Bespredmetno je dijalog voditi na ruševinama

Nakon tri zbirke pripovedaka i tri romana, od kojih je Hansenova djeca nagrađen regionalnom nagradom „Meša Selimović“ 2004. godine, književnik Ognjen Spahić je istovremeno u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji objavio roman Pod oba sunca (Kontrast izdavaštvo), koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za prošlu godinu. Već u naslovu knjige sadržan je jedan od osnovnih principa kojima se Spahić vodio u pisanju – naime, princip dualnosti koji se po potrebi transformiše u podvojenost jedne stvari i paralelizam, tj. umnožavanje zarad svetogradnje i estetskog efekta. U centru priče je jedan bračni par, odnosno dvoje ljudi – ražalovani i prokazani kapetan JNA Branimir Bato Lončar i njegova supruga Danica. Okolnosti pod kojima je učestvovao u ratu devedesetih koštale su ga bezbrižne penzije i duševnog mira, a nemogućnost uvođenja „trećeg pojma“ – deteta – dodatno je opteretio odnos supružnika, izvan tačke povratka. Po kazni zatočeni u svetioniku na jadranskoj obali, u jednom trenutku im se priključuje drugi, mlađi bračni par, Nevena i Mitar, koji poprima funkciju ogledala. Naime, Nevena i Mitar, iako pod drastično drugačijim životnim okolnostima, takođe ne mogu da razbiju sopstvenu unutrašnju dihotomiju. Kao što se Danica i Bato, odnosno Nevena i Mitar, ogledaju jedni u drugima, tako se i na nivou zametaka porodičnih zajednica ova dva para međusobno tumače, s vrlo nepovoljnim zaključcima. Iz redova romana permanentno provejava antropološki pesimizam, uverenje da ljudi pod pravim – ili pogrešnim – okolnostima jednostavno nisu spravljeni da nadiđu sopstvena ograničenja i kajanja. Pod oba sunca se tako ukazuje kao ubedljivi prikaz opasnosti psiholoških i emocionalnih zamki koje ljudi sami sebi naprave i od kojih im zavisi mogućnost sreće i spokoja. A sebi smo uvek najveći i najbolji neprijatelji… U sceni s hrvatskim zatvorenicima, lična trauma Branimira Bata Lončara se uliva u kolektivnu i dolazi do identifikacije gubljenja mogućnosti poroda i sloma države kojoj je služio. Svi njegovi životni zalozi se tu slamaju. Pa opet, već u prvom poglavlju, nakon što spase ruske davljenike, vidimo da se i dalje nada nekoj simboličkoj nadoknadi preko koje će se osetiti kao deo neke hijerarhije. Da li je njegov lik metonim čitave generacije ili pak onih koji su pokušali da u vremenu zla učine nešto dobro, pitamo pisca na početku razgovora. „A ko se ne nada? Moj kapetan Lončar zapravo je sveden na nadu. Zatočen nadom. Nada je ono što ga iznova i iznova slama. Atavistički instinkt sužnja koji kopa svoju raku u nadi da će se dželat smilovati nad dobro obavljenim poslom. Tako i Lončar prokopava. Nekad se klanjao višem činu, potom je pokušao da izmisli boga, vraga, ruskog predsjednika, samo da bi pred nečim mogao pasti na koljena. Potčinjenost je njegov modus vivendi, a starost tamnica u kojoj može da se potčini samo sjećanjima na zlo, ili još gore, na ono dobro što je bilo, čega više nema i čega više ne može biti. Savjesti i nade ne uspijeva da se oslobodi. To su lanci koji ga vežu za ovaj svijet, a kada konačno uspije da ih pokida, sva svjetla se gase. Mnogo je branimira hodalo i hoda zemljom. Te tupe, mrgodne poglede razočaranih mužjaka srećemo na svakom koraku. LJude na pragu konačnog potonuća spremne da za sobom povuku sve što ih okružuje. Ili barem sopstvenu porodicu“, kaže za NIN Ognjen Spahić. Ipak, utisak je da je ovo jednako, ako ne smisaono i više priča o njegovoj supruzi Danici, koja je naznakom oreola sugerisana kao nedvojbeno pozitivan lik. Da li je priču o njemu bilo moguće ispričati bez priče o njoj, budući da se veliki deo romana zasniva upravo na njihovom odnosu? Kao što živi da bi se potčinjavao, tako Branimir u svakom trenutku želi da se i njemu neko potčinjava. Za time čeznu svi branimiri. Poniženi na radnom mjestu, prezreni na ulici, ćutljivi i snishodljivi u društvu, ulizice pred šalterom, sitniji od makovog zrna. Na frontu bračne i porodične svakodnevice, takvi se ljudi, češće nego što pretpostavljamo, pretvaraju u nasilne i zle demijurge koji na zatvorenoj pozornici postaju sve ono čega se plaše. Danica je funkcija njegovog karaktera. Barem naizgled. No kao i svi površni tradicionalisti, i Branimir Lončar notorno potcjenjuje žene. A to je jedan od generatora njegove nesreće. Paradoksalno, njih dvoje se razumeju – on kaže da bi na njenom mestu odavno pobegao, a ona veli da bi se na njegovom mestu isto osećala i ponašala. Slično je i između drugog, mlađeg bračnog para, Nevene i Mitra – svako će za supružnika reći da ga voli, ali među likovima vlada tiranija neizrečenog, prećutanog. Da li je među njima ljubav uopšte bila ostvariva – o važnim razgovorima se govori naročito ako nisu bili vođeni? Da li ih je zaista samo dijalog delio od mogućnosti sreće? Dijalog nudi iluziju rješenja. Bespredmetno je voditi ga na ruševinama. Oprostiti, razumjeti, zaboraviti? Te velike riječi nam je uvalila religija. LJudima su inherentne osveta i mržnja. Pa nije valjda da za takvu tvrdnju nedostaje dokaza? Bez obzira na to govorimo li o građanskom ratu ili rezigniranim supružnicima u tami spavaće sobe. Uopšte uzev, koliko ovdašnje kulture pripremaju ljude na neprijatne razgovore, ili je to opšteljudski zazor? Nismo pripremljeni za bilo kakve razgovore. Ne vladamo jezikom i vještinom pretvaranja misli u riječi. Mucamo, zapravo. Danas je teško sresti čovjeka koji umije da sastavi i izgovori urednu proširenu rečenicu. To je najpreciznija refleksija dometa naših kultura. Snažan aspekt romana su dijalozi u kojima su upravo sugestivnost i tišina često najznakovitiji. Kolika je umetnička snaga neizrečenog? To nam je još davno otkrio Čehov. Pojasnio Rejmond Karver. Pored dva bračna para, u romanu su prisutna i dva psa i dva nedobijena deteta. Koliko su paralelizmi bili važni u pripovedanju? LJudska priroda sklona je dihotomijama. Sve je loše ili dobro tek u odnosu na nešto drugo. Tako se i ljudi ogledaju jedni u drugima. Poput Danice i Budimira, Nevene i Mitra. Procjenjuju se međusobno oduševljeno konstatujući razlike da bi na koncu shvatili da su isti. Udvojenost se prenosi i na formalni aspekt romana – prosede je realistički, s poglavljima u kojima je prisutna modernistička psihologizacija. Da li je ova komplementarnost bila deo početne zamisli? Suštinsko uzbuđenje tokom pisanja pronalazim u činjenici da doista ne znam šta će se dogoditi na narednoj stranici. Priči pristupam hazarderski, nadajući se da će me stihija jezika odvesti u smjeru naracije koja će reflektovati cjelovitost književnog djela. U ovom romanu ste, kao i u Hansenovoj deci, pa donekle i u Kalipsu, premda na drugom nivou, našli jasan, značenjski važan hronotop – svetionik čija izolovanost obezbeđuje simbolički kontinuitet; naposletku, svetionik mora imati svetioničare, inače je obično zdanje. Koliko vam ovakve prostorno-vremenske žiže olakšavaju svetogradnju i zašto? Objekat na Mandri prikazan u Pod oba sunca, jedan je od rijetkih svjetionika na jadranskoj obali kojim još uvijek upravlja ljudska posada. Sva ostala svjetla sijaju zahvaljujući računarskom softveru. I bez ljudi, svjetionik ostaje svjetionikom. No time nestaje i motiva za priču. Bez obzira na to da li je riječ o rugobnoj višespratnici socijalističkog nasljeđa iz sedamdesetih ili romantiziranoj predstavi svjetionika na jadranskoj hridi, svi tragovi opipljivog svijeta predstavljaju tek ljušturu emocija koje pokušavam da prikažem. Često napominjete da je čitanje za pisca jednako važno koliko i pisanje. Kakav je vaš utisak – čitaju li regionalni pisci dovoljno? Nedovoljno čitamo jedni druge. Ali smo zato doktorirali vještinu „kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”. Takođe neretko iskazujete privrženost kratkoj priči kao formi. Koje su njene specifične snage i zašto je roman pobedio u toj borbi za prestiž? Spisateljska sujeta jedno je od izvorišta poplave u žanru romana. Kratka priča sporo hrani sujetu. Ne možete očekivati nagrade, velike tiraže, medijsku pozornost. Zagovornik ste i teze da narodi u Crnoj Gori, Hrvatskoj, BiH i Srbiji govore istim jezikom. Jezički čistunci će reći da je to politička teza, jednako koliko i ona da je reč o različitim jezicima? Gde jezik postaje politička činjenica, a gde postaje politikantski instrument? Govorim i pišem crnogorskim jezikom. U trenutku kad neko pokuša da ospori tu činjenicu, jezik i priča o jeziku postaju predmetom vulgarne dnevnopolitičke žabokrečine. Zapravo u tom trenutku bilo kakve polemike gube smisao i migriraju izvan prostora koji me suštinski zanima, a to je književnost. U jednom komentaru ste politička gibanja u Crnoj Gori opisali rečima: „Ne može se izmaštati ništa što nam se već nije dogodilo.“ Je li ovdašnja, zajednička istorija zaista šira od fikcije i da li je to mogući razlog velikog broja filmova i knjiga koji i dalje tematizuju period od Drugog svetskog rata do ratova devedesetih? Kada mislite da će se iscrpeti sve što o tom periodu ima da se kaže? Malo je knjiga koje tematiziraju devedesete, a koje su, pritom, uspjele da generišu univerzalne vrijednosti književnog kosmosa. Još uvijek smo, zapravo, na početku otkrivanja načina kojim umjetnost može objasniti, osvijetliti i predočiti sve ono zbog čega postajemo sve gori ljudi.