a najviše su protestovali nekakvi hrišćanski pokreti. Ipak su organizovane TV debate ne bi li se građanstvu objasnilo o čemu je reč. Strana koja je zagovarala legalizaciju svih brakova između dve odrasle i svesne osobe odmah je rekla da je to pravno pitanje, jer brak je ugovor o zajedničkom životu i samo u jednoj svojoj formi pretpostavlja razmnožavanje, uglavnom se svodi na nasledstvo, međusobno izdržavanje, zajednicu. Naime, kad oformiš porodicu, ti zapravo nađeš nekog da te trpi i da te pomaže, i ako vam dobro ide svima treba da bude drago, i to da li ste vi istog ili različitog pola i kako vodite svoj privatni život, to baš nikoga ne treba da zanima. Naglasili su i kako je Portugal od sveg srca svesno prigrlio tekovine evropskog humanizma i demokratije i tih smernica se jasno drži, a to podrazumeva da država nema moć da pojedincu određuje kakvu će porodicu da zasnuje. Argument ovih što su bili protiv je bio da je to sve apriori bolesno, ali nisu umeli da objasne zašto im se tako čini. Kako god, parlament je izglasao legalizaciju istopolnog braka, ne baš jednoglasno ali glat, i niko oko toga nije pravio veliko pitanje, zapravo se nismo time bavili, imali smo pametnija posla, dilema da li je brak ovo ili ono je stavljena ad akta. Od tada to više nije tema, jer se, živ sam svedok, u životima nas građana nije promenilo apsolutno ništa, osim što se osećamo unekoliko civilizovanijima, jer se ni mi, ni država ne mešamo u tuđu privatnost, ljubav i porodičnu sreću. A da li se u međuvremenu neko oženio muškarcem i udao za ženu, to ne znam, mene niko nije zvao na svadbu.