Ne postoji rat u kome svako dobija

U ratovima gube čitava društva, dok samo pojedinci dobijaju. Kada su trgovinski ratovi u pitanju oni se odnose na borbu da se zauzme što bolja pozicija u međunarodnoj podeli rada, koja podrazumeva da ste u lancu međunarodne proizvodnje što bliže vrhu - da uvozite sirovine i polufabrikate, a da posedujete softver za proizvodnju sofisticiranih gotovih proizvoda. Dosledno tome, trgovinski bilans jeste računovodstvena kategorija, a to da li je u suficitu ili deficitu je od ključnog značaja. Deficit trgovinskog bilansa je u ograničenom vremenu održiv samo ukoliko ga je moguće pokriti iz pozitivnog bilansa usluga i/ili pozitivnog bilansa dohotka od investicija (kamatni prihodi, dividende, profiti, rente) i/ili unilateralnih transfera (pomoć, donacije, penzije iz inostranstva, doznake). Pozitivan bilans usluga i dohotka od investicija je karakteristika razvijenih zemalja, dok je karakteristika nerazvijenih zemalja da su ova dva bilansa negativna dok su unilateralni transferi pozitivni. Ukoliko unilateralni transferi nisu dovoljni da bi se pokrio deficit trgovinskog bilansa, tekući račun je u deficitu i moguće ga je pokriti ili iz ušteđevine (trošenje deviznih rezervi), prodajom imovine i/ili novim zaduživanjem u inostranstvu pod sve nepovoljnijim uslovima, sa pratećim eskalirajućim obavezama na ime kamatnih potraživanja što je, nažalost, naša današnja slika i prilika. Dakle, trgovinski deficit je i te kako loša vest ukoliko nam je istovremeno i tekući račun u deficitu. To znači da smo neto uvoznica kapitala i da izvozimo buduću potrošnju zarad današnje potrošnje, to jest da današnje generacije troše na račun budućih. U tom smislu je borba na međunarodnom tržištu odvajkada borba za zauzimanje pozicije neto izvoznika kapitala, to jest za transformaciju iz industrijskog u postindustrijsko društvo usluga. Nažalost, Srbija nikada nije dostigla fazu industrijskog društva jer ona podrazumeva pozitivan trgovinski bilans. Kontinuiran deficit trgovinskog bilansa ukazuje na privredu zakucanu na dnu međunarodnog trgovinskog lanca ishrane čija je druga strana ono što se danas naziva modernim dužničkim ropstvom. Koje su to privrede? Upravo one koje izvoze povrće i jagode, a uvoze kompjutere i mobilne telefone. Notorna je stvar da je teorija komparativnih prednosti tačna kada su predmet razmene proizvodi iste ili slične faze obrade, na primer, prehrambeni proizvodi, ali je netačna kada su u pitanju proizvodi različite faze obrade, na primer, industrijski i prehrambeni proizvodi. To je tako jer sofisticirani industrijski proizvodi nisu proizvodi savršeno konkurentnih tržišta što znači da proizvođači mogu da utiču na tržišnu cenu proizvoda koji prodaju. To ne važi za proizvođače sirovina i polufabrikata čije su tržišne cene date što ukazuje na izrazito visok stepen neizvesnosti u poslovanju. Sve ovo ne znači da je nepovoljan trgovinski bilans poželjno lečiti ograničenjem uvoza i unutrašnje potrošnje kako bi ostalo što više za izvoz. Nesumnjivo je da bi to vodilo snižavanju životnog standarda građana. Međutim, uporan trgovinski deficit svakako znači da ukoliko se proizvodnja ne prekomponuje ka proizvodnji proizvoda više faze obrade da će se i u slučaju potpuno slobodnog uvoza i unutrašnje potrošnje životni standard građana sniziti, jer svet napreduje, nove tehnologije se razvijaju dok je domaće stanovništvo zaključano u zaostalim tehnologijama koje se svode na primat manuelnog, po definiciji, jeftinog rada. Da ne pominjemo reperkusije zaostalih tehnologija na životnu sredinu. Na kraju, sasvim je moguće da će sendvič od piletine bez međunarodne trgovine basnoslovno koštati, ali je ciljna funkcija da ste vi baš taj koji poseduje softver za proizvodnju sendviča, dok proizvodnju komponenti i sklapanje komponenti prepuštate drugima.