Dete džinovskog srca

Nakon 118 godina ponovo je u Hercegovinu spušteno tijelo jednog episkopa. I to kakvog episkopa! Episkopa kojeg zaslužuje Hercegovina, koja je na mučeničkim kostima utemeljena i krvlju nevinih natopljena. Jedan od meni dragih pisaca, Orhan Pamuk, jednom je izrekao besjedu pod naslovom Kofer moga oca. Očev kofer, o kome je nobelovac govorio, bio je očev poklon njemu, a unutra su se nalazili očevi neobjavljeni književni radovi, pripovijetke, eseji, dnevnici i razmišljanja. Pisac je govorio kako se mjesecima ohrabrivao da otvori pomenuti kofer i počne čitati očevu rukopisnu zaostavštinu. Kada sam pozvan da kažem nekoliko riječi o vladici Atanasiju, osjetio sam nemoć i bojazan, vjerovatno slične onima koje je osjetio pomenuti književnik u susretu s očevim koferom. Moj duhovni otac i učitelj vladika Atanasije, za razliku od Pamukovog oca, meni nikad nije predao neki konkretan kofer. To je i razumljivo ako imamo u vidu činjenicu da su njegovi radovi već objavljeni u preko 30 tomova, a vjerujem da bi se ostali spisi i zapisi teško mogli smjestiti u jedan kofer. Stoga je vladika Atanasije, umjesto kofera uspomena, meni ostavio neopisiv i nedokučiv kovčeg predanja Crkve i služenja Hristu u episkopstvu, u Hercegovini, zemlji Svetoga Save i Svetog Vasilija. Iz tog kofera oca svih nas sveštenika i našeg sestrinstva, kofera predanja, mirisala je svježina i osjećao se tanani lahor vječne mladosti i živosti, koji je u svima nama budio volju na pokret koji nas vodi Hristu u zagrljaj. Period arhipastirskog rada vladike Atanasija za mene je predstavljao period sedmogodišnje krsno-vaskrsne radosti služenja s njim. Kako je jednom neko duhovito zapazio, on bi nas sveštenike u jednom danu po sedam puta na krst raspinjao i isto toliko puta vaskrsavao. Valjda stoga da bismo shvatili ono čemu nas je neprestano poučavao – da je Hristovo raspeće naše raspeće i da je Hristovo vaskrsenje naše vaskrsenje. Suštinu njegovog arhipastirskog služenja prije svega treba tražiti u njegovom odnosu prema najvažnijem elementu u Crkvi, a to je – narod. Biti sveštenik a pogotovo prvosveštenik oduvijek je značilo, riječima Svetog pisma, biti „svjedok vjerni“. Samo takvo utemeljenje omogućava episkopu/svešteniku da svoje služenje doživi kao služenje, a ne kao izvanrednu čast, privilegiju, ili, ne daj Bože, nadmoć nad zajednicom. Takav odnos vladike Atanasija prema narodu i sveštenicima u Hercegovini bio je potres, buđenje i jedan novi sveštenoslužiteljski model koji su Hercegovci prvenstveno stekli u susretu s njim. Starije prote navikle na stare, učmale forme, iako zbunjene, nisu odoljele ovom novom izazovu, nego su krenule za svojim novim duhovnim ocem. I oni su sami ohrabrivali narod da, kada je vladika među njima, mogu da budu pored i oko njega, jednako kao i mi sveštenici. Ali zato je podjednako iskrenu grdnju od vladike Atanasija mogao očekivati i bogati i siromah, predsjednik i general kao i obični čovjek i obični vojnik. Svi su bili jednaki pred njim – bili carevi ili prosjaci. Svakom svešteniku Hristovom vladika je zapovijedao da ne stavlja narodu „bremena teška“ i da ne bude kao fariseji koji „stoje na vratima pa niti puštaju druge, niti sami ulaze“. Učio nas je svojim primjerom da Bog hoće svjedoke, učenike, a ne prosto slijepe poslušnike. Ako arhipastirsko djelo patrijarha Pavla najbolje opisuje njegova čuvena uzrečica „Budimo ljudi“, to jest njegova riječ o ljudskosti, onda arhipastirski rad vladike Atanasija najtačnije opisuju riječi koje je vrlo često izgovarao: „Budimo pažljivi!“ Često nam je ponavljao da je „pažnja drugo ime za ljubav“. Vladika Atanasije s nama sveštenicima i vjernicima prenosio je tone humanitarne pomoći i podijelio milione maraka siromašnima, siročadima i izbjeglicama, a da pritom nijedna para nije prionula za njegov sveštenički dlan. Podjednako predano igrao je sa sveštenicima, sa vojnicima i sa djecom fudbal, ali je isto tako nalazio vremena da uči, da predaje, da piše. Ali više od svega da svjedoči istinsku vjeru – djelom i riječju! Nakon sedam godina arhipastirskog djelanja u Hercegovini, vladika Atanasije se povukao s trona hercegovačkih episkopâ. Jednom prilikom je rekao kako je htio da pokaže da neko u ovom narodu može dragovoljno da se odrekne vlasti. Premda je ovu vladičinu odluku i potez uslovilo mnogo objektivnih razloga, činjenica je da je jedan od njih nesumnjivo bio i taj da je vladika Atanasije, svojim životnim iskustvom i mudrošću, i te kako dobro znao da je svaka vlast, pa makar ona bila i duhovna, veliko iskušenje i breme. Devedesetih godina, kada je došao u Hercegovinu, na rijekama hercegovačkim plakao je nad razorenim hramovima, nad razorenim domovima, plakao je na Neretvi, od Prebilovaca, gdje su tek iz jame povađene kosti od mina u nebo poletjele, pa preko Žitomislića i Mostara, preko krvave Bradine do zatrvene Pridvorice! Tugovao je nad Bregavom i Stocem i Dubravama! I premda je plakao i suze gutao, vladika Atanasije nikada, ni za tren, nije zaboravljao Sion i Jerusalim i neprestano je bio zagledan u lice Božjeg Sina! NJegova riječ i misao bili su sliveni u onaj čudesni stih: „Ako zaboravim tebe Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“. A utjehu i pjesmu našao je na Trebišnjici i – kako nam je rado govorio – u slobodnim srpskim planinama. Od Leotara preko Zelengore do Prenja zabrujala je pjesma o krstu sa kojim se hodi do vaskrsenja! Nesalomivom vjerom, sličan onom ognjenom proroku Iliji, zagledan u lice Boga svoga, išao je kao onaj kome su jasne one strašne riječi što glase: „Jer i ako pođem pored sjenke smrti neću se bojati zla, jer si ti sa mnom. Štap tvoj i palica tvoja, oni me tješe!“ A onda su štap njegov i palica njegova, kao sluge Božjeg, postala utjeha i oslonac, snaga i stub, utjeha siročadi, kojima je postao hranitelj, a čiju je muku najbolje razumio, jer je i sâm ostao siroče, bez majke, kada mu je bilo svega četrnaest godina. Pomagao je svima ucvijeljenima i obeznađenima. Bio je strog i neustrašiv, posjedovao kolosalan um, ogromno znanje, a zapravo je uvijek ostao dijete džinovskog srca i baš zato nije bilo teško osjetiti i prepoznati njegovo mekano, veliko i toplo srce, poput majčinskog. Rijetko je hvalio i laskao, bio je vrijedan i neumoran, a samo ponekad radostan i duhovit! Bili su to trenuci kad smo u ovom surovom svijetu mogli da vidimo kako izgleda ljudska dobrota. Plemenitost duha mogla se osjetiti i pomirisati u tim časovima kada bi nam dopustio da je vidimo, razmaknuvši zavjesu svoje namjerne učiteljske strogosti, pune odgovornosti. Jednom, kada smo se sreli u Manastiru Vatopedu, na Svetoj Gori, rekao mi je kako je dobro što smo se tu sreli, a onda je dodao da su se tu sreli Simeon i Sava. „I znaš“, dodao je, „Simeon je rekao Savi – ‘Sine, budi mi otac’“. Ubrzo nakon tog događaja postao sam episkop hercegovački, a on je 19 godina smireno prihvatao mene kao svog pastira. Tada sam shvatio zašto svetogorci, svi odreda, govore kako je Atanasije oličenje smirenja! I kako niko ko bi ga sa strane posmatrao ne bi mogao razumjeti šta su prosti svetogorski monasi svojim duhovnim očima vidjeli. I on se, poput njegovog najmilijeg prijatelja, Amfilohija, nije plašio zemaljskih moćnika. Oni su se plašili njega i izbjegavali susret sa njim na svaki način, da ih ne bi snašla grmljavina kojoj se niko nije mogao suprotstaviti. Grmljavina puna bola i pravde, koja je izvirala samo iz jednog vrela, a to je bilo njegovo srce, koje je krvarilo za one koji su obespravljeni! Ako bacimo samo jedan pogled na Crkvu u Hercegovini, prije i poslije njegovog duhovnog oranja u njoj, onda bismo mogli reći, slično ocu Lazaru, da od njega ne znamo boljega orača i sijača sjemena Božje riječi koji bi u onim smutnim vremenima to bolje uradio! Ako bismo za nekoga mogli reći da se Bogu naslužio i rodu odužio, onda je to vladika hercegovački! NJegov život bješe put sa stradalnicima, njegovo najmilije mjesto Jerusalim i Golgota. Raduj se, Atanasije, Hercegovina je tvoja zemlja, u njoj si proslavio Božjeg Sina, proslaviće i ona Tebe! Amin!