Za nijanse je neophodan dijalog

Hrvatska je u 2021. ušla pribojavajući se tla – natposlednjeg dana prošle godine, Petrinju je pogodio razoran zemljotres jačine 6,3 na Rihterovoj skali, koji je odneo sedam života, sravnivši centar gradića. Osetio se u Sisku i Zagrebu, a seizmolozi upozoravaju da udari ove snage podrazumevaju još na desetine slabijih. Hrvatski istoričar i profesor na Odsjeku za povijest zagrebačkog Sveučilišta Hrvoje Klasić rođen je u Sisku. Zgrada u kojoj živi njegova majka nekako stoji. One u komšiluku su delimično ili potpuno urušene. „Prvi dan su se mogli vidjeti porušeni krovovi i dijelovi fasade. Tek se sad vide razmjere štete, sve to izgleda kataklizmično“, kaže on za NIN. U intervjuu za N1 je prokomentarisao i podršku iz Srbije – kako milion evra pomoći koje je najavio predsednik Aleksandar Vučić, tako i poruke građanske solidarnosti. Kad nam je bilo dobro – nismo mogli zajedno, a tokom nedaća, poput zemljotresa i poplava u Srbiji i BiH 2014. godine, volimo se i pomažemo, rekao je otprilike. Emocionalna podvojenost se ideološki ogleda u nečemu što je Klasić prepoznao 1991. godine – dotadašnji heroji i zločinci su zamenili uloge i izbrisali nijanse. Koliko je tome doprineo rat, a koliko paralelni državotvorni procesi? Službeni narativ poslije Drugog svjetskog rata nije se smio propitivati, a kamoli kritizirati. Nismo se naučili suočavati s prošlošću. Mnogi su vjerovali da će demokratske promjene donijeti više perspektiva u sadašnjosti i budućnosti, ali i prema prošlosti. Desilo se obratno. U Hrvatskoj i Srbiji nismo proučavali 20. stoljeće, nego smo ga počeli procjenjivati kroz perspektivu devedesetih. Ako su bombe na Hrvatsku 1991. padale iz tenkova JNA, a JNA je sljedbenik partizanskog pokreta, partizani nisu dobri. Ako su na tim tenkovima mladići iz Srbije, a na grbu JNA petokraka, onda ni Srbija ni komunizam nisu dobri. Još gore, uzori su postali nacionalisti koji se bore protiv Jugoslavije, a to su povijesno gledano bili ustaše i četnici. Postalo je nevažno što su Srbi i Hrvati za tisuću i više godina suživota na ovim prostorima svega dva puta svjesno ratovali jedni protiv drugih s namjerom da se ovim drugima nanese šteta. Nekoliko godina bratoubilačkog rata postalo je važnije od kumstava, mješovitih brakova, prijateljstava, saradnje, pa i zajedničke borbe protiv fašizma. Hrvatska možda u Ustavu pominje antifašizam, imamo i Dan antifašističke borbe, ali imamo i pokušaje da se ustaški pozdrav „za dom spremni“ proglasi starim hrvatskim pozdravom. S druge strane, povijest pamti da su četnici, osim prvih par mjeseci borbe protiv okupatora, sarađivali ne samo s nacistima i fašistima, već i sa ustašama, ali se u Srbiji proglašavaju antifašističkim pokretom. Mora li se kolektivno sećanje sagledavati kroz prizmu poslednje kolektivne traume? Problem postoji, ali vrijeme čini svoje. LJudi iz Dalmacije su mi pričali da su krajem pedesetih, kada su im počeli dolaziti njemački i italijanski turisti, kao djeca morali spavati u štalama, jer nije bilo dovoljno soba za izdavanje. NJemačka i Italija su postale važni ekonomski partneri Jugoslavije i sjećanje na period od prije deset godina stavljeno je po strani. Ili: NJemačka i Francuska su 1945. završile treći po redu međusobni rat, a pet godina kasnije su udarale temelje EU. Niti se zaboravilo šta su Nijemci radili po Francuskoj, niti su svi njemački zločinci bili kažnjeni, ali su ekonomski napredak i razvitak pravne države potisnuli traume. Moji studenti gledaju srpske filmove, tulumiraju u Beogradu, a srpski studenti dolaze na jadransku obalu i slušaju hrvatsku glazbu. Niz je ljudi u obe države koji se sjećaju života prije 1991. godine i koji nisu pristali na tadašnju lobotomiju. Koliko god se političke elite trudile da građane kotroliraju nacionalizmom, vrijeme čini svoje. Ipak, djeluje mi da su mladi ljudi zbunjeni. Povjeruju li portalima, naročito uoči obljetnica, pomisliće da rat još uvijek traje. A onda upoznaju nekoga iz druge države i shvate da imaju više toga zajedničkog s tom osobom nego, recimo, s nekim iz Mađarske. Od generacija rođenih u 21. veku se sve češće čuje da nemaju ništa s ustašama, partizanima i četnicima. Da li vas kao istoričara nezainteresovanost za prošlost brine ili raduje? Od svojih studenata čiji su roditelji bili u ratu nerijetko čujem – mani me i domovinskog rata! Mi smo sad u odnosu na Drugi svjetski rat u 1970, a tad je negdje Đorđe Balašević morao pisati pjesmu „Računajte na nas“ da bi starijima poručio: volimo mi Jugoslaviju, ali pustite nas na miru. Ni meni se krajem sedamdesetih nije slušalo o Sutjesci i Neretvi. Svako društvo traži svoj put da prevaziđe traumu. Ponegdje se osnivaju komisije za pomirenje i utvrđivanje povijesne istine, a u Ruandi su uprkos jezivim sukobima rekli: više nismo Huti i Tutsi, sad smo narod Ruande. Isprva sam mislio da ne treba zaboravljati, ali ponekad pomislim da je u društvima gdje atmosfera ne pogoduje multiperspektivnosti i empatiji bolje razvijati svijest o tome što je dobro, što je zlo. Ali bojim sa da ni u tome ne uspijevamo. Čak se teži esencijalizaciji Balkana kao večitog drugog u odnosu na Evropu. Ta ideja nije točna, jer je Jugoslavija tokom socijalističkog perioda pokazala da je dio Evrope, čak da može biti bolja od Čehoslovačke ili Poljske, koje su, pak, prije rata bile bolje od Jugoslavije. Problem je u političkim elitama. Po Drugom svjetskom ratu, u NJemačkoj i Francuskoj su se pojavili političari koji su imali strategiju da od svojih društava naprave motore ekonomskog i političkog razvoja Evrope. Slično tome, uprkos brojnim greškama Jugoslavije, ovdašnja politička elita je iz godine u godinu svojim građanima popravljala standard i nudila im besplatno školstvo, zdravstvo, rješenje stambenog pitanja. Nakon ratova devedesetih se nisu pojavile elite koje nude progres. Tu je slikovita teza Ramba Amadeusa o nacionalizmu. Kad nemate natjecanje u otvaranju radnih mjesta, visine plaća i sportskih uspjeha, nadmećete se u broju žrtava i zločinaca. A prošlost je za to plodno tle. Slavoj Žižek je rekao da nacionalizam buja jer ljudi nisu dobili ono što su očekivali od liberalne demokratije. Da li smo očekivali previše – rešenje svih problema? Mi liberalnu demokraciju nismo ni dobili. Samo smo jedan jednopartijski sustav zamijenili drugim. Nažalost, u Srbiji to i dalje traje. Odmah poslije rata, glavne stranke su i dalje imale monopol, ljudi su se zapošljavali po partijskim i rođačkim linijama. Da smo se razočarali, ne bismo išli raditi u NJemačku, Dansku i drugdje po Evropi. Do prije koju godinu, devet od deset škola i bolnica u Hrvatskoj bilo je izgrađeno u Jugoslaviji, dakle u komunizmu. Hrvati su stoljećima s pravom kukali da ih drugi omalovažavaju i izrabljuju, od Austrougarske do Kraljevine Jugoslavije. Prvi put kad su odlučivali o sopstvenoj sudbini, opljačkali su same sebe više no iko ikada. To važi i za Srbiju i za BiH. Cilj je bio – izaći iz Jugoslavije i dobiti državu, što je puka forma. Funkcioniranje te države je bilo nebitno. Doduše, u Hrvatskoj su se nakon Tuđmanove smrti stvari promijenile. Nikad se ne zna ko će dobiti na izborima, a novinari mogu ministra odvesti u zatvor ili srušiti premijera. U Srbiji nažalost nije tako. Koliko su mediji važni u pritisku političkog diskursa na istoriografski? Često boravim u Srbiji i upoznat sam sa situacijom u njoj. Jednom me se moglo krivo shvatiti kada sam na pitanje treba li Srbija ući u EU rekao da su moji prijatelji to zaslužili još prije 25 godina, ali da Vučićeva Srbija to ne zaslužuje, jer bi najveći poraz Srbije bio da Vučiću pripadne ta čast, ta nagrada. On je odgovoran za stanje u medijima. LJudi poput mene, ljudi koji kritiziraju hrvatski nacionalizam, u Hrvatskoj slobodno pišu i govore o ustaškim zločinima i zločinima iz domovinskog rata. To je u korelaciji s demokratizacijom društva. Prije koji dan je premijer Andrej Plenković zakasnio na pres-konferenciju više od pola sata, a novinari su se pokupili i otišli u znak protesta. Zamislite da se to desi u Srbiji. Mediji su ključni, jer čovjek mora čuti više strana priče. Televizija Hepi je treća po gledanosti u Srbiji, a u njoj su Dragoslav Bokan i Dragan Vasiljković, dakle dva ratna zločinca, nedavne potrese dovodili u vezu s 1941. i 1991. i pitali se trese li se Hrvatska zbog svojih zločina iz prošlosti. Čini mi se da ono malo slobodnih medija u Srbiji radi više na delegitimizaciji režima od vaših opozicionih političara. Postalo je uobičajeno normalizirati nenormalno. Meni neke stvari kod vas izgledaju suludo, a pojedini moji prijatelji iz Srbije ih prosto prihvate. Bojim se da do promjene u Srbiji može doći samo uz vanjski poticaj, kako na ovim prostorima često i bude. I nije Vučić smetnja za odnose u regionu, on je smetnja za odnose u Srbiji. Čini se da je istoriografija od svih humanističkih nauka najpodložnija zanemarivanju činjenica, a važna je za formiranje mnjenja koliko i mediji. Kako da se izbori za autonomiju i integritet činjenica? Što bi rekao Hegel, ako činjenice ne idu u prilog tezi, tim gore po činjenice. Iskreno, naše gluposti su manje bitne od onih u medicini, recimo. Više bih volio da ljudi imaju pogrešan stav o prošlosti nego o cjepivu, a teorije zavjere o vakcinaciji niču širom svijeta. No, kad pričamo o revizionizmu u istoriografiji, on je politički i ideološki motiviran i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zato ne volim govoriti o povijesnoj istini. Svojim studentima kažem da se sjete neke svađe u obitelji ili sa curom i dečkom. I oni i ta druga strana bi danas zasigurno imali drugačije priče o istoj stvari. Stvar je kompleksnija kad je sukob između miliona ljudi. Zato povjesničari ne treba da insistiraju na jednoj istini, već na različitim pričama. Ona uplakana djevojčica koja u koloni napušta Vukovar 1991. ima nedvojbeno tužnu sudbinu. Onaj dječak na traktoru koji 1995. napušta Krajinu isto tako. Ako saosjećaš s jednom sudbinom, a s drugom ne, nešto nije u redu s tobom. Jedna razina su Milošević i Tuđman, visoka politika, a druga su ljudske priče. Tad se shvati da dešavanja gotovo nikada nisu crno-bijela i za nijanse je neophodan dijalog. Ne samo da ne umijemo razgovarati s neistomišljenicima, mi ne umijemo uvažiti drugoga čak ni ako shvatimo da je on u pravu, a mi ne. Možda smo propustili priliku da uradimo ono što su Nijemci uradili, doduše na silu, još 1945, kada su zakonski sankcionirali veličanje nacizma. Ali, revizionista će uvijek biti, a protiv toga se borimo radom s mladima. Moraju naučiti da propituju, a ne da kao Aleksandar Vučić počnu vrijeđati onoga koji im postavi neugodno pitanje. Prošle godine, potpredsednik hrvatske vlade, etnički Srbin Boris Milošević je Oluju obeležio u Kninu, a ne u Sremskoj Rači, s drugim srpskim liderima. Istovremeno, Veran Matić se kao specijalni izaslanik predsednika Srbije u Vukovaru poklonio žrtvama. Koliki je domašaj ovakvih simboličnih gestova, naročito ako izazivaju kontroverze? Mali, ako iza toga ne stoji sveobuhvatan, politički odnos prema datoj temi. Verana Matića poznajem i doista mislim da on saosjeća sa svim žrtvama, srpskim i hrvatskim. Ujedno mislim da on nema zbog čega da se ispričava, s obzirom na to da je bio kritičar politike Slobodana Miloševića još devedesetih. Kada je Vili Brant kleknuo u varšavskom getu i ispričao se u ime NJemačke, njegova čitava politika je bila na više načina pomirdbena. Potencirao je suradnju s komunističkim zemljama. S druge strane, Matić se vratio u Srbiju, a dominantne medijske reakcije su glasile da je on izdajnik, jer se radilo o oslobođenju Vukovara. Možda bi svrsishodnije bilo da niko ne dođe, ali da se u udžbenicima povijesti kaže što se sve desilo u Vukovaru i zašto. Svake godine uoči Oluje kritiziram zločine tokom Oluje i nisam jedini. Ove godine su svi mediji pisali o zločinima nad srpskim civilima u Gruborima i Varivodama. Možda su saznali prekasno i nedovoljno, ali su saznali. Niko ne negira da su se zločini dogodili. Moja kritika je bila – ako odlazak Plenkovića i Milanovića na komemoracije ne bude ispraćen pomaganjem povratnicima i onima koji tu žive, poneki bez struje, onda je to pi-ar bez suštine. Suštine, recimo, nije bilo kad je Vučić otišao u Srebrenicu, jer je sam sebi bio svrha. On prvi kaže da se tamo dogodio zločin, a nikad se nije ogradio od tabli s imenom Ratka Mladića, čovjeka koji je tim zločinom dirigirao. Ili, kad je bio u Glini, ljudi su ga podsjetili da je 1995. baš u Glini rekao da ona nikad neće biti hrvatska, već srpska, a on je rekao da nikad to nije izjavio. To mu može proći u Srbiji, ali ovdje se pamti, pa su mu pustili snimak. S druge strane, Zoran Milanović je iz SDP-a, a Plenković je najeuropskiji lider u istoriji HDZ-a. Za njega kažem da je njegov najveći problem to što je na čelu stranke kojoj ideološki ne pripada. Mogao je formirati vladu s nekom desničarskom partijom, ali je odlučio to učiniti sa srpskom strankom, gdje je Milošević dobio i mjesto vicepremijera. Vjerujem da je razočarao Vučića, koji i dalje pretendira na ulogu glavnog Srbina u regiji. Svojevremeno je Marko Nikezić, po meni veliki srpski političar, rekao da svako miješanje Beograda u odnose Srba u regiji ima temelje nacionalizma. Da su ljudi poput njega u Hrvatskoj i Srbiji više pregovarali početkom devedesetih, drugačiju bismo priču sad vodili.