Preko 200 poginulih i skoro 300 nestalih tragičan je, ali ni izbliza konačan bilans katastrofalnih poplava koje su prošle sedmice zadesile tromeđu Nemačke, Belgije i Holandije. Najteže su pogođene nemačke pokrajine Porajnje-Palatinat i Severna Rajna-Vestfalija, odakle je većina stradalih, potom Belgija; u Holandiji srećom nije bilo izgubljenih života.
Razmere katastrofe je teško rečima opisati: prizori s lica mesta su kataklizmični. Jedan od najprosperitetnijih delova Evrope je u samo par sati, pa i za manje vremena - od prvog nagoveštaja da se nešto dešava do totalne devastacije u mnogim slučajevima nije prolazilo više od nekoliko desetina minuta - pretvoren u opustošenu zemlju. Ali ako se brahijalnoj sili prirode možda nije bilo moguće suprotstaviti da bi se izbeglo strahovito materijalno razaranje (samo u Nemačkoj se neposredna šteta procenjuje na tri milijarde evra; obnova svega što je uništeno koštaće još mnogo više), kako objasniti da je u tako bogatim i uređenim državama kakve su Nemačka i Belgija u poplavama stradalo toliko ljudi?
Šok je posebno veliki u Nemačkoj, gde je neadekvatna reakcija na upozorenja da preti velika opasnost - a upozorenja je i te kako bilo: Savezni ured za civilnu zaštitu i pomoć u katastrofama ih je, tvrdi se, poslao preko 150 - odmah postala prvorazredno političko pitanje uoči septembarskih parlamentarnih izbora. Ko je zakazao? Savezni organi, ili pak pokrajine, na kojima po nemačkim zakonima leži odgovornost za postupanje u slučajevima elementarnih nepogoda? Ili je pogrešno postavljen sam sistem alarmiranja, koji se previše oslanjao na moderne tehnologije, a premalo na starinske metode uzbunjivanja, poput sirena za opasnost?
Pitanja je mnogo, i još dugo će biti postavljana. Ali najpre treba prebrojati mrtve.
Da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Pretplata
Već imate nalog? Ulogujte se