Dokle ćemo da glumimo strance

Moj prijatelj Alem Ćurin je neodoljiva mješavina drage i užasne osobe. Veliki je umjetnik, ali likovna javnost ga nije prepoznala kao velikog najviše zato što on ništa, ali stvarno ništa na svijetu ne mrzi nego kad ljudi razumiju što je nacrtao. Jednom, prije mnogo godina, dok je u Zagrebu studirao Likovnu akademiju, koju nije završio jer su profesori, naravno, bili kreteni, došao je ujutro u mali kvartovski dućan na Trešnjevci i prodavačici mrzovoljno dobacio: „Mala, daj mi važ biži.“ „Kako, molim?!“ upitala je nesretnica razrogačeno. „Važ biži, jebi gospu“, objasnio je Alem ljubazno. Srećom, bio je tu jedan prijatelj koji je djevojci pomogao: „Gospođice, ovaj mladi Indijanac traži konzervu graška.“ Sad je na Alemu bio red da se zapanji. Dakle, on sebi od čuda nije mogao doći da u Zagrebu, ej, u Zagrebu, u glavnom gradu Hrvatske, govore srpski: konzerva graška, kao da su glupi furešti iz Kragujevca, koji u sedmi misec dođu u njega u Gdinj na Hvaru i kurca tebe ne razumiju, nego za catu kažu da je dinja, a dinju, nemoš virovat, zovu lubenica. Pa di je ovo došlo! Znam mnogo ovakvih malih, šaljivih, apsurdnih priča o malim, šaljivim, apsurdnim jezicima koje zovemo hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski, gdje se katkad bolje razumiju oni koji su ti kao tuđi, od onih koje držiš svojima. Unatrag dvadeset godina po različitim sam novinama većinu tih priča ispričao trudeći se sačuvati zdrav razum od nacionalističkog bezumlja u kojemu se Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci perfektno razumiju, ali, eto, ne smiju. Doslovno im je zabranjeno da se razumiju. Moraju glumiti strance jer službeno govore različitim jezicima i ako tkogod kaže riječ koja nije politički odobrena, valja odmahnuti glavu i ljutito povikati: „Niht feršten!“ Bilo je trenutaka da sam, bez pretjerivanja, poželio vikati zbog ovoga. Ako bi me hrvatski konobar upozorio da se ne reče kisela, ili srpski da je ispravno kafa, opazio sam kako sve teže podnosim taj teror neukosti i nacionalnu mržnju koja se loše maskirala u jezičnu učenost. Kad je napokon grupa lingvista iz regije sastavila Deklaraciju o zajedničkom jeziku, nisam gotovo mogao dočekati da stavim svoj potpis ispod nje. U godinu dana od njezinog objavljivanja Deklaracija je, kao što znamo, postala notorna. U nas su je osuđivali svi, i crkvena i državna vlast, predsjednica Grabar Kitarović, premijer Plenković, kardinal Bozanić, branitelji, časne sestre, ratni zločinci, svi koji, da ne duljim, u Hrvatskoj nešto znače morali su je pljunuti. Na ideju da oni i Srbi govore istim jezikom hrvatski desničari su raspomamljeno vrištali kao mališani kad im u niskobudžetnim hororima klaun izviri ispod kreveta, a znam da drugačije nije bilo ni u Srbiji. Sve što časno, pravoslavno i patriotski misli u Deklaraciji je ispravno prepoznalo sotonsku zamku da se Srbe još jednom namami u Jugoslaviju i zvjerski sodomizira sve dok im oči ne ispadnu. Srpski su nacionalisti nepopustljivo tražili da im hrvatski ostane strani jezik, hrvatski su nacionalisti nepopustljivo tražili da im srpski ostane strani jezik, i to je, i jednima i drugima, obično bio jedini strani jezik kojim su vladali. No Deklaracija je, uvjeren sam, ipak uspjela. Utješila je mnoge inteligentne, pomirljive i pristojne, koji su se posljednjih desetljeća, okruženi šovinističkom ruljom, često osjetili usamljeni i poniženi. Napokon, taj je kratki tekst Snježane Kordić i nekolicine njezinih kolega dobio i znatan međunarodni publicitet i potporu, a posljednja, najuglednija, došla je od slavnog filozofa i političkog aktivista Noama Čomskog, kojega običavaju nazivati ocem moderne lingvistike. Ako je Čomski kazao da su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jedan jezik, duša vam može biti mirna, to je jedan jezik. No, ako vi to ne želite, opet dobro, naći će se negdje već nekakvo četničko ili ustaško spadalo da vam objasni kako je to s Čomskim jedna podla jevrejska zavjera.