O ćutanju kao odobravanju raznih nepočinstava

Evo nas na kraju jedne teške, bolne i neobične godine, godine koju niko nije očekivao, a još manje je priželjkivao ili joj se nadao. Ipak, u svjetlu novog početka – koji je pred nama – i događaja koji su obilježili prethodnu godinu, bilo bi ne samo poželjno nego i neophodno da se pažljivo nadnesemo nad proteklim periodom: da se zamislimo i bar nešto naučimo iz onoga što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa, a što nas je nagnalo da shvatimo koliko je život odista lijep, a smrt strašna. Nema sumnje da je najdragocjenija lekcija koju smo ponijeli iz godine koju smo tek ispratili ta da imperativ našeg postojanja (o čemu nas uči i sâm Hristos) treba da bude nastojanje da svoje bližnje volimo – a samim tim i da ih čuvamo – kao same sebe. A bližnji naš, kako nam jasno pokazuje i jevanđelska priča o milosrdnom Samarjaninu, jeste svako onaj kome je potrebna naša pomoć. Tačnije, mi smo upravo takvima, potrebitima, dužni da budemo bližnji. Stoga je potpuno neumjesno svako isticanje i propagiranje sopstvene vjere i hrabrosti, koje bi se ogledalo u „neustrašivom“ kršenju preporučenih zaštitnih mjera. Jer nije uopšte riječ o „meni“ i o tome koliko sam JA hrabar i kolika je MOJA vjera i uvjerenost da je Bog dužan da me zaštiti od svakog zla, pa i od ovog virusa, bez obzira na moje ponašanje. Ako smo zaista ljudi, ili nastojimo to da budemo, naglasak u našem razmišljanju i postupanju ne smije biti na našem (sebičnom) „ja“, već naprotiv – na brizi da ne ugrozimo, bilo to čak i nehotično, stare, bolesne, od nas slabije, pa makar i u vjeri slabije. Neprestano bi trebalo da imamo na umu i to kolika može bita ljudska patnja (izazvana, između ostalog, i našom nebrigom i nepažnjom) i kako može biti strašna naša bezosjećajnost ili sebičnost. Ali, kao oni koji ne očajavaju, već uvijek imaju nadu, trebalo bi stalno da podsjećamo sami sebe i jedni druge i na to koliko su, s druge strane, uzvišene ljudska požrtvovanost, dobrota i hrabrost. Stoga ne smijemo da zaboravimo u kolikoj mjeri su se žrtvovali mnogi ljekari i ostalo medicinsko osoblje, te kako su nam pokazali koliko je njihova služba teška, ali i uzvišena. I dok su medicinski radnici apelovali na nas da se uzdržimo od svega što bi moglo pogoršati ionako tešku situaciju, neki su to namjerno odbili, glumeći hrabrost i pozivajući se na vjeru. Otvoreno treba priznati da je takvih bilo i među crkvenim velikodostojnicima i teolozima. Dok su nas najbolji sveštenici i teolozi upozoravali i pozivali nas na brigu i staranje o drugima, pojedinci su nastupali tako samouvjereno, kao da znaju sve o svemu, govoreći o konkretnim ljudima koji umiru kao o zanemarivim brojkama. A dok su sve to govorili, pokazujući hrabrost isključivo na riječima, niko od njih nije otišao ni u jednu kovid bolnicu ili ambulantu, da tamo pokaže hrabrost i ljudskost na djelima. I kako su pojedini autori već lijepo primijetili, nijedan od takvih, kada bi se sam zarazio, nije odbio ne samo ljekarsku pomoć, već ni povlašćen tretman, nimalo ne misleći pritom o drugima, nesrećnim i potrebitim bližnjima, kojima su životne okolnosti takve da nisu mogli izbjeći da se zaraze, a koji su zbog tuđe neodgovornosti i sebičluka ostali bez mogućnosti da se liječe, budući da je ionako ograničen broj mjesta rezervisan za privilegovane. Ponekad su, doduše, takvi neodgovorni stavovi i postupci plod neznanja ili nekog podsvjesnog straha njihovih počinilaca, pa im se može i treba oprostiti. Svakako da je situacija u kojoj smo se zadesili za sve nas teška i nikome nije lako da se u njoj snađe, a posebno onima koji predvode narod (bila to svetovna ili crkvena vlast), pa samim tim snose i najveću odgovornost. Ni u državi u kojoj trenutno živim, čuvenoj po disciplini i poretku, nisu se svi najbolje snašli i prvobitno propisane mjere vremenom su dopunjavane i usavršavane. Važno je samo živjeti odgovorno, otvorenih očiju, i uočene propuste, svoje i tuđe, otvoreno priznavati i kritički analizirati. Ali treba biti pošten pa priznati još i ovo – jedno su greške izazvane neznanjem, koje su prirodna posljedica učenja o problemu s kojim se suočavamo, a nešto sasvim drugo su, na primjer, svjesne manipulacije podacima (poput broja zaraženih i umrlih), kakve su, čini se, nedvosmisleno dokazane u matičnoj nam državi. To su stvari o kojima se ne smije ćutati, i to ponajmanje zbog toga što bi se tim ćutanjem i zatvaranjem očiju pred pomenutim (ne)djelima ukaljali lični ugled i čast, u smislu prećutnog saglašavanja sa ovakvim nepočinstvima. Ne, i u ovom slučaju u centru našeg interesovanja treba da bude drugi. Jasnim ukazivanjem na propuste i njihove konkretne počinioce, sprečavamo mogućnost generalizacije i kolektivizacije odgovornosti. Ako tačno identifikujemo problem i njegovog počinioca, onda će daleko teže biti da se u narodu širi defetizam u vidu uvjerenja da nas „svi” (ljekari, političari, episkopi…) lažu i nama manipulišu. Naprotiv, iskreno vjerujem da u svim društveno relevantnim oblastima postoji ogroman broj kompetentnih i časnih pojedinaca, koji nikako nisu zaslužili da budu smješteni u isti koš sa manjim brojem konkretnih pojedinaca. Ali da im se ne bi dogodilo da se nađu u tom istom košu, potrebno je da podignu svoj glas. I opet, ponavljam, ne da bi zaštitili sebe, već zbog brige za bližnje, za drugog čovjeka. Jer propusti o kojima je riječ nisu puka statistika, već najdirektnije odlučuju o životima ljudi. Takođe, tačno je da niko od nas ne zna šta nas očekuje u budućnosti, niti iko od nas, pogotovo običnih ljudi, može s potpunom izvjesnošću tvrditi da li je virus koji trenutno hara planetom nastao prirodnim putem ili je na neki način izašao iz laboratorija, i da li od čitave pandemije imaju interesa određeni centri moći (bez obzira na način nastanka pandemije). Ali ipak, bez obzira na sve to, zapovijest ljubavi prema bližnjem ostaje zasvagda i važi u svim okolnostima. Jer ako zaboravimo da svoje bližnje volimo i čuvamo, pa dopustimo da se bezosjećajnost i nebriga za druge ljude proširi kao kuga među nama – nije teško biti prorok u zloslutnosti, pa izreći šta bi nas sve moglo zadesiti… Znamo i to da je mnogima u ovom času veoma teško da se pridržavaju mjera opreza – pogotovo starima, iznemoglima te onima koji žive sami – i to im je teško ne zbog njihove sebičnosti i nebrige za druge i za sebe, već zbog usamljenosti i tužne spoznaje da ne mogu, čak ni za vrijeme najradosnijeg hrišćanskog praznika, zajedno sa svojim bližnjima da sjednu za božićnu trpezu. Ali kada god pokleknemo duhom i naša nada ugasne, treba da podsjetimo sebe da će i ova nedaća, kao i mnoge prije nje, proći i da je naša privremena odvojenost od bližnjih samo tek mali zalog i znak naše žrtvene ljubavi za druge, ljubavi koja je, kako nas uči Gospod Isus Hristos, bezgranična i neiscrpna. I zato je veoma važno da se još jednom zajedno prisjetimo da je Božić praznik dobre volje i ljubavi – žrtvene ljubavi i staranja za svako biće i svaku tvar koja nas okružuje. U tom duhu želim da sa vama podijelim razgovor koji sam nedavno vodio s teško bolesnom majkom. Zamolio sam je da nama, svojoj djeci i unucima, kaže nešto na kraju svog životnog puta, kao pouku. Najvažnija je ljubav, uzvratila mi je! A šta je to ljubav, upitao sam je? To je ono kad svi mi – a potom je pogledala nas okupljene oko njene bolesničke postelje – zajedno sjednemo i večeramo. Nikad u životu nisam dobio jasniji odgovor na ovo zasigurno bezbroj puta postavljeno pitanje. Zato bi trebalo da pazimo jedni na druge, da bi nas ta pažnja krijepila i snažila kako jedino umije da krijepi i snaži ljubav. Hristova ljubav. Mir Božji, Hristos se rodi!