Arhiva

Neprijatna buka i gluvi telefoni

Dragan Šutanovac | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 11. oktobar 2017 | 21:27
Moderna društva nisu unisona i zato ljudi, institucije i različite grupe razgovaraju i na kraju dolaze do kompromisnog rešenja. Preduslov dijaloga je razumevanje i uvažavanje, bez osuda i napada na drugačije stavove. Da li dijalog na koji Vučić poziva ispunjava te preduslove? Niti postoji platforma o kojoj se razgovara, niti zrnce želje za razumevanjem drugačijih stavova. Naprotiv. Danas u Srbiji ne postoji dijalog u cilju podsticanja i razmene međusobnih stavova kako bi se definisala strategija dolaska do zajedničkog cilja. Umesto dijaloga imamo glasnu, neprijatnu i neprekidnu buku koja, po pravilu, služi da se dezavuiše tuđi stav i medijski optuži svako ko drugačije misli. Vučić fingira društveni dijalog kroz razgovor gluvih telefona sa omiljenim urednicima, zaslužnim za nikad šareniju medijsku rijaliti ponudu, dok je Srbija suštinski u mraku. Dijalog koji Vučić pokreće ima unutrašnje dnevnopolitičko značenje i spoljnopolitičku svrhu. Najbolji primer je „dijalog“ pre nominovanja Ane Brnabić za mandatarku. U toj predstavi apsurda, niko nijednom nije pomenuo njeno ime, a Vučić je na kraju saopštio ono što je još na početku odlučio - na iznenađenje svih koalicionih partnera i ljudi iz njegove stranke. Ovaj medijski igrokaz dokazao je da je pitanje izbora premijerke, ministara i drugih funkcionera nebitno, jer je Vučić i predsednik, i premijer, i ministar, i direktor, i načelnik, i upravnik i portir... Odličan primer Vučićeve verzije dijaloga je i način na koji se došlo do podrške za vladu Ramuša Haradinaja. Da je pravi lider, državnik i vizionar, ne bi se krio iza navodne odluke Srpske liste, čiji su predstavnici prvo išli kod njegovog emisara Marka Đurića, već bi objasnio zašto je tu saradnju inicirao, naložio, a kasnije i podržao. Nesumnjivo da je jedino gore od Haradinaja kao premijera, neučestvovanje Srba u zaštiti svojih interesa. Međutim, ti interesi nisu ni na jedan način definisani. Nismo čuli ni reči o tome šta je platforma, program participacije u vladi sa čovekom koga srpska vlada smatra ratnim zločincem, već smo samo saznali koliko će naprednjaka biti zaposleno na raznim funkcijama u kosovskim institucijama. Država je u metežu, a dijaloga već šestu godina nema, čak ni o pravcima razvoja Srbije, njenom pravnom i društvenom formatu. Skupština se uporno unižava sa ciljem da građanima ogade i politiku i političare, a jedini način da institucije trijumfuju nad samovoljom jednog čoveka je upravo borba za interese građana u parlamentu. DS zato i insistira da se u parlamentu raspravlja o svim problemima koji nas muče, o ZSO, bezbednosti, pravosuđu, zdravstvu, školstvu i svim temama iz poglavlja 35. Koje su činjenice o Kosovu kojih moramo da budemo svesni kada govorimo o mogućem rešenju? Formalno, Srbija je izgubila pravo da vrši vlast na KiM nakon rata koji je Miloševićev režim vodio protiv čitavog zapadnog sveta, ali je suštinski ono izgubljeno kada se pre toga tenkovima odgovorilo na želju Albanaca za autonomijom i ravnopravnošću. Srbi na Kosovu su taoci režima u Srbiji i lokalnih kriminalaca koji su gospodari života i smrti. Istovremeno, oni koji su Kosovo doveli u današnje stanje sve vreme su u prošlosti vodili besomučnu kampanju protiv demokrata kao izdajnika. Ta kampanja ne prestaje čak ni kad se vlast zalaže za dijalog. I na kojoj god strani ideološkog spektra se nalazili, svi postajemo taoci razmišljanja jednog čoveka, što je nedopustivo, ma koliko on bio važan sebi i svojoj okolini. Zbog toga Vučić, prvo, mora da kaže šta se sve dogovorio u Briselu i obećao u Vašingtonu. Drugo, neophodno je da iznese svoju plaformu, ili da javno kaže da je nema, jer razgovori ad personam, bez jasno predočenog plana i programa nemaju nikakvog smisla. Treće, prava adresa za dijalog je Narodna skupština, a ne Andrićev venac. I konačno, u rešenje bi trebalo uključiti i stručnu javnost i civilno društvo. Samo tako se može doći do strateškog rešenja. Do sada smo imali samo taktička rešenja, po kojima smo vodili 5:0, a gubili smo uglavnom sve. Ubrzane promene i rastuća neizvesnost u međunarodnim odnosima Srbiji ne ostavljaju dovoljno prostora. Opšti je interes da se konačno reše otvorena pitanja, ali postoje i veliki interesi onih koji zagovaraju status quo kroz zamrznuti konflikt, koji decenijama iscrpljuje i društvo i državu.