Arhiva

Kosovski lakat

Dragan Jovanović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 3. avgust 2017 | 03:04
Kosovski lakat
LJudi moji, mogao bih da napišem doktorsku disertaciju o teniskom laktu Novaka Đokovića, ali zaista imam preča posla. Samo ću reći da povredu zvanu teniski lakat, po pravilu, dobijaju amateri, tačnije teniski bageljaši. E, sad blesavo je javno reći da Novak, do juče svetski reket broj jedan, nepravilno udara forhend. Ali, sticajem okolnosti, pratio sam teniski razvoj Novaka, maltene od detinjstva i primetio sam, još pre petnaestak godina, da kod forhenda „vrti“ reket u ruci zato što lopticu udara u padanju, a ne u njenom penjanju kada ona odskoči od podloge. A kada se loptica udara u padanju onda, neminovno, reket mora da se „vrti“ i tada dolazi do velike torzije u ručnom zglobu i ona se, po zakonima biomehanike, prenosi na – lakat! Ako se tome doda Đokovićeva taktika, kada se loptica samo u toku jednog poena udara dvadesetak puta, onda, posle dvadeset godina igranja tenisa, dođe do povrede – teniskog lakta. Još je Jelena Genčić pokušavala da oduči malog Noleta od šloserskog forhenda, ali to nije uspelo ni njoj ni, kasnije, Nikoli Piliću, pa ni, Borisu Bekeru. Si-En-En, pak, ima svoju teoriju po kojoj je Novak teniski lakat izmislio da bi se od tenisa odmorio, a možda i – oprostio. Nešto slično pokušava i moj Alek, mislim, Vučić. I on nepravilno drži reket za forhend, te hvata kosovsku lopticu u padanju, opterećujući time ručni zglob čija se torzija prenosi na naše mozgove! Pritom, Alek, kao i Novak, igra duge poene i iznuruje pre svega sebe, a potom i Srbiju. Hoću reći, njegovo pimplanje sa Briselom i Tačijem ne vodi ama baš ničemu i zadnji je čas da se pređe na ofanzivnu igru, a ona podrazumeva snažan servis i volej igru na mreži. Ali, hajde da sa teniskog jezika prevedem na srpski. Svojevremeno bio sam šest meseci guru Slobodana Miloševića, dok je još važio za „faktor mira i stabilnosti na Balkanu“. Radio sam jalov posao kao Platon sa diktatorom iz Sirakuze. I ne znam šta je sve Platon predlagao Sirakužaninu, znam samo da smo obojica prošli kao bosi po trnju. A mom sam diktatoru savetovao da srpsku vladu i skupštinu preseli u Pećku patrijaršiju, te da po Kosovu počne da osniva srpske kibuce i to baš tamo gde su Srbi najugroženiji. Jer, nisu li Jevreji tako državu osnovali i sačuvali!? Ali, avaj, Milošević je ideju o kibucima glatko odbio i još tada mi je bilo jasno da je Kosovo izgubljeno... Ni Vučiću ne pada na pamet da se sa Andrićevog trga preseli u Pećku patrijaršiju, već se radije švrćka po belom svetu boreći se, šatro, za Kosovo i Srbiju. A kako je krenulo uskoro će i u mojoj Mokri biti sve manje Srba, a sve više Avganistanaca, Pakistanaca i Sirijaca, sem ako tu nešto Krkobabić ne poradi. K. G. Jung, moj guru iz Švice na sve to gleda sa stoičke visine: „Mokru su naselila dardanska plemena još u 13. veku pre Hrista. Posle dođoše Tračani, a zatim Kelti. Iza njih stigoše Sardoni i Rimljani, a i Serbi pređoše Dunav i naseliše jug Balkana i tako zablista život Srba 850 godina sve do Kosovskog boja... Prema tome, pomiri se da će Mokru da nasele Avganistanci“. A u subotu sam sa Musom, kraljem niških harmonikaša, gostovao u Gabrovcu kod gazda Brace. I Musa me gađa tamo gde sam najtanji, sa ohridskim pesmama. Tu se setim letovanja na Ohridu, kada su svi mislili da mi je Bilja ćerka pošto je, jelda, lepa i pametna na mene. I okrenem Bilju na mobilni pa počnem da joj pevam Biljana platno beleše. Tu moja Crna upada, usred telefonske serenade, pa kaže: „Sve se nadam da će Avganistanci kada nasele Mokru da zadrže, bar, Pejčin dan kao seosku slavu“.