Politizacija žrtava obnavlja začarani krug

Kada je Hidajet Hido Biščević (71) pre dve godine imenovan za ambasadora Hrvatske u Srbiji, premijer Andrej Plenković je objasnio da je u Srbiju poslat jedan od najiskusnijih, ne samo hrvatskih nego i evropskih diplomata, jer je Beograd Hrvatskoj politički bitno mesto. U to mesto, sa sličnim motivom, došao je posle Biščevića i godinu dana mlađi Kristofer Hil u svojstvu ambasadora SAD, stari poznanik hrvatskog ambasadora. Dvojica doajena sretali su se poslednjih 20 godina na raznim mestima i dobro se poznaju. Hidajet je ime arapskog porekla i njegovo preneseno značenje je „onaj koji vodi na pravi put“... što je, naravno, slučajna, ali znakovita simbolika za nekog ko se bavi diplomatijom. Biščevića je za diplomatiju preporučila veoma uspešna novinarska i urednička karijera u Vjesniku. Tačno je 30 godina na brojnim, važnim poslovima: bio je pomoćnik ministra inostranih poslova, ambasador u Ruskoj Federaciji, zamenik ministra inostranih poslova, prvi šef Delegacije EU iz Hrvatske, voditelj programa OEBS u Ukrajini 2014. u vreme krimskih događanja, ambasador u Turskoj (Kazahstan i Uzbekistan), generalni sekretar Saveta za regionalnu saradnju u jugoistočnoj Evropi…Aktivno je učestvovao u uspostavljanju bilateralnih i multilateralnih odnosa u Jugoistočnoj Evropi, u procesima pomirenja na Zapadnom Balkanu, na putu ka evropskim integracijama. Za to je nagrađen najvišim odlikovanjima Austrije, Bugarske i Hrvatske. Autor je nekoliko knjiga, koje su dragocena svedočanstva njegovih susreta sa velikanima svetske politike, ali i neposredna svedočenja o važnim događajima kojima je prisustvovao u drugoj polovini 20. i prvim decenijama 21. veka. Nedavno je u izdanju zagrebačkog Golden marketinga objavljena njegova nova knjiga Huligani, harlekini i ludisti, sa podnaslovom „Zapisi s ruševina međunarodnog poretka“. To je svojevrsna zbirka memoarsko-analitičkih eseja o potpunom sunovratu međunarodnih odnosa od velikih očekivanja iz ranih 90-ih, do današnje otvorene konfrontacije i upropaštene istorijske prilike da se uspostavi novi međunarodni poredak saradnje i zajedništva. U slobodno vreme, sagovornik NIN-a slika ulja na platnu, koja najčešće poklanja u humanitarne svrhe. Mejlom je odgovorio na pitanja NIN-a. Leto, kao po tradiciji, postaje vrelo i u međusobnim odnosima Srbije i Hrvatske. Ovog puta je to zabrana hrvatske vlade da predsednik Srbije Aleksandar Vučić poseti Jasenovac. Kako vidite taj slučaj? Vjerojatno ste i sami već primijetili – svake godine, godinama unazad, srpanj je „rezerviran“ za Bošnjake, kolovoz je „rezerviran“ za Hrvate. Ne želim se miješati ili ocjenjivati političke prilike i pristupe u Srbiji, jer ambasador mora znati gdje je granična crta između ocjenjivanja i nužnosti djelovanja – ali, zar nije znakovito to redovno ponavljanje kritičnih situacija, polemika, pa i javnih i medijskih gotovo neobuzdanih reakcija upravo u mjesecima obljetnica Srebrenice i „Oluje“? Svaki objektivni promatrač postavio bi jednostavno pitanje: zašto? I svaki bi objektivni promatrač zaključio da to pokazuje određeni odnos spram prošlosti, do granica nespremnosti na suočavanje s prošlošću, pri čemu, oprostiti ćete mi na izravnosti, „više Jasenovca“ neće dovesti do „manje Srebrenice“, niti će „više Jasenovca“ smanjiti broj grafita po Beogradu kojima se slave osuđeni ratni zločinci. Što se tiče navodno planirane privatne posjete predsjednika Vučića Jasenovcu, ključno je prihvatiti da ni u jednom trenutku nisu poštovane i provedene standardne diplomatske procedure, te dakle, nije riječ o „zabrani“, kako se ovdje uglavnom interpretira i onda je na toj interpretaciji pokrenuta lavina u kojoj se iznose ne samo neprimjerene, već i nedopustive političke i medijske ocjene o „povratku ustaštva“, u kojima se dovodi u pitanje politički identitet samostalne hrvatske države, u kojoj se dovodi u pitanje i teritorijalni integritet… sve na način koji, ne samo što ne odgovara stvarnom stanju u jednoj demokratskoj i pluralističkoj članici Europske unije i NATO, već se pokušavaju obnoviti narativi iz devedesetih, isti oni koji su doveli do rata i napada na moju zemlju. Pokušavam biti objektivan, pokušavam prepoznati da je pri tomu Hrvatska, i u ovom konkretnom slučaju, manje-više instrument, poligon za odmjeravanje snaga političkih struja u samoj Srbiji, jednako kao što je to slučaj i s odnosom Srbije spram nekoliko drugih pitanja u regiji. Nije, dakle, primarno riječ o odnosu prema Hrvatskoj, već je primaran srpski odabir karaktera srpske države, njeno mjesto u današnjim geopolitičkim okolnostima, njen odabir vrijednosti na kojima će se temeljiti njene politike… Ali, to je svakako nešto što će Srbija sama trebati rješavati, u interesu budućnosti same Srbije, pa je najmanje na hrvatskom veleposlaniku da o tomu podrobnije govori i iznosi ocjene. Što se konkretnog posljednjeg slučaja tiče, oko kojeg se ovdje podigla tolika lavina, na posve krivim premisama, reći ću jednostavno: nema Hrvatska ništa protiv posjeta Jasenovcu, jer je Hrvatska svoj odnos spram Jasenovca davno i višekratno definirala - iskazujući pijetet prema žrtvama i osuđujući počinjene zločine – ali kad za to bude trenutak i kad se steknu uvjeti, i na način koji neće izazvati nove polarizacije, na način koji će jačati razumijevanje, na način koji će voditi računa i o uzajamnosti - vi znate da govorim o tomu da se godinama onemogućuje posjet bivših hrvatskih zatočenika logorima u Vojvodini, da ne spominjem pitanje nestalih osoba - dakle, na način koji neće zlosretnu povijest instrumentalizirati i politizirati, na način uobičajenog dogovora o detaljima i formatu posjeta itd… Da li je, s obzirom na to da su, iz razumljivih razloga, u Srbiji ljudi pojačano osetljivi i na pomen Jasenovca, moglo da se pronađe neko kompromisno rešenje? Upravo rekoh: zajednički razgovor, ciljevi, format, uzajamnost, otklon od politizacije. Prema povijesnim stratištima na ovim prostorima, koja na žalost odražavaju nezabilježenu složenost etničkih i političkih odnosa na ovim prostorima, gotovo bez presedana u Europi, i u kojoj, na ovim prostorima gotovo da i nema nevinih naroda, odnosno njihovih političkih i vojnih vođstava u raznim etapama povijesti, treba se, prema mojem najdubljem uvjerenju, odnositi isključivo s poniznošću, priznanjem i pijetetom, da ne izazovu nove prijepore, ne daj Bože sukobe. Možete li zamisliti da trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, dakle negdje oko 1975. Francuska i NJemačka vode bitku oko prošlosti, oko revanšističkih pogleda na Alsace Lorraine, odnosno Alsace Moselle, na nadmetanje tko je koga više pobio tijekom povijesti… Ne možete, naravno. A zašto bi to onda bilo prihvatljivo ovdje, na ovim prostorima!? I dokle?! Drugim riječima, da bismo prevladali naslijeđa prošlosti, pa i ona najtamnija od prije nešto više od sedamdeset ili ona od prije nešto manje od trideset, trebamo proširiti polje, trebamo otvoriti drugu perspektivu. Perspektivu priznanja i perspektivu ponizna poštovanja žrtava, bez trunke politizacije. Jer, politizacija obnavlja začarani krug. Dakle, proširiti pogled, ne ukopavati se u nadmetanje - jer, ni vaših sto nije ništa veće od mojeg jednog, niti je moj jedan veći od vaših sto - već se okrenuti ukupnom uređenju odnosa dviju novih, suverenih, europskih država, ukupnom i cjelovitom dogovoru o pravilima i načelima naših odnosa, a ona u današnjem svijetu ne mogu počivati na ničemu manjem od, da nabrojim: ravnopravnost, nemiješanje u unutrašnje poslove, puno uvažavanje i provedba europskih pravnih i političkih standarda, rješavanje otvorenih pitanja isključivo dijalogom. Zašto je otpravnica poslova ambasade Hrvatske odbila da primi protestnu notu, što je šef srpske diplomatije Nikola Selaković ocenio kao „zastrašujuću odluku hrvatske vlade“, navodeći da je dva dana pre toga ambasadi Srbije u Zagrebu uručena slična nota? Da li biste je vi primili da ste bili u ambasadi? Kao i svaki diplomatski djelatnik, i otpravnica poslova postupila je prema uputama našeg Ministarstva, tim više što je nota prethodno doista upućena srpskoj ambasadi u Zagrebu, pa bih i sam postupio na isti način. Ostalo, suzdržavam se reći, doima se kao neutemeljena i nepotrebna politizacija. Vraćam se na spomenutu potrebu proširenja pogleda na naše odnose, na potrebu da – osobito u današnjim uvjetima tektonskih geopolitičkih prestrojavanja u Europi – gradimo odnose uzajamnosti, ravnopravnosti i europske perspektive, koju je Hrvatska već uglavnom osigurala EU članstvom, eurozonom, Šengenom… ili ćemo se, pa čak i na krilima ovakvih aktualnih „jasenovačkih“ tendencioznih interpretacija nastaviti vrtjeti ukrug, ostajući na krivoj strani povijesti. Hrvatska je o svojem odabiru davno odlučila. Srbija, ako smijem prijeći granice dopustivih javnih diplomatskih ocjena, još odmjerava, jer ne mogu, kao ni ostali članovi diplomatskog kora ovdje, ne primijetiti različite odnose spram najvažnijih današnjih pitanja međunarodnih odnosa u ova „vremena opredjeljivanja“. Pri čemu, da opet prekoračim diplomatska ograničenja, po mojem sudu nije riječ samo o pridruživanju sankcijama ili, kako se u medijima i javnosti govori, „odabiru stolica“, već o nečemu mnogo, mnogo važnijem: o odabiru karaktera države i društva. Iza svega što se valja političkom i vojnom pozornicom svijeta nije samo pitanje geopolitike i budućih granica interesnih zona već, ponavljam, mnogo, mnogo važnije, odabir između dva različita modela upravljanja državama. Slažete li se sa stavom da bi, zbog svega što se dogodilo, svaki predsednik Hrvatske svakom predsedniku Srbije, ko god to bio, trebalo da omogući da poseti Jasenovac kad god to želi“? Ili... Ponavljam: uzajamni dogovor, diplomatske najave, dogovor o procedurama i, ponavljam još jednom, načelo uzajamnosti. Ne zbog toga da „izjednačavamo statistiku“, već zato da pokažemo da poštujemo sve žrtve. Početkom avgusta obeležavaće se godišnjica „Oluje“ - jasno je da Srbija i Hrvatska drugačije gledaju na ovaj istorijski događaj. Šta je moguće učiniti da se tenzije bar smanje, da naslage prošlosti toliko ne opterećuju odnose? U više sam navrata govorio da mi živimo i vjerojatno ćemo još dugo živjeti u „paralelnim povijestima“. Živjeli bi i Francuzi i Nijemci da NJemačka nije prošla kroz svoju povijesno-političku i socio-psihološku katarzu koja joj je omogućila, uz ostalo, da postane demokratska zemlja i uvažena članica demokratske zajednice naroda. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim poučavati Srbiju što bi Srbija trebala učiniti, jer je to nešto što će u ime svoje budućnosti odlučiti sama Srbija. Drugim riječima, čak i u ovim okolnostima „paralelnih povijesti“ moguće je, tamo gdje postoji volja, napredovati na barem dva pravca: ojačavati gospodarske, infrastrukturne, trgovinske, kulturne i druge veze na jedan realističan i pragmatičan način. Drugi je mogući pravac, iskazivanje ljudske empatije – znate kako se kaže, poslije ratova, niti treba likovanja, niti treba trajne odbojnosti. Evo, navest ću vam, po prvi put javno - jer, mislim da takvi potezi svoju punu vrijednost iskazuju upravo kad nisu medijski eksponirani, ali, eto – ima tome već više od godinu dana da sam saznao kako dio izbjeglih i njihove rodbine iz onog spaljenog sela Grubori kod Knina živi u Leštanima, nedaleko od Beograda. Nisam znao kako će reagirati, da li će odbojnost ili čak bijes biti jači, ali… probao sam i, da skratim, otišao sam do njih. Sjeli smo, zajedno, ja sam prihvatio da na našoj strani postoji krivnja i odgovornost i molio za oprost, oni su prihvatili da se treba okrenuti budućnosti, ništa ne zaboravljajući. Postali smo iskreni prijatelji. Nakon toga, selo Grubori se obnavlja naporima hrvatske vlade, oni odlaze i obilaze svoje kuće, mnogo toga sami rade jer, kako je jednom rekao jedan od njih, „želim se vratiti… pa naravno, kad dođe vrijeme, hoću umrijeti u svojoj zemlji“. To je ona empatija o kojoj govorim, to je ono gdje ljudski odnosi prevladavaju i likovanje i moguće trajne odbojnosti. Šta je uslov da se posle skoro osam decenija okončaju sukobi „ustaša“ i „četnika“? Jedini uvjet je zajedničko usvajanje europskih vrijednosti. Jednostavno, bez usvajanja vrijednosti vladavine prava, demokracije, tolerancije, ljudskih prava… bez toga nema podloge, nema platforme da se izmaknemo iza sučeljavanja različitih interpretacija: hegemonistička retorika nasuprot nezavisnosti i ravnopravnosti, demokracija nasuprot autoritarnom modelu… i onda nema kraja u, krležijanski rečeno, zadimljenim balkanskim krčmarskim nadmetanjima tko je komu učinio više zla. Predsednik Srbije u obraćanju naciji naveo je da su neki zvaničnici iz Hrvatske, takođe mimo uobičajene diplomatske prakse i kontakata sa našim Ministarstvom spoljnih poslova, bez ikakvih problema, posećivali Srbiju. Jeste li vi bili obavešteni o tim posetama i može li se povući neka paralela sa zabranom Vučiću? Predsjednik ima svoje izvore, i svakako nije moje da ih ja, kao diplomata koji po difoltu uvažava predsjednika, javno problematiziram. Ali, kao veleposlanik, znam da su o svim ulascima visokih hrvatskih dužnosnika ovdašnje vlasti bile informirane. A da li je neki gradonačelnik došao nekome u posjet i na pecanje, to doista ne znam. I predsednik i premijerka Brnabić tvrde da je jedan od razloga za napade na Vučića i to što Srbija ekonomski napreduje brže i sustiže Hrvatsku. Komšijska zavist? Najbolji odgovor na ovo pitanje je jednostavan: objektivan uvid u statistiku. Ne želim, nipošto, paternalizirati, još manje polemizirati, ali kao članica EU Hrvatska već ima pristup fondovima, investicijski rejting Hrvatske je nedavno podignut, stotine milijuna eura slijeva se u razvojne projekte, uskoro slijedi ulazak u eurozonu i prelazak na euro, ulazak u Šengen, raste energetsko-infrastrukturna pozicija zemlje u aktualnim širim okolnostima, turizam se vratio punom snagom. Vjerujte, ne nabrajam to zbog „komšijske nadmenosti“, jer je i u našem interesu ekonomski razvijena Srbija, jer cijenimo ogromna ulaganja u infrastrukturu, jer vidimo da je razvojna strategija u samom fokusu srbijanskih vlasti. U toku su konsultacije za sastav nove Vlade Srbije. Na razgovorima sa predsednikom Vučićem, lider DSHV i novi poslanik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov izrazio je spremnost da DSHV bude „deo institucija u kojima se odlučuje“. Da li bi to bar malo relaksiralo međusobne odnose? Nema dvojbe da bi, dođe li do toga, ulazak predstavnika hrvatske zajednice u Vladu Srbije bio povijesni iskorak. Da li bi to, kako kažete, relaksiralo odnose… to bi ovisilo o spremnosti Vlade i budućeg premijera da uvažava stavove, prijedloge i inicijative takvog eventualnog člana srpske vlade, ali i o njegovoj spremnosti i snazi da aktivno djeluje u okolnostima još postojećih prijepora i procijepa između naših zemalja. Da li je danas teže Srbima u Hrvatskoj nego Hrvatima u Srbiji? Evo opet povoda da se vratimo na spomenutu paradigmu „tko je komu počinio više zla“ - ovdje će „Oluju“ smatrati planskim iseljavanjem, bez trunke uzimanja u obzir konteksta i tadašnje politike srbijanskog vodstva, o 60.000 protjeranih Hrvata iz Vojvodine danas nitko i ne govori… Ali, rekoh, ništa ne zaboravljajući, kako bi rekao moj prijatelj Đuro iz Grubora, treba se okrenuti budućnosti. U tom pogledu, Hrvatska je danas potpuno uključiva u pogledu bilo koje nacionalne manjine. Ne želim vas zamarati „političkom statistikom“ o broju Srba načelnika općina po Hrvatskoj, o potpredsjednici Vlade, o ministrima, o zajamčenim zastupničkim mandatima u hrvatskom Saboru. Toga ovdje nedostaje, usprkos Sporazumu o uzajamnoj zaštiti manjina iz 2004, kojim se Srbija obvezala na „pravo predstavnika hrvatske manjine na sudjelovanju u predstavničkim tijelima na državnoj razini“, dakle, narodni poslanici, i „pravo predstavnika hrvatske manjine na sudjelovanje u izvršnoj vlasti na regionalnoj i lokalnoj razini“. U „predstavničkim tijelima na državnoj razini“ u Hrvatskoj postoje zajamčeni mandati za srpsku zajednicu, ovdje toga nema pa su tražena razna rješenja da se osigura put do Narodne skupštine. Što se „regionalne i lokalne razine“ tiče, siguran sam da ni na prste jedne ruke ne možete navesti ime nekog Hrvata predsjednika općine u Srbiji. U  nas  je na tim općinskim razinama gotovo pedeset predstavnika srpske manjinske zajednice. Od Srbije se traži da uvede sankcije Rusiji i da se kao kandidat uskladi sa bezbednosnom politikom EU? S druge strane, čini se da EU nije pokazala previše entuzijazma i želje da Srbiju i čitav Zapadni Balkan brže integriše. Kako vidite evropsku perspektivu Srbije i regiona? Tri pitanja u jednom! Prvo, usklađivanje s režimom EU sankcija Rusiji: realno, riječ je o političkoj simbolici, s obzirom na izvozne statistike ili moguće gospodarske gubitke Srbije uvođenjem sankcija, osobito u usporedbi s visinom EU investicija i ruskih ulaganja… dakle, iza pitanja sankcija krije se pitanje političkog, da ne kažem geopolitičkog pozicioniranja u okolnostima potpunog raskola europskog sustava sigurnosti i suradnje. Izmičem se, po prirodi stvari, da ocjenjujem ili sugeriram… jedino se usuđujem, pomalo nediplomatski, reći da primjećujem kako se lomovi i rascjepi Istoka i Zapada – ne samo u smislu geopolitike već i u smislu karaktera država i društava – iskazuju i kao unutarnji prijepori u Srbiji… koje će, naravno, Srbija sama rješavati i riješiti. Što se regije tiče, mislim da je s ukrajinskom krizom EU, prilično kasno, shvatila da je njen trajni interes uključivanje cijelog Zapadnog Balkana u Uniju. Gotovo dvadeset godina ponavljanja istih fraza o „perspektivama“, po mojem su sudu bile rezultat procjena vodećih EU članica da ne treba „iritirati“ Rusiju, ali kad je Rusija prešla „ukrajinsku crtu“ i ta se politika polako počela mijenjati, pa i otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom svjedoči o tome. Može li se desiti da Hrvatska sa svojim bilateralnim pitanjima blokira napredak Srbije? Uostalom i Hrvatska je imala takvu situaciju sa Slovenijom? Želio bih biti potpuno jasan: napredak Srbije ovisi isključivo o Srbiji, o političkoj volji Srbije i spremnosti da se usvajaju pregovarački uvjeti. Oni pak nisu povezani s bilateralnim pitanjima – dakle, postoje poglavlja i pregovarački okviri, a ako se i kad se u tijeku pregovaračkog procesa ustanovi da Srbija ne ispunjava neke pregovaračke uvjete u pojedinim poglavljima, tada to nije i neće biti bilateralno pitanje s Hrvatskom. Da budem precizan i jasan: postoje poglavlja u pregovaračkom procesu koja se odnose na, primjerice, slobodu medija, ili na ljudska prava ili… da budem skroz konkretan, na pitanje nestalih osoba – dakle, to nije bilateralno pitanje, već pitanje ispunjavanja kriterija. Hrvatska ima jasan strategijski interes da se Srbija približava Uniji, iskazali smo to i kroz Zagrebačku deklaraciju, iskazujemo to i kroz komunikaciju s našim EU partnerima… ali, posao je na Srbiji i taj posao, koliko vidim, danas još ovisi i „visi“ o unutarnjim opredjeljenjima ovdje i odnosima s drugim srpskim partnerima. Sebe ste opisali kao „hodajućeg svedoka odnosa Srbije i Hrvatske“. U Beogradu ste bili 1995. u tajnoj misiji, doneli ste Nacrt sporazuma o normalizaciji odnosa, koji je i potpisan. Šta se desilo pa taj sporazum nije zaživeo i da li je danas moguć neki sporazum i šta bi eventualno morao da sadrži? Da, prošlo je gotovo punih 30 godina od tog putovanja i Sporazuma o normalizaciji odnosa. Što se dogodilo da, kako kažete, nije zaživio? Povjesničari obično kažu da postoje vremena za ratove i vremena za mir… dodao bih, moj osobni najkraći osvrt - It takes two to tango. Kada ste 2020. došli u Beograd za ambasadora Hrvatske, kazali ste da se ovde osećate kao kod kuće. Kako se danas osećate? U dvije godine promijenio sam tri kuće, s jedne su mi skinuli hrvatsku zastavu, jedna je izgorjela u požaru, u liftu treće sam zaglavljen proveo pola dana, ali se u Beogradu i dalje osjećam kao kod kuće… jer, družim se s ljudima i prijateljima koji dijele iste vrijednosti, u kojima nema netrpeljivosti i bijesa, koji se znaju nasmijati ludostima sveprisutnih propagandi. No, ozbiljno govoreći, osjećam i svojevrsnu tjeskobu. Naime, uza sva svoja diplomatska iskustva, ne slutim kamo sve ovo što se događa oko nas, u ovom potpuno promijenjenom svijetu, s ovim ruševinama međunarodnog poretka, kamo sve to ide, kako će završiti i kako će se odraziti na naš dio Europe i odnose naših zemalja. Radmila Stanković