Arhiva

Ni krivi ni dužni

Vladimir Stanković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 24. avgust 2017 | 00:53
U analizama onoga što se dogodilo 17. avgusta u ranim popodnevnim časovima (16,50) u centru Barselone (Ramblas) i iza ponoći u mestašcu Kambirls, blizu Taragone, oko 100 kilometara od Barselone, zasad se gotovo svi bave činjenicama i posledicama: kako, kad, gde, koliko žrtava (15), koliko povređenih (130), koliko terorista je ubijeno (osam), koliko uhapšeno (troje)... Poslednji je, u ponedeljak popodne, pao glavni osumnjičeni, vozač kombija koji je sejao smrt, Junes Abujakub. Posle prijave jedne žene koja ga je prepoznala u mestašcu Subirats, 50 kilometara od Barselone, policija ga je brzo pronašla i zatražila dokumenta. U tom trenutku otkopčao je košulju i pokazao pojas za koji se u prvi mah mislilo da je eksploziv, ali je bio lažan. Dvojica policajaca otvorila su vatru. Ubijeni kod sebe nije imao nikakav dokument, niti pištolj, ali je imao tri noža. Abujakub je posle „staze smrti“ od oko 530 metara od početka Ramblasa do čuvene pijace Bokerija iskočio iz automobila i preko pijace uspeo da pobegne. Među žrtvama su četiri Španca, dva Italijana, dva Portugalca i po jedan državljanin SAD, Belgije, Velike Britanije i jedno sedmogodišnje dete iz Australije. Među povređenima su građani 35 država. To su gole, neposredne činjenice. U istrazi o okolnostima koje su dovele do napada utvrđeno je da je atentat pripreman dugo, najmanje 12 meseci. Mediji, jedinstveno, kao idejnog vođu terorističke grupe imenuju Abudlbaki es Satija (44), imama iz mesta Ripolj u Kataloniji. Poreklom je iz Maroka, već je hapšen 2010. zbog trgovine drogom. Četvorogodišnju kaznu izdržao je u Kasteljonu, a ćeliju je delio sa jednim osuđenikom zbog atentata u Madridu 2003. kada je u eksplozijama u tri prigradska voza stradalo 192 ljudi. Po izlasku iz zatvora nastanio se u Kataloniji i postao imam. Naknadno je otkriveno da je po izlasku iz zatvora trebalo da bude najuren iz Španije, ali je uspeo da odloži odluku. Živeo je u skromnom stanu za koji je plaćao 150 evra mesečno. Ako se sada o njemu i njegovim aktivnostima „sve zna“, nejasno je kako je mogao da deluje bez problema, bez ikakve kontrole. Policija je prvo sumnjala, a onda u ponedeljak i potvrdila, da je imam stradao u eksploziji butana u mestašcu Alkanar, blizu Taragone, u noći koja je prethodila atentatu u Barseloni. Ta kuća je bila baza grupe, u njoj je pronađeno više od 100 boca butana. Posle činjenica sledi pitanje: zašto Španija, zašto Barselona? Ako je za napad u Madridu 2003. postojao motiv u podršci premijera Asnara Bušu za invaziju na Irak, sada nije bilo ništa slično. Vlada u Madridu je prilično tolerantna prema imigrantima koji gotovo isključivo stižu morskim putem, uglavnom na obalu Andaluzije. U gotovo svim većim gradovima Španije postoje džamije, ne mala kolonija muslimana, od kojih mnogi imaju špansko državljanstvo, ima objekte za ispunjenje svojih verskih uverenja i obaveza, ali to, očito, nije bilo dovoljno da se Španija skine sa liste zemalja „neverničkog Zapada“ koje takozvana Islamska država kažnjava serijom atentata. Španija živi s opasnošću od terorizma od 2003, od tada je uhapšena 791 osoba, samo u 2017. u 36 intervencija uhapšen je 51 čovek, koliko u celoj 2016. godini. Vlada je 2015. stepen opasnosti od terorizma podigla na pretposlednji nivo (visok), ali bez obzira na opreznost pokazuje se da je nemoguće sve predvideti, sve sprečiti. Nemoguće je učiniti bezbednim 70 miliona turista, koliko će ove godine posetiti Španiju. Teroristi su udarili tamo gde najviše boli: u veliki turistički centar, na Ramblas, jedan od simbola Barselone. Građani su spontano reagovali, šetalište je u danima posle atentata bilo puno ljudi, na mitingu na Trgu Katalunja gde počinje Ramblas bilo je 130.000 ljudi. Parola skupa bila je: Ne bojimo se! Za 26. avgust zakazan je novi antiteroristički skup koji deo katalonskih separatista iz CUP (Kandidatura narodnog jedinstva) pokušava da iskoristi za svoje ciljeve. Najavljuju bojkot skupa ako dođe kralj Felipe ili neko iz vlade, i to zato što smatraju da kralj i vlada sarađuju sa „monarhijama koje finansiraju džihadizam“ (što je aluzija na Maroko).