Đukanovićev povratak ili poslednja ura

Za NIN iz Podgorice Jedna vlada, a tri gospodara. Poslije takozvanih 12 apostola i eksperata, sa pseudoreligijski uznesenim premijerom Zdravkom Krivokapićem na čelu, kako je na talasu litija za odbranu crkvene imovine, utanačio pokojni mitropolit Amfilohije, Crna Gora u tranziciji, usporenoj trodecenijskom vladavinom Mila Đukanovića, i to mora da iskusi. U 43. kabinetu, koji formalno sastavlja lider građanskog pokreta URA Dritan Abazović, cijena kompromisa i dogovora stigla je do brojke 21 – premijer, četiri potpredsjednika od kojih dva imaju i resore, plus 16 ministara, od kojih dvojica nemaju portfelj. Iza ovakvog sastava, pored URA, odnosno njene liste „Crno na bijelo“, stoje nacionalne stranke Albanaca i Bošnjaka, Socijaldemokratska partija Crne Gore i Socijalistička narodna partija. Svi zajedno imaju samo 16 poslanika u parlamentu. Ostatak do većine od najmanje 41 glasa, obezbijediće, kao podršku manjinskoj vladi, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS), sa njenih 30 mandata. Dva mjeseca nakon što je Abazović svoje glasove pripojio opoziciji i srušio kabinet u kojem je bio potpredsjednik, a lider demokrata Aleksa Bečić smijenjen sa mjesta šefa parlamenta, prelaz sa teokratske na partokratsku vladu trebalo bi da se desi u četvrtak, kada ovaj broj NIN-a stigne na kioske. Biće to prva sjednica proljećnog zasjedanja Skupštine, koja se, po pravilu, održava u prijestonom Cetinju. I tu prestaje svaka veza sa Ustavom, Poslovnikom, tradicijom i dobrim običajima. Potpredsjednik parlamenta, iz najveće koalicione skupine prethodne vlasti „Za budućnost Crne Gore“, Strahinja Bulajić, koji je preuzeo poslove Bečića, odbio je zahtjev 46 poslanika nove većine da sazove Skupštinu. Pravdajući se „iznevjerenom voljom birača“, podnio je ostavku i napustio parlament. Ni potpredsjednica Branka Bošnjak iz iste koalicije nije htjela da zakaže sjednicu. Učinio je to tek treći potpredsjednik, lider Bošnjaka Ervin Ibrahimović. Ustav i Poslovnik ne predviđaju situaciju u kojoj predsjedavajući odbija da zakaže sjednicu i ne razrađuje šta se dalje dešava, a zakona o skupštini nema. Da li će nova većina sve oposliti za jedan dan zavisiće, prije svega, od Demokratskog fronta, najjačeg konstituenta liste „Za budućnost Crne Gore“, i njegovih lidera Andrije Mandića, Milana Kneževića i Nebojše Medojevića. Hoće li će se „ćerati“ oko toga ko je vjera, a ko nevjera, pribjegavati raznim oblicima opstrukcije, ili samo reći što imaju i otići. Demokrate su najavile krivične prijave protiv svih poslanika i svih odluka i poručile da neće na Cetinje. Reakcije na smjenu vlade i predsjednika parlamenta, prethodno, bile su mlake. Demokratama se na mitinzima nije niko pridružio. Krivokapićevi apostoli su tražili izbore, a onda krenuli u pravljenje sopstvenog političkog pokreta. Lideri Fronta, poslije početnih prijetnji i pokazne vježbe blokade saobraćajnica širom Crne Gore, naglo su utihnuli. Abazović je iznenada otišao u privatnu posjetu patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju, da ga, navodno, ubijedi kako smjena vlasti neće uticati na sklapanje temeljnog ugovora SPC sa crnogorskom državom. Nekoliko bliskih saradnika lidera URA reklo je novinaru NIN-a da mu se tom prilikom, daleko od kamera, ukazao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Abazović ga je, kažu, zamolio da umiri frontovce dok se ne izabere vlada, a ovaj ga je savjetovao da što prije formira kabinet. Nova vlada će svakako biti manje kao brak, više kao poligamija iz (mnogo) računa. Sve je krenulo kao nedovoljno razrađena ideja o tome da se jedna parlamentarna većina, dominantno prosrpska i proruska, zamijeni drugom, građanskom i evroatlantskom, posebno u kontekstu izvjesne Putinove invazije na Ukrajinu. Đukanović i Abazović su, očigledno, razgovarali i prije inicijative za smjenu Krivokapićeve vlade, a bili su uključeni još neki, poput počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića i nezaobilaznih diplomata zapadnih zemalja. Abazović je u startu istupio snažnom tvrdnjom o tome da nikako ne revitalizuje Đukanovića i DPS, da su oni prošlost i da očekuje samo podršku, a zauzvrat ne daje ništa. Čak je nagovještavao da će Đukanović brzo da napusti političku scenu. Kako se broj sastanaka sa Đukanovićem umnožavao, tako je i prvobitni stav umekšavan do ocjene da budući premijer nije protiv toga da se stručni kadar DPS rasporedi po dubini. To znači, u direktoratima i javnim preduzećima, na mjestima za koja se raspisuje konkurs. Kako se to u partokratiji radi, najbolje zna upravo DPS. Đukanović je, u međuvremenu, podsjetio da, kao pojedinačno najjača stranka, očekuju i preraspodjelu u radnim tijelima Skupštine i da dobije dominantan broj predsjedavajućih mjesta. Prvi na udaru će, svakako, biti šef Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević, čiji eufemizam o „eskalaciji dešavanja u Ukrajini“ ne ide ruku podruku sa zvaničnim državnim stavom osude agresije Rusije na nezavisnu zemlju i sa sankcijama Moskvi, kojima Podgorica uredno prati Evropsku uniju. Đukanovićevi motivi su, ipak, pragmatičniji od vraćanja Crne Gore na evropski put, kako voli da kaže. Usred priprema za novu vladu, uhapšena je taze penzionisana predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica. Transkripti razgovora, koji su u Podgoricu stigli iz Europola, kroz izjave njenog sina, ukazuju da ga je ona štitila prilikom šverca cigareta, da je uticala na neke odluke Vrhovnog suda, a on to naplaćivao u novcu i nekretninama. Pojavili su se i svjedoci saradnici. Klupko se još odmotava i teško je pretpostaviti gdje će da se zaustavi. Dostavljeni transkripti zaštićenih telefona koje su koristili i predstavnici bivše vlasti su na više stotina hiljada stranica i policijski timovi i tužioci rade na identifikaciji. Neposredno prije toga, uz dosta muke i pravnih akrobacija, postavljena je vršiteljka dužnosti vrhovnog državnog tužioca Maja Jovanović, a onda penzionisan specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, koji je uporno, za svaku optužbu na račun Đukanovića i njemu bliskih, uzvraćao da o tome nema ni „udaljene sumnje“ . Na njegovo mjesto izabran je sudija Vladimir Novović. Hapšenje Đukanovićeve, kako sam kaže, dugogodišnje prijateljice Vesne Medenice, pokazalo je da je razorenost sistema za koji je u protekle tri decenije ambijent stvarao lider DPS-a gora i od najcrnjih slutnji. Problem sudstva je i to što je Medenica dvije decenije kontrolisala bukvalno sva postavljenja u ovoj grani vlasti. Na drugoj strani, bar u ovoj fazi, teret dokaza, odnosno osnovana sumnja je takva da se ni njeni lični prijatelji nijesu usudili da joj ne odrede pritvor. Za sada, tako, ne djeluje da je Đukanović promjenama u tužilaštvu dobio nove zaštitnike. Naprotiv. To ozbiljno prijeti zoni njegovog ličnog komfora i mandatu predsjednika Crne Gore, u kojem počinje da troši treću godinu. Zato će se teško odreći uticaja na sudsku vlast, koju treba popuniti kadrom koji mora da dobije dvije trećine u prvom, ili tri petine glasova poslanika u parlamentu u drugom krugu. Na političkoj sceni, posebno od poraza na parlamentarnim izborima u avgustu 2020, pa sve do Abazovićeve vlade, Đukanovićeva stranka imala je koalicioni kapacitet ravan nuli, a na lokalnim izborima prosječno je u odnosu na ranije gubila oko 40 odsto glasova. Nekako je ispod radara šire javnosti prošla i vijest da su tri odbornika DPS-a iz Kotora preletjeli na stranu demokrata i sačuvali lokalnu vlast. Poruku je sigurno shvatio Đukanović, jer se za tri decenije prvi put desilo da mu izmakne jedna od poluga vladanja. Ne plaše ga se više ni njegovi, a DPS to ne može da nadoknadi ni klijentelizmom. U naredna dva mjeseca slijede izbori u 17 od ukupno 24 opštine. Najvažnije je ko će osvojiti Podgoricu, gdje živi trećina stanovništva Crne Gore. Uslovljavanje Abazovića podrškom vladi i sabiranje ostalih procrnogorskih pokreta i stranaka manjina, dalo bi šansu DPS-u da bar privremeno zaustavi dalji sunovrat. Đukanović, u međuvremenu, pristalicama obećava stranačku reformu i nagovještava odlazak sa čela stranke kroz direktne izbore u partiji. Prvo je nemoguća misija, jer između stranačkog podmlatka kojim je napunio poslaničke klupe i preostalog starijeg kadra, uglavnom viđenog za procesuiranje, po transkriptima ili bez njih, zjapi ogromna rupa. Lider DPS-a je prije nekoliko godina iz svojih redova očistio čitavu jednu generaciju predvođenu kratkotrajnim premijerom Igorom Lukšićem. Uradio je to čim je dobio signale da Zapad u njima vidi alternativu, a da milenijalcima nije mrzna takva percepcija. Direktan izbor šefa partije biće, navodno, čim se izvrši reevidencija članstva, što sporo ide. Sporije ne može. Pored Đukanovića spolja, dominantnu ulogu u vladi igraće dvojica socijaldemokrata, aktuelni lider stranke Raško Konjević i počasni predsjednik Ranko Krivokapić. NJihovo iskustvo u vođenju državnih poslova veće je nego svih ostalih ministara, zajedno sa Abazovićem. Konjević je već bio ministar finansija i policije, a sada dobija potpredsjedničko mjesto, resor odbrane i Biro za koordinaciju sektora bezbjednosti. Ranko Krivokapić ima najduži staž šefa parlamenta u crnogorskoj istoriji i bivši je predsjednik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope. Uz bliske veze sa istaknutim predstavnicima američke administracije i predstavničkog doma, pored državničkih vještina, on umije dobro da osigura prostor za sopstvenu promociju i promociju stranke. Najveći potencijalni gubitnik zbog ulaska u novu koaliciju može biti SNP, nekadašnji dio jedinstvenog DPS, od kojih su se ranije odvojili i Demokratska narodna partija Milana Kneževića i demokrate Alekse Bečića. Reslo koje je ostalo uz Vladimira Jokovića dobiće čak šest mandata u Vladi i predsjedničku funkciju u parlamentu. Za davanje alibija, kako u vladi ima i Srba, koji su još i građani i za EU, zauzvrat traže potpisivanje temeljnog ugovora sa SPC i popis stanovništva. Odmah je stigla kontra iz SDP-a: o važnim pitanjima Vlada mora da odlučuje sa dvije trećine glasova. Lokalni izbori koji slijede pokazaće i da li će dosadašnji ministri finansija i ekonomije Milojko Spajić i Jakov Milatović uspjeti da na temeljima bivše vlade izgrade političku karijeru. Abazović je kao jedan od dva stuba svoje buduće politike, pored vladavine prava, ucrtao i ekonomski razvoj. Na pomen ekonomije, međutim, prva asocijacija je projekat Evropa sad, kojim je prethodna vlast minimalnu platu sa 220 povećala na 450, a prosječnu sa 530 na oko 700 evra. Uz to i bliske, čak i rođačke veze sa crkvenim velikodostojnicima, na lokalnim izborima u Beranama njihova pokusna lista uzela je 12 odsto glasova. Prema upućenim u istraživanja javnog mnjenja, uticaj Spajića i Milatovića raste kako se primiču lokalni izbori i srazmjerno se smanjuje procenat pristalica Fronta, demokrata, ali i DPS-a. Ipak, 19. jun i izbori u Podgorici još su daleko. Mada se baš na taj dan, ili prvi naredni, isplaćuju majske penzije uvećane za desetak procenata, usklađene sa rastom plata i inflacijom, što Spajić vješto pripisuje sebi. Ulazak u savez sa DPS-om i neki su oprezni članovi rukovodstva URA nazvali ples sa vukovima. Za sada je izvjesno da će Abazović u biografiju upisati da je bio premijer, doduše sa rokom od godinu dana, a poslije će sjesti i ponovo se dogovarati. Za jednu biografiju, malo li je. Za stranku, ko zna. Slavoljub Šćekić