Arhiva

Srbija je eldorado za beskrupulozne

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 5. oktobar 2017 | 00:25
Razgovarali smo pre dve godine, tada je prikazivan njegov film „Šišanje“. NJegov sledeći film „Pored mene“ osvojio je takođe mnoge domaće i evropske nagrade. Šta se promenilo od tada? Ne znam kada je to bilo, koji datum i koja godina, ali ono što su tada bile najmračnije spekulacije, sada su samo jučerašnje vesti. U smislu da se taj najgori scenario desio, i još smo dobili desert. Ozbiljna seča knezova je pala. Dosta ljudi iz moje generacije je odustalo, odšetalo ili prosto ne veruje više u promene, bave se egzistencijalnim stvarima, gledaju sitne interese, ono STR, samostalna trgovinska radnja.... Ovo sada je čudna paraolimpijada, da to iskoristim kao ružnu metaforu, bez uvrede paraolimpijcima, kao Kobajaši Maru test iz „Zvezdanih staza“ - simulacija borbe u kojoj ne možeš da pobediš. Testiranje tvoje reakcije, kako ćeš se poneti u situaciji kada ne postoji optimalan ishod, samo izbor između manjeg i većeg zla. E tako je sada ovde, kad smo normalizovali njih. Oni luduju preko svake mere i granice, i sva naša rešenja su nekakva polurešenja. Kada prihvatite pravila te igre gde je normalno da Vučić i bivši radikali imaju apsolutnu vlast, već u startu ste izgubili. Tu je važno zadržati noge na zemlji, i shvatiti, O. K., tako je kako je, i ipak pokušavati da se pronađe to manje zlo. Rešenja ima, samo neće to biti to rešenja kojima se nadamo. Biće jadnija, polovična, ali hajde da vidimo šta može na tome da se izgradi. Jer, to je realnost, i to su posledice nekakvih naših izbora. Zbog takvih izbora je javni diskurs degradiran do te mere da je jedna od ozbiljnijih rasprava danas da li je kurac u Bitefu O. K. ili nije O K. Strašno svođenje na najbanalniju, najvulgarniju ravan, onih koji stvarnost gledaju samo očima rijalitija. Da li je to posledica naše sveopšte degradacije, prenošenja rijalitija u lične odnose, društveno funkcionisanje? Ta degradacija, srozavanje nivoa rasprave i celog diskursa nije slučajna, to je politički projekat. Ono što je Miloševiću bila Udba, tajne službe, to su Vučiću Pink i Informer. Kao što je Milošević kontrolu nad državom sprovodio na metodama starovremskih autokrata, tako Vučić kontrolu sprovodi projektom retardizacije javne sfere kroz taj užas koji se proizvodi u tim tabloidima i emisijama. NJemu je Marić ono što je Slobi bio Dnevnik 2. Rijalitiji postoje svugde u svetu, ali ne znam da su igde do te mere politički instrument grupacije na vlasti. Ovde je to najdirektnije. Imamo ubistvo žene koje se koristi kao sredstvo, kao dimna zavesa ili politička bojeva municija u dnevnim razračunavanjima. Ili hapšenje u rijalitiju? I hapšenje i ceo taj gnusni performans. Mogao bi da zamisliš takav performans, takav scenario ili bi to bilo previše i za film za koji bi gledalac rekao „stani sine, preterao si, pa i ako je film, previše je, razredi to malo“? Previše je jadno, banalno i za najgluplji treš B film iz 80-ih. To stvarno treba da budu moždane sinapse raščerečene kokainom, da bi neko mogao da izmisli takve stvari. Ozbiljna postmoderna. Ali, degradacija je kancer koji jede sve. Ne samo na „njih’“ i njihove glasače - okrenemo se na ovu „našu“ stranu, i tu situacija nije mnogo bolja. Svaka budala koja je protiv Vučića, iako je biti protiv njega minimalni civilizacijski imperativ (protiv tog svetonazora, ne protiv njega lično), dakle, svaki idiot koji je na toj „našoj“ strani, koliko god bio manipulator, neobrazovan, vulgaran ili banalan, odjednom postaje „super“ i postaje „disident“. To je naš problem. Povratak u pretpolitičko doba, nema ozbiljnih političkih tema, sve se svodi na to da li si za ili protiv Vučića. Ne može samo na tome da se gradi opozicija. Ko su ti ljudi? Imate li vi neke stavove, neku politiku za koju ću da glasam? Hoću da vidim konzistentnost u tome, otvorenost za javnu raspravu, a ne zatvaranje u stranke i sitne kalkulacije. Konstatovati da je ovo jezivo može i dete u osnovnoj školi. Ali šta dalje, ne mogu sad ja da pričam o Vučiću večito. Vučića samo treba skloniti. Ali, hajde da vidimo kako ćemo da dođemo do nekih dobrih rešenja za kasnije. Šta mi predlažemo, ko smo to mi? Ko će uopšte da se bavi tim? Kako biramo te ljude? Je l’ ima negde nekakva organizacija, stranka, pokret, da bira po kvalitetu? Evo, Vučić kaže da će on sam da izabere svog naslednika? Imaš nešto protiv? Ma, ne interesuje me šta priča. Sve što treba da znamo o tim ljudima smo znali od 90-ih. Nema ništa novo i pametno što sam ja naknadno saznao o njima, sem možda da su još beskrupulozniji no što je iko zamišljao. Evrointegracije, dogovori sa Briselom, odlazak u Vašington, Parada ponosa, stvari se menjaju, ali vi to ne vidite? To je svedeno na parole. Hoću da vidim intelektualce, opoziciju, kolege, da pričamo o tim temama, ali na nivou 2017. Ne na nivou parola. To što je EU danas, nema puno veze sa onom od pre deset godina. Morali bismo da rešavamo stvari i artikulišemo stavove u hodu, a nismo još postigli konsenzus oko osnovnih pitanja. Niko neće da čeka ponavljača. Taj nedostatak kvalitetne priče o važnim evropskim temama otvara mogućnost da Vučić koristi EU kako parolu. Zato je neophodno te teme raslojavati i detaljno analizirati. Ali problem je to što takav pristup interesuje samo malu grupu ljudi. Evo, gledam, i u mojoj profesiji. Koliko je medija i na koji način prenelo vest da je umro reditelj Uroš Stojanović? Da li ljudi znaju šta je radio, ko je on, zašto je bio važan za našu kinematografiju, da li je važan? Tužno mi je sad da pričam o tome, tragična i bolna mi je i Uroševa smrt, i način na koji je „stručna javnost“ reagovala. Imamo čoveka, izuzetno moćnog, koji stoji iza garde svojih gorila i diktira društvu kako da igra, što je bilo nezamislivo čak i za devedesete. Kakve filozofske rasprave kada ti Mitrović diriguje? On je Vučićevo stvorenje, njegova marioneta, emanacija njegove politike. A on je takođe bio eksponent i važan, integralni deo politike Miloševića i Mire Marković, koji nije lustriran, da ne upotrebim puno težih reči koje mi padaju na pamet, posle 5. oktobra. Nego se sviralo „Maj vej“ na klaviru, odlazilo u rijalitije, i to je sve bilo O. K., a onda je metastaziralo u ovaj horor koji sad gledamo. Što naravno ne znači da bi se trebalo pomiriti sa porazom. Dobro, tu je, neka diriguje, ali hajde da vidimo ima li ljudi kojima je dosta tog pišanja u lice? I ako ti je dosta, onda se politički organizuješ, glasaš, gledaš da budeš kontra tome u svakom smislu. Gledaš da u svojoj profesiji zadržiš minimum dostojanstva. Kako? Na bar pet konkursa nisam dobio ni dinar, jedan moj film neće nikada ni biti snimljen, „Film o Đinđiću“, zato što smo toliko pregaženi i ja i ljudi koji su to sa mnom radili, na odvratne i vulgarne načine, ne od strane političara, već „dragih“ kolega, da bi svaki normalan čovek povukao crtu i prihvatio da su mu vezane ruke, prestao da se bavi ovim poslom. Ali, jebiga, ja nisam hteo da prihvatim da je to kraj. Nisam rekao: dobro, sada ću da se ubijem, neću ništa da radim, ili ću da hejtujem na Tviteru i gajim pčele u Saseksu. Nalazim načine kako ću ipak dalje da snimam, možda ne Đinđića, ali svakako nastavak „Pored mene“. I šta je suština tog drugog kruga „Pored mene“? Da vidimo deset godina kasnije šta se dogodilo sa tim klincima i kako žive. Prezadovoljan sam scenariom koji sam pisao sa Milenom Bogavac, i naravno da nismo dobili sredstva za realizaciju od Filmskog centra, evo sad ćemo pokušati ponovo, i tražiti obrazloženja svaki put iznova. A onda ih suočiti sa ciframa za nekoliko godina, i ovaj put zaista insistirati na odgovornosti ljudi koji donose takve odluke. LJudi kradu i muljaju na konkursima, prave filmove koje niko ne gleda, kupuju stanove, džipove, kokain i prostitutke od toga. Ja pokušavam da radim filmove bez tih para, a ne možete na duge staze to da radite. I osećam se jezivo, ali nisam prestao da radim. I šta misliš, dokle čovek može sam protiv većine? Ne može dugo, ali mora nekako, pošto u suprotnom si se predao i to je kraj priče. A glupo je prihvatiti da je kraj priče, iako je to legitimno pravo. Imamo izbore. Šta ćeš da uradiš? Hoćeš da budeš beli listić, da odeš iz zemlje, ili glasaš? Sva tri izbora su legitimna i sva tri imaju nekakve posledice. Možeš da budeš beli listić i ostaneš najpametniji na Tviteru ili gde god, možeš da odeš iz zemlje i krećeš sve iz početka, da se resetuješ u 40-im, u boljim ili lošijim uslovima, kako god, a možeš i da vidiš u ovim našim okolnostima da li može nešto da se uradi. Svakako gori fitilj, pa kad izgori kod svakog od nas onda ćemo da razmislimo da li to ima smisla pa ćemo da menjamo strategiju. Nećemo da nastavimo da udaramo glavom kroz zid. Toliko strategija je isprobano, toliko pokušaja da se ovo napravi na neko društvo dostojno čoveka? Nije bilo mnogo autentičnih pokušaja. Postoje ljudi koji su cele svoje karijere i živote posvetili tome, a postoje i političari koji ne doživljavaju taj svoj poziv baš na taj način. Ako bi moglo više ovih ljudi iz prve grupe da utiče na politiku, to bi bila značajna stvar. Ali kako da dođemo do toga da veliki broj ljudi zanima šta ti imaš da kažeš, da ih zanima tvoj film, tvoji pogledi, a ne zle, niske stvari jer to zlo se preliva na obične živote? Ne mogu da zamisilim kako će to da izgleda kada još malo stasa širi sloj formiran na toj Pink-Informer osovini. Kao zatvor za psihopate i najteže prestupnike, pa kakvi su modeli ponašanja unutar takve zajednice. Ludnica Arkam iz „Betmena“. Postoje lični mehanizmi odbrane, ali oni su sve slabiji, jer se ogromne količine energije, novca, sva moć države usmerava u to da ta mašina za mlevenje mesa radi punom parom. I mnogi su upali u tu mašinu za mlevenje mesa iz nezaštićenosti, neobrazovanja, siromaštva, egzistencijalnih problema, straha koji sve to generiše, i teško da će da se izvuku. Onima koji nisu još dokrajčeni nekako treba da pružimo ruku i gradimo zajednicu ljudi koji slično razmišljaju. U stvari poenta je da je to konstantna borba. Mi smo se malo uljuljkali, mi smo imali tog staratelja, roditelja, EU, gde je to sve delovalo kao završena, sređena priča, a onda kada su ti roditelji počeli da se razvode i gađaju posuđem i da se vidi sve najgore, ko je s kim spavao i tako dalje, deca su ostala da se kolju međusobno, da rastu bez staratelja i sad je teško tu se artikulisati, posebno kada nema crno-bele situacije. Koliko godina imaju tvoji likovi sada u nastavku filma i plaču li? Na pragu tridesetih su. I ovaj film otvara probleme generacije koja sada živi ovde i koju kreće život da ujeda za zadnjicu. Neki su se baš snašli. I to ne treba zaboraviti, da postoji grupa ljudi, manjina kojoj ovakav užas ne da ne smeta, nego im je najbolje što im se desilo u životu. Profitiranje u haosu i bezakonju u tom ljudožderskom sistemu postoji od kada postoje ljudska društva. Neki Litlfinger iz „Igre prestola“ koji samo čeka tu vrstu haosa i raspada da bi mogao da pravi nešto svoje na tom pepelu i ruševinama. Ono što je ovde problem jeste što su razmere tog raspada neverovatne. Ne mogu da zamislim proces oporavka od ovoga. Zato ponavljam, strašno je važno da smanjimo očekivanja. Ovo je eldorado za beskrupulozne na vlasti, ali i za vrlo beskrupulozne karijeriste koji se pozicioniraju u taboru protivnika Vučićevog režima. Evo idu beogradski izbori i baš me zanima na šta će to da izađe. Bilo bi mi žao da se taj momentum koji je stvarno bio dobar i rezultat Saše Jankovića na predsedničkim izborima izgube. Neko ko je tek ušao u politiku i na neobičan način, dobio je lep politički kapital. I sad šta će biti i kako će biti urađeno dalje to je ključno pitanje, ako će išta biti. Ako bude nekog kraha i prokockavanja tog kapitala, to nije samo Vučićeva krivica. Vučić se trudi da opoziciju desetkuje kako zna i ume, svim mehanizmima ikad izmišljenim u istoriji diktatura i autokratija, ali je problem i u ljudima sa druge strane plota. Na ličnom nivou, kako ovo društvo melje ljude? Zato što se izgubiš u pogrešnim bitkama. Eto, umesto da radim filmove u kontinuitetu, pošto su svi prethodni bili izrazito uspešni, umesto da gledam kako bi moj scenario mogao da bude bolji, i savremeniji, pametniji, ne znam šta već treba da rade umetnici sve vreme, ja se bavim tim terenskim poslom kako ćemo uopšte bilo šta. I onda se ti kao profesionalac degradiraš u tom procesu. Ali doneo sam odluku, svesnu, bez obzira na uslove, pokušavam da radim dok ne krepam. Koje vrednosti su se razvile u tih 10 godina kod tvojih junaka u nastavku filma? Kako kod koga. Zavisi koliko i kako ih je dohvatila ta mašinica za mlevenje. Lični integritet, dostojanstvo? Kod nekih sigurno, kod nekih nikako. U ljubav prema novcu ili ljubav prema čoveku? LJubav prema ljudima. To je vrsta ljubavi koja mene interesuje. Uvek ima taj mali procenat nekog jezgra koji će iz raznih razloga uspeti da se odupre i da filtrira tu kišu govana kojom nas posipaju. Tako da ne treba to zanemarivati. Ne treba ih otpisivati, to je sad možda najvažnija poruka. Kad kažeš svi su isti i svi su glupi onda se i ta mlađa osoba oseti loše, glupo i neadekvatno i lakše će da sklizne u neki difolt režim. Ako ohrabruješ, daš šansu da se razgovara, naletiš na više zidova, ali nema problema, jedan od sto neće imati taj zid i moći ćeš da komuniciraš. ’Ajde da vidimo šta je iza, šta voliš, ko si ti. I na tome može nešto da se gradi. Zbog tih nekih koji su O. K. nije fer da mi matoriji skroz dižemo ruke. Pitaj me to ponovo za deset godina. Kao još seđi i neurotičniji i kada ti budem pisao iz Australije. I šta bi tada rekao? Oni trenutno kontrolišu grad, ali znamo i u stripovima na kraju ih Betmen pobedi. E, sad, pošto Betmena nema, ostaje na nama da se time pozabavimo kao građani, da Gotam Siti vratimo sebi. Ovo je sad kulturni prostor jednog ozbiljnog zapećka, male provincije na uglu i obodu Evrope, i, tu se životari. I ljudi prihvataju to. Šteta, jer sami definišemo granice sveta u kom živimo. Makar se ja trudim da bude tako. A onda te zbog tog uverenja život opet šutne u dupe, i onda ukrug. Moj poslednji film „Pored mene“ primer je filma koji je bio izuzetno uspešan i festivalski i bioskopski, što je najređa kategorija. I onda čovek pomisli, dobro to je to, sad stvarno ne postoji kontraargument, a onda opet dođu konkursi i opet iste burazerske kombinacije. Laza Ristovski je daleko od najgoreg u toj priči. Sa strane kada gledaju ljudi, to izgleda kao najvulgarniji primer, u smislu, podržaće Vučića i onda će da dobije novac. Ali, on to makar radi transparentno. Problem je što ogroman broj kolega još gore stvari radi pokvarenije, iz senke, što zapravo uživaju u činjenici da ne postoji sistem. I to je najveća falinka ljudi iz ove struke, a sigurno može da se kaže i šire, verovatno u svakom segmentu društva. Ako niste deo tih interesnih sfera, festivali, žiriji, konkursi... zatvorenog kruga u kom ljudi bez obzira na realne vrednosti imaju koristi jedni od drugih, ako si izvan toga, i ti kao pokušavaš da se baviš umetnošću, ma ćao. I to nije taj partijski kancer, to su ljudi koji su nad-partijski, ljudi za sva vremena. Zbog takvih mislim da se mi nigde ne mičemo i gledam tu moju generaciju koja klekne pred tim mehanizmima, ne interesuje ih uspostavljanje sistema, samo trenutna i lična korist. I kada je to tvoje okruženje, postaneš nekakav ludak, ako teraš kontru. Ali, to je super žig za nekoga ko hoće da nastavi dalje i dalje i dalje i da pokušava nešto da menja.