Rogovi u zakrpljenoj vreći

Za NIN iz Podgorice Treća sreća? Malo je vjerovatno da je sreća uopšte moguća na crnogorskoj političkoj pozornici, sa koje je, u ponedjeljak,objavljeno da su se tri koalicije sa 41 poslanikom, opet dogovorile da sastave vladu. Poslanici Demokratskog fronta i drugih sa liste „Za budućnost Crne Gore“, Demokratske Crne Gore, i liste „Crno na bijelo“, obavijestili su javnost i predsjednika države Mila Đukanovića da za mandatara predlažu lidera Demosa Miodraga Lekića. Jureći rok, koji je isticao u ponoć i vodio u vanredne izbore, lider Demokratskog fronta Andrija Mandić je poslao i zvanično pismo Đukanoviću. Pred zaključenje broja (utorak po podne) oglasio se Đukanović predlogom Skupštini da se skrati mandat parlamenta, uz obrazloženje da predlog da Lekić bude mandatar nije mogao da prihvati jer se nisu stekli neophodni uslovi. Predlagači nisu bili na konsultacijama kod njega, a i obaviješten je da nisu svi stali iza Lekića. Pored razloga „gdje je pečat, a gdje su potpisi“ naveo je i bezbjednosne, poput aktuelne krize u Evropi i agresije na Ukrajinu. Tako se iz jedne krize ušlo u novu, jer za skraćenje mandata treba 41 glas poslanika koje Đukanović za sada nema. A ustavni zaplet ove situacije nije lako riješiti iz mnogo razloga od koji je prvi – nema Ustavnog suda, odnosno tamo sjede samo preostalih troje od sedam članova. Za Đukanovića, a i za veći dio javnosti, dogovor tri koalicije je neočekivani epilog. Predsjednik države je, samo dva dana ranije, ocijenio da su vanredni izbori neminovnost, a među strankama je kalkulisan kraj decembra, s obzirom na ustavnu odredbu o održavanju u roku od 60 do 100 dana od raspisivanja. Da nije stigao predlog za Lekića, mogao ih je raspisati već u utorak. Tok pregovora tri koalicije davao je Đukanoviću i javnosti razloge za takvu procjenu. Izuzetak je prvi sastanak, početkom septembra, na kom su usvojena načela, od kojih su najvažnija da će Crna Gora zadržati spoljnopolitički kurs, da će se identitetska, srpsko-crnogorska pitanja, pred nadolazećom ekonomskom i energetskom krizom, ostaviti za neka druga vremena, te da će raspodjela resora biti u srazmjeri sa snagom koalicija u parlamentu. Odmah poslije idiličnog pokazivanja potpisa, drugi partijski ešeloni izašli su sa maksimalističkim zahtjevima i počeli da razmjenjuju vatru. Po potrebi, uključivali su se i lideri, teškom artiljerijom, i uobičajenim manjkom dosljednosti. Demokratski front, najznačajnija članica „Koalicije za budućnost Crne Gore“, mahala je brojem svojih mandata, nudila svog lidera Andriju Mandića za premijera i tražila najvažnije resore. Demokrate Alekse Bečića zahtijevale su da u vladi ne budu oni koji su bili u prethodnoj Dritana Abazovića, jer je izabrana uz manjinsku podršku Đukanovićeve Demokratske partije socijalista. Ta vlada srušena je prije mjesec dana, upravo glasovima poslanika DPS-a i demokrata. Prvi su zamjerili Abazoviću da je izdao crnogorske državne interese potpisujući temeljni sporazum sa SPC, i da je eksponent Aleksandra Vučića. Bečić je kao motiv navodio da Abazović reinkarnira vlast Đukanovića. Djeluje kao oksimoron, ali u tekućim bitkama narativa o detaljima se ne vodi previše računa. Abazovićeva URA je od početka rekla da njen lider mora da nastavi da vodi vladu, i započetu borbu protiv korupcije i kriminala. Nakon izbora novog specijalnog državnog tužioca, više Đukanoviću bliskih osoba uhapšeno je pod sumnjom za organizovani kriminal. U pritvoru su mjesecima bivša vrhovna tužiteljka Vesna Medenica i predsjednikov poslovni partner u privatnom univerzitetu Donja Gorica Veselin Vukotić, kao i desetine drugih. Kao crvenu liniju, URA je na kraju postavila da mora dobiti sve resore bezbjednosnog sektora, i potpredsjednika koji to koordinira. Zahtijevali su i da dosadašnja koalicija sa Socijalističkom narodnom partijom, koja je sačinjavala prethodnu manjinsku vladu, zadrži kontrolni paket glasova, odnosno 11 resora. Kasnije su prihvatili da to bude deset, polovina od ukupnih, a da zlatni glas ima premijer. Uprkos stalnim nastojanjima Mandića da se razgovori ne prekidaju, izgledalo je da je tome kraj u prošli četvrtak, kada se, pred put u Vašington, Abazović obratio u direktnom TV prenosu i saopštio da su za njega pregovori završeni, da su eventualni potpisi ispod predloga da Lekić bude mandatar obična zamka. Preokret se dogodio tokom vikenda, i u ponedjeljak, kada je Mandić objavio da prihvata sve predloge URA, nauštrb Demokratskog fronta, i pozvao na osmu rundu pregovora. Sa tog sastanka izašli su sa stavom da 41 poslanik (od 80) stoji iza Lekića. Ni ovo nije prošlo bez čarke. Predstavnik URA je „iznijansirao“ da Lekić ima uslovnu podršku, a demokrate su skrenule pažnju da se već vidi ko je odgovoran, ako predlog propadne. Jedan od usvojenih principa na početku bio je i da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovori. Od ponedjeljka URA tu mantru neprestano ponavlja. Novu poziciju Abazović je u međuvremenu morao da objasni i američkom izaslaniku za Balkan Gabrijelu Eskobaru. Izlazeći sa sastanka, ispred Stejt departmenta, lider URA je demonstrirao optimizam da će vlada biti formirana i da je domaćina uvjerio da neće mijenjati spoljnopolitički kurs Crne Gore. URA je, kazao je, garant toga „u svakoj vladi u kojoj će učestvovati“. Neposredno prije ovog sastanka, Abazović je u Atlantskom savezu objašnjavao kako je Front sada liberalniji nego što je bio. Na podsjećanje o tome da je Eskobar autor rečenice da Demokratski front nije partner SAD, on je izbjegao direktan odgovor, izvodeći tezu da SAD ne prave partnerstvo sa vladama već sa državama, te da Crna Gora ostaje „privržen partner najvažnijem spoljnopolitičkom partneru – SAD“. Ovo isticanje najvažnijeg spoljnopolitičkog partnera, svojevrstan je odgovor evropskim diplomatama na službi u Podgorici koji su, izgleda, mogli da zamisle vladu bez Abazovića, a neki su iza zatvorenih vrata „spasonosno“ predlagali da novi kabinet bude sastavljen samo od žena. Uz poruku diplomatama da se Amerika pita, kao očigledan ishod razgovora sa Eskobarom, preko okeana je Abazović poslao dodatni zahtjev Mandiću i Bečiću, proglašavajući i resor spoljnih poslova bezbjednosnim sektorom, „zbog sankcija Rusiji, ali i ne samo zbog toga“. To je, u već usnuloj Podgorici, probudilo demokrate, koje su poručile da to nije dogovoreno i da je dosta ustupaka URA-i. Ocjenjujući da je postignut veliki korak u deblokiranju sistema, Lekić je u prvom obraćanju rekao da buduća vlada neće biti sistem UN, aludirajući na zauzimanje startnih pozicija stranaka za preglasavanje. On je iskusan političar koji bi bio jedini koji je bio u vladi prije Miloševićevog doba, u njegovo vrijeme, i u novom vijeku. Iskusni je diplomata i poznavalac međunarodnog prava, bio je predavač na dva najuticajnija univerziteta u Italiji, poliglota, i zamalo predsjednik Crne Gore na izborima 2013. godine, kada ga je pobijedio Filip Vujanović u sumnjivoj završnici. Osoba je sa nespornim dignitetom i legalista. Uz sve to, ukoliko se ipak nekako krene u sastavljanje vlade, uprkos 75-godišnjem životnom iskustvu on bi se mogao naći pred novim izazovom, jer stranke očigledno računaju da mu same izaberu ministre. To u startu značajno umanjuje njegovu samostalnost. Plus, profesorski staloženi istupi, nasuprot razmahanog i neumornog Abazovića koji hoće da nastavi da „isporučuje pravdu“. Ako bi se vlada konstituisala, svi njeni činioci, uprkos kukumavkama, bar kratkoročno bi bili na političkom dobitku. Bez demokrata se opet ne može, Front prvi put ulazi u vlast, a još će dobiti i mesto predsjednika parlamenta, a Abazović je preživio i još je jači. Većina u vladi ne bi imala ništa protiv ni približavanju Vučićevom Otvorenom Balkanu, koje je započeo Abazović, a o kome pozitivno misli i „najvažniji spoljnopolitički partner“, nasuprot Evropljanima. Ono što se ni novom vladom ne rješava, jeste ozdravljenje sistema, koji se sada može opisati površinom Mjeseca – ogromni krateri, pustoš i more tišine. Ustavni sud nema ni prostu većinu i više nijedni izbori, prema tvrdnjama stručnjaka, nijesu legalni, zbog lišenosti prava na žalbu, gdje čeka 250 ozbiljnih predmeta. Ugrožen je i sam ustavni poredak, jer nema vrhovnog branitelja i tumača. Vrhovni državni tužilac je u nekom, prečicom izvedenom v. d. stanju, ali mu vrijeme ističe. Nijesu izabrani članovi Sudskog savjeta, iz redova uglednih pravnika. Nema reforme izbornog zakonodavstva… Za vladu je dovoljan 41 glas, za sve ostalo je potrebno dvije trećine u prvom, i tri petine glasova u drugom krugu, a to se ne nazire. Zajednička potreba, da se prije novih izbora dodatno demontira Đukanovićeva mašina, koja je u javnosti, prema anketama, već trajno izgubila trećinu pristalica, mogla bi još neko vrijeme biti vezivno tkivo svih pobjednika iz 2020. godine. Mada, u crnogorskim prilikama, ne treba isključiti nijedan ishod, uključujući i ono što je davno jedan drugi novinar NIN-a nazvao crnogorskom završnicom – kada sve figure popadaju sa table. Slavoljub Šćekić