Prihvatamo diktaturu kao magare batinu

U filmu Ustav Republike Hrvatske ponudio je samo jednu verziju društvene tranvestije koju živimo. U svojim redovnim kolumnama, govori o njoj svakodnevno. Ante Tomić svakako je jedan od najznačajnijih pisaca koji su potekli na prostorima Jugoslavije po njenom raspadu. Ovaj neumorni hroničar društvene zbilje, kroz humor i cinizam prenosi sve one paradokse življenja koji se emituju jednako i u Hrvatskoj i u Srbiji. Kao pisac, proslavio se romanima koji su mu doneli međunarodni uspeh, među kojima su Što je muškarac bez brkova, Ništa nas ne smije iznenaditi (po kome je Rajko Grlić snimio film Karaula), Čudo u Poskokovoj Dragi, Punoglavci, Veličanstveni Poskokovi… Kao novinar, potpisao je više stotina tekstova u brojnim magazinima, aktuelni je kolumnista Jutarnjeg lista i donedavni NIN-a... Kako je njegova kolumna bila jedna od najčitanijih, najcitiranijih i najvoljenijih u našem listu, pozvali smo Antu Tomića da na prelazu jedne godine u drugu pogledamo u našu stvarnost i kako je živimo. U NIN-u ste pisali sjajnu kolumnu, koja je bila toliko čitana i citirana. Vivisecirali ste na vama svojstven način hrvatsko i srpsko društvo, uglavnom iz političke perspektive. Da li ste ponekad uspevali da ne nađete reči koje bi opisale apsurd naših političara? Ne, jer moj je posao da nađem riječi, u svakoj prilici, bez izuzetka, i prije bih dao da mi slome ruku nego priznao da je nešto neopisivo. Osim toga, nisu hrvatski i srpski političari ni po čemu jedinstveni, iako oni često vjeruju da jesu. Bezbroj je dobrih opisa gluposti, kukavičluka, podlosti, izdaje i pohlepe i od mnogih sam posuđivao pišući o mizerijama koje vode naše dvije zemlje. Da li srpski i hrvatski nacionalizmi deluju kao spojeni sudovi, jedan drugog hrane i omogućavaju? Pa se i najbolje razumeju, čak su se i u Hagu družili. Čokoladica je samo simbol… Oni su smisao postojanja jedni drugima. Oni su prijatelji, braća i pobratimi, ljubavnici. Da ustaše nemaju četnika i četnici nemaju ustaša, oni ne bi imali o čemu razmišljati i razgovarati. Ostali bi bez erekcije. Dio njih bi umro. Da nemaju koga mrziti, oni ne bi znali zašto su živi. U vašim romanima društvo posmatrate sa distancom, ne isključujete apsurd življenja. U kojoj meri su se fikcija i realnost spojili, koliko često stvarnost prevazilazi i samu fikciju pisaca, reditelja, scenarista? Ne gledam ja, nažalost, ništa s distancom. Ja živim među luđacima, dijelim s njima zapišane haustore išarane prostaštvom i mržnjom, i obično sam malodušan i zgađen, ali tu i tamo nađem snage da se smijem, a boljim danima osjetim čak, čudno će zvučati, i ljubav. Tada shvaćam kako su ti užasni ljudi moji ljudi. Ispunjen nježnošću za glupane i pokvarenjake, dirnut nacionalističkim ološem i šuftom, muljatorima, švercerima i lupežima, shvaćam da ne bih mogao bez njih. Oni su moje neiscrpno nadahnuće. A i oni mene, znam, vole, iako mi koješta ružno dobacuju i prijete mi šakama. Da li vam se čini da se stvarnost koju živimo i u Srbiji i u Hrvatskoj prihvata previše ravnodušno, bez kritičkog odnosa prema njoj? Usamljeni glasovi u moru agresije da li uopšte mogu da se čuju? I koga briga za njih? LJudi su većinom tupi, krotko prihvaćaju diktaturu kao magare batine. Javnost se, za ilustraciju, ovdje u nas nedavno uzrujala da je Rade Šerbedžija negdje rekao kako je Jugoslavija bila dobra. U Hrvatskoj se, eto, ne smije reći da je Jugoslavija bila dobra, a znam da ni u Srbiji nije u osnovi drugačije. Nasilnici i budale propisuju vrijednosti, a u mnoštvu pognutog, šutljivog, prepadnutog svijeta samo se rijetki usude suprotstaviti. Samo iznimno netko će ustati i zavikati: Dobro, koja je vama, da oprostite, pička materina?! Zašto ja ne bih mogao kazati da je Jugoslavija bila dobra, ili bilo što drugo, pa makar i glupo, što mi padne na pamet? Nije li to smisao slobode i demokracije i ljudskih prava? Hvalimo se slobodom i demokracijom, iako u njima ne živimo. Zapravo i ne znamo što bi s njima. Zajebi, mi životinje ne trebamo ljudska prava. Zbog čega su društva i u Srbiji i u Hrvatskoj postala tako pasivna prema svemu što im se dešava? Kakva je uloga egzistencijalnog i svakog drugog straha u tome? Usprkos pričama o slobodi i blagostanju, o sudbini koju čvrsto držimo u svojoj ruci, mi smo danas prestrašeniji od naših roditelja. NJih običavamo žaliti jer su živjeli u komunističkoj diktaturi, ali nama je, uvjeren sam, gore. Mi poznajemo strahove koje oni nisu poznavali, strah kako ćemo ostati bez posla, strah kako će nam banka uzeti auto, strah kako ćemo oboliti i prodati stan da namirimo bolničke troškove... Bezbroj stvari može poći po zlu, a mi to zlo možemo samo bespomoćno gledati jer gotovo uopće ne nadziremo svoje živote. Premda smo okruženi obiljem i mediji nas uvjeravaju kako nam je koješta dostupnije nego nekad, u svakom trenutku možemo pasti na dno bijede. Poslodavci nas nekažnjeno izrabljuju, a dočekamo li penziju, od nje pouzdano nećemo moći živjeti. Sadašnja generacija političara se već potrudila oko toga. Stanje je, da ne duljim, usrano, ali jedna stvar, možda najvažnija, super je. Fejsbuk je džaba. Hrvatska je u Evropi, ali danas je ta ista Evropa koja je rušila zidove počela ponovo da ih podiže. Kako to komentarišete, kako vidite Evropu danas? Europu, kao i vi, vidim izdaleka. Građanima Hrvatske su se ulaskom u EU, istina, otvorile određene mogućnosti, tisuće ih svakodnevno iseljavaju s djedovskih ognjišta da bi se unosno zaposlili u Minhenu ili Dablinu, ali ja sam prestar za klasičnu kapitalističku bajku o uspjehu. Da sad, u četrdesetsedmoj, počnem od ničega, perući aute u podzemlju trgovačkog centra za satnicu od eura i sedamdeset, ja vjerojatno ipak ne bih, kao toliko naših zemljaka, desetak godina kasnije, neljudskim trudom i odricanjem, zapošljavao dvije stotine ljudi u pogonu za proizvodnju plastičnih dijelova za Opel, već bih se najkasnije za šest mjeseci razbolio i umro u vlažnoj podstanarskoj špelunki koju bih dijelio s cimerom iz Maroka. Nein, danke, radije ću ostati gdje jesam. Veliki me svijet ne privlači. Dapače, ja bih da mi život bude što manji, skromniji. Maštam da se vratim u svoje selo i kuckam nešto na kompjuteru u dvorištu pod lozom, dok debele kokoši očerupanih vratova kljucaju zrnje i opuške oko mojih nogu. Troškovi života tada bi mi se najmanje prepolovili, a bio bih i sigurniji. Možete li i zamisliti kako je beznačajna mogućnost da nekakav arapski idiot aktivira prsluk s bombama u gostionici Kod Anke u Donjem Prološcu kod Imotskog? Šta se dešava sa društvom u kome je kritika nepoželjna? Koliko to može da traje? Pa, da vam budem iskren, ja se svim srcem nadam da neće dulje potrajati. Kako biste nazvali žanr naše svakodnevice? Mi živimo u groteski. Da tražim umjetnost koja nas najbolje opisuje, uzeo bih berlinsku umjetnost između dva rata, prozu i drame Bertolda Brehta i Edena von Horvata i slikarstvo Žorža Grosa, gadosti koje oni opisuju, ponižavajuće siromaštvo, nasilje, očaj, kurve i ubojice zagrljene s generalima i ministrima i biskupima, nacistički ološ… sve je baš kao u našem svijetu. Ko bi bili Poskokovi u Srbiji? Ko su ljudi koji ne prezaju ni od čega da ostvare apsurdne snove na uštrb samog društva? Poskokovi bi i u Srbiji bili Poskokovi. Divljake koji zarobljavaju inkasatore, šamaraju policajce i otimaju žene ja sam u romanu opisao kao Hrvate i katolike, ali dosta sam siguran da se jednom u povijesti njihovo pleme podijelilo, pa ih ima i među pravoslavnim Srbima. Poskokovi su nešto kao Šešeljevi. Ima ih i u nas i u vas. Da li će Čudo u Poskokovoj Dragi konačno postati film? Rajka i mene nije prestala grijati nada da će to jednom biti snimljeno, iako, objektivno, za to nema mnogo šanse, a razlog je jedna glupa razlika između filma i knjige, o kojoj vjerojatno niste razmišljali. Pišete li knjigu, u nju možete neodgovorno staviti koliko god hoćete likova jer vi im ne plaćate honorare i dnevnice, nije vas briga gdje će vaši likovi spavati. Ako vam se ćefne, u knjigama možete letjeti helikopterom, bacati bombe u crkvama ili razbijati na desetke auta, kao što sam ja s velikim veseljem činio u Čudu u Poskokovoj Dragi, no nešto je teže tako nešto obijesno i skupo izvesti na filmu. Rajko i ja zacijelo bi to mogli napraviti da se spustimo na koljena i poližemo guzicu nekome moćnom političaru, kako već političarima ližu guzice mnogi ugledni filmski stvaraoci iz regije, ali nas dvojica, nažalost, imamo drugačije seksualne navike. I zbog toga onda snimamo male, jeftine filmove poput Ustava Republike Hrvatske, s četiri glumca u dvije sobe. Sve preko toga u današnjim bi okolnostima, s ovim majmunima na vlasti, od nas tražilo moralne kompromise na koje mi nismo spremni. Kako pišete? Kako stvarate? Koliko je teško sesti i suočiti se sa svakodnevicom, izbaciti sav žuč življenja kroz kolumnu, a koliko je teško sesti i stvoriti fikciju? Šta je zapravo teže? Sve je, jebote, teško. Ja sam normalan, zdrav balkanski muškarac koji rad voli samo gledati sa strane. Znate one besposlene luđake koji se skupljaju uz ograde gradilišta i s rukama u džepovima promatraju kako bager utovaruje zemlju u kamionsku prikolicu? E, ja sam vam jedan od takvih, nema gradilišta uz koje se neću zaustaviti. Kao hipnotiziran satima mogu zuriti u teške građevinske strojeve, a zvono na mobitelu mi je za to vrijeme, naravno, utišano. Bez kajanja propuštam desetke poziva očajnih urednika koji ne mogu zatvoriti novinsku stranicu bez mog teksta. S vremena na vrijeme nešto ipak napišem, u jadu i muci, sam se sebi gadeći što pristajem na takvo neljudsko trpljenje. A onda se opet saberem i shvatim kako sam u stvari sretan, u zatvorenom, na suhom i toplom prostoru, još uvijek pristojno zarađujem, a pritom se pretjerano čak ni ne sramotim. Dobro, potpisao sam kojekakve gluposti, ali ne previše njih. Mnogi su za pare puno gore stvari radili. Dragan Jovićević