Apostoli idu kući

Za NIN iz Podgorice I vlada rođena u crkvi može otići dođavola – novi je politički aksiom kojim završava jednogodišnji eksperiment u Crnoj Gori. Kabinet Zdravka Krivokapića sa 12 „apostola“, utanačen u manastiru Ostrog poslije avgustovskih izbora 2020. godine, uz blagoslov i pritisak tadašnjeg mitropolita Amfilohija, broji posljednje dane. Izglasavanje nepovjerenja, zakazano za 4. februar, djeluje prilično izvjesno. Indikator za to je i što iz kancelarija administracije, kao u Sterijinim Rodoljupcima, posljednjih dana nestaju kalendari i drugo sa crkvenim motivima, a izranjaju crnogorski grbovi. Intuicija za promjene, baš kao što je, prije četvrt vijeka, lom u vlasti prvi primijetio kurir iz Službe državne bezbjednosti. Koverat sa povjerljivim podacima premijeru Milu Đukanoviću bio je duplo deblji od onog namijenjenog predsjedniku Momiru Bulatoviću. Osporavana i oštro kritikovana od Demokratskog fronta, najsnažnijeg činioca koalicije Za budućnost Crne Gore, koja je sa Krivokapićem na čelu osvojila 27 mandata, Vlada je faktički, cijelo vrijeme od izglasavanja 4. decembra 2020. godine, bila manjinska. Krivokapić je sam potpisao sporazum sa listom Mir je naša nacija, u kojoj su od deset poslanika većinu činile demokrate Alekse Bečića, i sa savezom Crno na bijelo, gdje je Ujedinjena reformska akcija Dritana Abazovića, sa pokretom CIVIS, donijela nedostajuća četiri glasa za potrebnu većinu od 41. Pored prepravke Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je bio povod višemjesečnih protesta, dogovoren je nastavak puta ka Evropskoj uniji, ostanak u NATO i nepromijenjena spoljna politika, poput priznanja Kosova. To, i model ekspertske vlade smišljen da ih unaprijed eliminiše za ministre, izazvalo je bijes ne samo prvaka Fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića, već i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Na dan glasanja, ipak, prevladalo je mišljenje da je bolje sve od povratka Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića na vlast. Kod izglasavanja važnih zakona, 14 se po nuždi pretvaralo u 41, pa i u decembru, kada se o padu Vlade uveliko pričalo, ali su glatko prošli predlog budžeta i reformski program „Evropa sad“. U svim razmatranjima promjene, rekonstrukcije i rušenja Vlade, bar po jedna od tri koalicije, najčešće URA, bila je protiv, a nikom se u to nije išlo sa DPS-om, u strahu od hipoteke izdaje izborne volje građana. Za sve to vrijeme, nije prestajalo udaranje ispod stola – svi protiv svih. Septembarski događaji, kada je na Cetinju, uz demonstracije, specijalce, suzavac i helikoptere, Joanikije ustoličen za mitropolita, bili su novi okidač. Abazović je tada stao u odbranu šefova policije, koje je Krivokapić htio da smijeni zbog navodne neodlučnosti. Lideri albanskih manjina sada svjedoče da im je ministar finansija Milojko Spajić, u to vrijeme, tajno nudio da uđu u Vladu i zamijene Abazovića. Krivokapić je od tada upozoravao da zna šta mu se sprema iza zavjese, a Abazović sve učestalije ponavljao kako je potrebna veća stabilnost. Uz strane diplomate i neke bivše političare, lider URA je otvorio kanal za pregovore sa DPS-om o tome da bez direktnog učešća u vlasti, zamijene podršku Fronta, a u dogovorima je zaobišao demokrate. Gubitak glasova na lokalnim izborima na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici (gdje je jedino, ipak, zadržao vlast) DPS je pokušao da to zabašuri inicijativom o izglasavanju nepovjerenja Vladi, najavljujući i podršku dijela vlasti. Inicijativa je povučena, a Đukanović je objasnio da će je ponoviti, jer je neko od potencijalnih aktera tražio dodatno vrijeme. Spriječiti usvajanje budžeta i čak 53 zakona sa sveobuhvatnom poreskom reformom, kojom je predviđeno da ukidanjem doprinosa za zdravstvo i druge olakšice, minimalac poraste sa 250 na 450 eura, a prosječna plata sa 530 na 700, da osnovci dobiju besplatne udžbenike, djeca novčane dodatke, a seoska staračka domaćinstva i majke sa troje i više djece naknade, očigledno ne bi bilo popularno. Dodatno, bilo je rizično petljati sa DPS-om u trenutku kada je izvjesno da je rastom društvenog proizvoda od rekordnih 14 procenata, praktično anuliran prethodni sunovrat od 15 odsto, te da je bez ikakvih specijalnih rezova potrošeno 200 miliona eura manje. Vlada je izračunala da Crnoj Gori za sve kapitalne investicije u budućnosti, od auto-puteva, hidroelektrana, do prečistača vode, i slično, treba oko šest milijardi eura. Gruba računica, sa onih 200 miliona, ukazivala je da je Crna Gora za 30 godina vlasti DPS-a sve to već mogla da ima, da nije isparilo. U anketama, ovakvi potezi su ministra finansija Spajića podigli na čelno mjesto po popularnosti. Zato je postalo izvjesno da su pripreme za osnivanje Krivokapićeve Demohrišćanske partije, sa mladim liderom na čelu, uzele zamah. Sa tri poslanika bošnjačke, i dva albanske manjine, ali i sa pet članova Socijalističke narodne partije, koja je ranije bila dio koalicije koju je predvodio Krivokapić, Abazović je prvo potpisao memorandum o saradnji, uz nekoliko opštih formulacija. Zatim je 18. januara ponudio manjinsku vladu, uz uvjeravanje da može dobiti podršku čak 49 poslanika. To je tri petine poslanika, koji bi u drugom krugu glasanja (za prvi je potrebno dvije trećine) omogućili izbor predsjednika Ustavnog i Vrhovnog suda, i vrhovnog državnog tužioca. Sva su ova mjesta upražnjena zbog penzionisanja po sili zakona, a i mnoga druga, pa je Evropska komisija upozorila da zastoji u poglavlju 23 i 24, o vladavini prava, predstavljaju ozbiljnu kočnicu na putu u EU. Abazović je, zatim, otkrio još jedan razlog svog manevra. „Htjeli su da stave šapu na bezbjednosni sektor“, rekao je misleći na premijera i njegove ljude. Taj posao je gotovo okončan, jer Abazović kao koordinator bezbjednosnog sektora, faktički zna samo šta se radi u policiji, dok šef ANB-a Dejan Vukšić, očigledno, deblje koverte šalje Krivokapiću. Za inicijativu da se smijeni Abazović, koju je u međuvremenu pokrenuo premijer, glasala je i ministarka odbrane Olivera Injac, čija su kadrovska rješenja izazivala podozrenje NATO. Razloge da se krene u ozbiljne razgovore o promjenama ministara, odranije je davala ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić, masovnim smjenama direktora u školama, uz copy-paste formalna obrazloženja. Otkazi su stizali čak i preminulim osobama. Prst u oko, ipak, bila je nedavna odluka Vlade da za svog predstavnika u Upravnom odboru Univerziteta Crne Gore izabere nikšićkog paroha. Kako se bavi i teorijom književnosti, ponešto i predaje, izgleda legitimno, da nije njega samog, koji je izostanak iz TV debate ovim povodom, opravdao nemanjem blagoslova crkvenih vlasti. Ukazale su se i prve naznake nepotizma, jer je pored postavljenja rođaka i kumova premijera, u igru ušla i njegova porodica. Odbjegli biznismen Duško Knežević, formalni vlasnik bolnice u Meljinama koja samo što se nije ugasila, iz Londona je rekao da je o toj situaciji razgovarao sa Krivokapićevom ćerkom, koja je „ekspert za tu oblast“, iako je nema u establišmentu. Naredni dani, i razmjena vatre, vjerovatno će otkriti mnoge tajne, pa i zašto je smijenjen direktor Uprave carina Aleksandar Damjanović, na zahtjev ministra Spajića, neposredno nakon što je popisom cigareta u magacinima u slobodnoj carinskoj zoni, vrijednih 61 milion eura, zaustavio šverc. Krivokapić je, s druge strane, savez URA-e i DPS-a povezao i sa zaplijenjenih pola tone kokaina u kontejneru sa bananama adresiranih na firmu Voli, Dragana Bokana, bliskog Đukanoviću. Da je dosta rađeno u žurbi „ko će prvi“, pokazuje i nekonzistentnost lidera URA-e. On je prvo rekao da će ponuditi svima novu manjinsku vladu, a ako ne bude prihvaćena, podržati postojeći kabinet da odradi mandat do 2024. godine. Kako je narednog dana Krivokapić ovo nazvao prevarom, parlamentu je upućena inicijativa za izglasavanje nepovjerenja Vladi. Na njoj se, uz potpise URA-e i manjina, našlo i 16 potpisa poslanika DPS-a, očigledno pažljivo biranih imena koja se ne pominju u aferama. Uz proceduralne igre, u kojima Krivokapić traži smjenu Abazovića u parlamentu, a u Vladi ga sklanja iz radnih tijela, krenulo je novo događanje naroda. Inicijatori su uglavnom demokrate, iako to ne ističu, ali je njihov lider Aleksa Bečić manevre URA-e okarakterisao kao izdaju volje građana, epskih razmjera. Napao je i SNP, sa kojim često dijeli biračko tijelo, a od Fronta se ogradio kritikujući „pećinski nacionalizam“ i „diktatora iz Beograda“ i njegove sluge. Ključna optužba je, ipak, da kreatori nove manjinske vlade oživljavaju DPS. Na skupovima stotina ljudi gdje dolaze i Krivokapićevi ministri, viju se crnogorske zastave, koje bi trebalo da simbolizuju da Srbi u Demokratskoj stranci nemaju druge domovine, da su građanski i evropski. Ali, povike „…neće nam Šiptari komandovati“ nije lako kontrolisati, uprkos molbama i osudama. Inicijatori manjinske vlade se nadaju da će čitavu operaciju okončati do kraja februara, ali se precizne konture tog rješenja ne naziru. Za vanredne izbore, ako može već u maju, kada bi trebalo da se glasa za vlast u Podgorici i još najmanje 13 opština, jesu i Krivokapić i demokrate. Svoju bliskost, i budući izborni narativ o izdaji volje birača, već demonstriraju zajedničkim fotografijama na društvenim mrežama, pored slavskog kolača. Iz Demokratskog fronta su za smjenu i Abazovića i Krivokapića. Tehnička vlada i izbori su, kažu, rješenje, da ne bi Krivokapić i njegovi budući demohrišćani nastupali sa pozicije vlasti. Potrošena godina nije donijela ni reformu izbornog zakonodavstva, niti čišćenje biračkih spiskova. Crkva, za sada, ćuti. Joanikije nije ni blijeda sjenka Amfilohija, zavisi od Patrijaršije, kojoj nije ljutiti Vučića. Tako, ni Krivokapić ni Bečić ne mogu računati na snažnu podršku, uprkos tome što premijera i njemu odane ministre iz potaje zovu „tvrdoška grupa“, jer se navodno često sastaju u manastiru kod Trebinja. Ključnu ulogu, ipak, ima SNP, jer ako njihovih svih pet poslanika nisu za manjinsku vladu, nema ni šanse za 49 glasova, a čitava operacija se svodi na Kurtu i Murtu. Socijalistima je evropska agenda tek treća po prioritetima, poslije temeljnog sporazuma SPC i države, i popisa stanovništva. Odborima stranke iz Nikšića i Andrijevice i nekim uticajnim pojedincima se ovo koaliranje sa podrškom DPS-a ne sviđa. Značajan broj članova Glavnog odbora je to saopštio i na sjednici u ponedjeljak, pa je rukovodstvo za sada izbjeglo razdor, predlogom da se ovoj temi vrate poslije glasanja o povjerenju Krivokapićevom kabinetu. Iako iz ključnih ambasada i sa međunarodnih adresa pozivaju na mir i suzdržanost, uz konstataciju da vlade biraju lokalni parlamenti, izvjesno je da se Abazović ne bi usudio da u ovo krene bez njihove podrške, čime se i hvali. I lider Albanske alternative Nik Đeljošaj nedvosmisleno je potvrdio da manjinske partije nikada ni u šta ne ulaze, ako iza toga ne stoje međunarodni partneri, posebno Sjedinjene Američke Države. Abazović se posebno uzda u, kako kaže, „dobre vijesti“ iz Vašingtona, od specijalnog izaslanika za Balkan Gabrijela Eskobara. NJegov dolazak još nije potvrđen, ali se obično vezuje za sankcije koje SAD koriste kao štap u regionu. U posljednje vrijeme kod njega su bili Abazović i ministar spoljnih poslova Đorđe Radulović, a za njima Krivokapić je slao Spajića i ministra ekonomije Jakova Milatovića. Eskobar strpljivo ponavlja: podržavamo i ovu i svaku vladu koja je proevropska, evroatlantska i sa kojom dijelimo vrijednosti. Više puta je ponovio i da Front ne smatra saveznikom, dovodeći ga u vezu sa ruskim uticajem. Iz DPS-a, kojima hitno treba da koalicioni kapacitet podignu sa nule, poručuju da će glasati za pad vlade sa obje ruke, ali na paket aranžmanu, kako priznaju i Abazović i predstavnici manjina, još nema vrpce. Resori su, navodno, podijeljeni između URA-e, SNP-a i manjina, ali bez imena. Šta ako DPS ima posebne zahtjeve oko personalnih rješenja? Kako će izgledati glasanje za najavljeni zakon o porijeklu imovine, izbori u pravosuđu i tužilaštvu, ako to direktno pogađa pojedince iz bivše vlasti… I na kraju – Đukanović. Iako ga Abazović uporno šalje u političku prošlost, dajući do znanja da je aktuelni predsjednik države sa nekim važnim razgovarao o tome, takve potvrde nema. Đukanović je najavio direktne izbore za predsjednika u svojoj partiji ove godine, ali nije rekao da se neće kandidovati. I ranije je davao signale da bi se mogao povući, ali je onda popuštao zbog „glasa iz baze“. Nije isključeno da bi on i poslije ove sage, na kraju, ostajući u fotelji, mogao da kaže svoju čuvenu rečenicu: „Izgleda da se nismo dobro razumjeli.“ U svakom slučaju, poslije tridesetogodišnje dominacije jedne stranke, mijenjati vlast svake godine, bar neko vrijeme, može biti i ljekovito. Slavoljub Šćekić