Arhiva

Zašto država plaća porez samoj sebi

Nenad Jevtić diplomirani pravnik, saradnik Pravnog portala | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 18. januar 2023 | 13:31
Zašto država plaća porez samoj sebi
Kad god pomislim da sam sve video i čuo, desi se nešto poput ovog o čemu pišem sada. O čemu je reč? Nekako neprimećeno, pored svega ostalog „spektakularnog“ što se svakodnevno dešava, prošla je vest da je umetnička slika Blagoveštenski sabor u Sremskim Karlovcima 1861, rad Vlaha Bukovca iz 1901. vraćena u Srbiju 29 godina nakon što je ukradena. A ono što tek niko, osim onih koji zbog posla prate stručna izdanja, ne zna jeste da po mišljenju Ministarstva finansija, objavljenom u njihovom Biltenu, na to treba platiti porez. Ministarstvo kaže da se na „uvoz“ te slike, koja se po odluci javnog tužilaštva u Cirihu vraća Muzeju Vojvodine, PDV obračunava i plaća po opštoj stopi od 20 odsto, s obzirom na to da za uvoz ovog dobra Zakonom o porezu na dodatu vrednost nije propisano poresko oslobođenje. Svako ko iole logično razmišlja zapitao bi se, o čemu vi ljudi pričate? Na šta se plaća PDV? To je opšti porez na potrošnju koji se obračunava i plaća na isporuku dobara i pružanje usluga, i na uvoz dobara. Prihod od PDV-a pripada državnom budžetu. Logično pitanje koje se nameće je zašto država samoj sebi naplaćuje porez? Jer, budžetski korisnici (državni i organi i organizacije lokalne samouprave, ustanove i pravna lica koje je osnovala) sredstva za rad dobijaju iz budžeta, koji se „puni“ naplatom poreza. PDV ide u državni budžet odakle se „preliva“ u pokrajinski budžet, a Muzej Vojvodine je ustanova čiji je osnivač AP Vojvodina. Sled je logičan, ali... Zanimljivo je i kako bi ta procedura naplate poreza bila sprovedena? Uprošćeno rečeno, postupak tehnički ide tako da se sa računa budžeta, koji je jedinstven, novac raspoređuje korisnicima (direktno ili indirektno), što će reći da bi na kraju taj novac opet završio na istom računu. Šta je poenta? Da novac kruži? Inače, osnov za poresko oslobođenje može se tražiti u odnosu na lica koja su podložna poreskoj obavezi (poreske obveznike) i u odnosu na aktivnosti koje podležu oporezivanju. Zakonom su predviđena poreska oslobođenja, pa se tako PDV na uvoz dobara ne plaća u nizu situacija. Ali, uvoz umetničkih dela i onoga što je kulturno dobro nije izuzet. Zanimljivo je da su Carinskim zakonom, pored zdravstvenih ustanova, naučnih, sportskih, prosvetnih, kulturnih, humanitarnih i sličnih organizacija, predviđena oslobođenja od plaćanja uvoznih dažbina i za muzeje, arhive i umetničke galerije, na predmete koji su njima namenjeni. Izvinite, zašto se PDV plaća, a carina ne? I jedno i drugo je fiskalni prihod. Ako nekog oslobađate jer postoji interes, zašto to ne važi za sve dažbine? Iako je zakonopisac to naizgled zaboravio, PDV se u ovom slučaju ipak ne mora platiti, jer se radi o kulturnom dobru koje se vraća svom vlasniku. Imamo muzej, pokrajinu i državu kao nosioce nekog prava (svojine i korišćenja), ali ko god bio nosilac tog prava, taj predmet je u javnoj svojini. Na stranu to što ovde nije reč o nabavci dobara, jer je slika nezakonito oduzeta iz poseda njenog vlasnika, tako da takva radnja ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo u smislu svojinskih odnosa. Znači, ovde država samoj sebi naplaćuje porez, pri čemu ne postoji ni promet (nije nabavka), već povraćaj stvari nezakonito otuđene iz javne svojine, koja je uz to i nezakonito izneta sa teritorije Srbije. Nije, dakle, legalno izvezena, a uvesti se može nešto što je proizvedeno u inostranstvu, ili je napravljeno kod nas, izvezeno u inostranstvo (uz regulisanje fiskalnih obaveza), pa se vraća u Srbiju. Što će reći, pričamo o nečemu što se u smislu posledica pravno-formalno nije ni desilo. Država Srbija kao nosilac prava na stvari u javnoj svojini, osim po logici, ne može da plaća porez samoj sebi, jer nije ni obveznik PDV-a. Poreski obveznik je onaj ko plaća porez, a zakon je decidiran u tome da država, njeni organi i organi lokalne samouprave i pravna lica koja su oni osnovali nisu obveznici PDV-a ako obavljaju promet dobara i usluga iz delokruga svog rada, u cilju obavljanja svojih poslova i ako time ne narušavaju konkurenciju na tržištu. A ovde nije reč čak ni o prometu robe, jer vraća se nešto što je već u svojini naše države. Nije sporno čak ni što se „nabavlja“ nešto što ne služi direktno obavljanju poslova uprave, jer ako država ili resorno ministarstvo nabavi nešto pa to ustupi muzeju, tu svi rade svoj posao, zar ne? A izuzimanje od obaveze sigurno neće dovesti do „narušavanja konkurencije“ među muzejima. S druge strane, poresku osnovicu kod uvoza čini vrednost uvezenog dobra utvrđena po carinskim propisima, u šta se uračunavaju i akcize, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, te svi sporedni troškovi. Kako Carinski zakon previđa oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina na predmete za muzeje, tu se, čak i ako je reč o nabavci, vrednost uvezene stvari ne utvrđuje. Što će reći da je poreska osnovica u ovom slučaju nula (20 odsto od nula dinara jeste nula). Znači, postoje najmanje dva osnova da se PDV ne plati. A čak i da sve to nije tako, Vlada uvek može doneti takvu odluku kada je reč o uvozu za posebne namene. Nadam se samo da onaj ko je postavio pitanje resornom ministarstvu malo logički razmišlja i zna da njegova mišljenja nisu obavezujuća, te se nadam da PDV, ipak, nije plaćen. Ali opet, da je znao nešto i razmišljao, ne bi ni pitao, tako da ... Inače, ovo nije jedino skandalozno mišljenje Ministarstva finansija. I ranije su uspevali da tumačeći ono što doslovno piše u propisu protumače upravo suprotno. Recimo, kada su odredbu Zakona o radu, po kome novčana naknada zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora ima karakter naknade štete, protumačili tako da ta naknada ima karakter zarade?! Zašto, pitate se. Pa, prosto, naknada štete nije oporeziva, a zarada jeste. Treba li dalje crtati? Kako god, Pantelija iz filma Maratonci trče počasni krug, koji je u testamentu samom sebi ostavio celokupnu imovinu, danas bi dvaput razmislio šta da čini, jer bi, kako stvari stoje, i za to bio oporezovan. Onako kako razmišlja Ministarstvo finansija, u problemu su svi kojima nešto bude ukradeno, automobil na primer. Ispada da im je bolje da im ne vraćaju njihove stvari budu li pronađene u inostranstvu, jer platiće i porez na to. Uostalom, ako država oporezuje samu sebe u takvim situacijama, zašto ne bi i građane? Kako je krenulo, ostaće nam samo dugmići, ako već nisu otišli na dažbine. Stalno ponavljam da ovo što se dešava kod nas odavno nije materijal za stručnu pravnu analizu, već za Riplijevu rubriku Verovali ili ne. A ko je gledao humorističku seriju Avenija 5 uočiće sličnost između naše države i svemirskog broda u centru te priče. Nenad Jevtić diplomirani pravnik, saradnik Pravnog portala