Arhiva

Ako se ne dogovorimo Vučić može da radi šta hoće

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 26. april 2018 | 06:21
Ako se ne dogovorimo
Vučić može da radi šta hoće
Savez za Srbiju će biti osnovan. U njemu će se, pre ili kasnije, naći svi kojima je Srbija iznad stranačkih i ličnih interesa i koji shvataju ozbiljnost trenutka u kome se nalazimo. Kažu ljudi da smo dotakli dno. Dotakli jesmo, ali sa propadanjem nismo stali. Strmoglavi pad se nastavlja. Najveću odgovornost za trenutnu situaciju snosi vlast oličena u Aleksandru Vučiću. Kontrolisanim medijima i partijskom kontrolom države, on je zapravo kidnapovao Srbiju. Napravio je ili ako hoćete razvio sistem koji je spor, nestručan, korumpiran i potpuno kriminalizovan. On ne pravi ni prorusku ni proevropsku Srbiju. NJega zanima samo provučićeva Srbija, makar ona bila siromašna, nemoćna i neintegrisana u demokratski svet. Provučićeva Srbija, koja trguje nacionalnim interesima, u isto vreme uništava pravnu državu, gazi po ljudskim pravima, slobodi medija. On podjednako uništava i nacionalni i građanski deo Srbije. NJegov jedini kapital je velika podrška birača, ipak daleko manja od one koju pokazuju lažna istraživanja i nefer izbori. Odgovornost snosi i opozicija. Posebno mi koji smo bili vlast, a nismo uspeli da napravimo sistem koji bi sprečio ovo što nam se danas dešava. Ali i oni koji smatraju da će osim kritikom vlasti podršku građana dobiti i neselektivnom kritikom svega što je u periodu od 2000. do 2012. urađeno. Takva vlast i opozicija su generatori propadanja Srbije. To vide građani, zato kad dođu izbori radije ostaju kod kuće. To misli i sve više mladih i zato odlaze iz zemlje. To vide i privrednici i zato ne ulažu u Srbiju. To misli i sve više stranih investitora, pa zato ovde dolaze uglavnom oni kojima su potrebni jeftini korisnici pelena na radnom mestu. Da, to misle i velike sile, ali im je baš takva Srbija potrebna da bi se na njenoj teritoriji međusobno obračunavali. Kako se sa tom pošasti boriti? Kako zaustaviti dalje propadanje Srbije? LJudi koji su na vlasti se neće promeniti. Oni to i da hoće ne mogu, a realno i neće. Rešenje je u tome da se promenimo mi koji smo opozicija i da prihvatimo da ne menjamo samo Vučića, već sistem koji nam je Vučića i dao. Naši postupci i izjave trebalo bi da prestanu da budu motivisani željom da se drugoj opozicionoj stranci uzme jedan posto podrške od ukupno tri koje ima, već da se ukupan korpus opozicionih birača poveća prvo za jedan, pa za dva, pa za deset, dvadeset posto... Mora da prestane borba za zauzimanje pozicija ko će dobiti koju nahiju kad Vučić ode sa vlasti. Takvim odnosom prema Srbiji samo produžavamo njegovu vladavinu. Oni koji su uvek bili opozicija trebalo bi da prestanu sa pričama tipa „da ovi padnu, a oni se ne vrate“, jer se ne mogu izjednačavati političke stranke koje poštuju demokratiju i one koje uvode diktaturu. Oni koji su nekad bili vlast trebalo bi da prestanu da govore kako su im u borbi protiv Vučića neprihvatljive stranke desnice zbog stavova koje imaju. Svako ima pravo na svoj stav, ukoliko njime ne raspiruje mržnju po bilo kom osnovu. Suština je u tome da li se neko za svoje stavove bori demokratski ili želi da uguši slobodu medija, stavi pod kontrolu pravosuđe, kriminalizuje državu, drži ljude na ivici egzistencije da bi njima lakše upravljao, organizuje batinaše da premlaćuju one koji su drugačiji. Promene sistema i odlazak ovakve vlasti, mogući su samo u zajedništvu demokratske nacionalne i demokratske građanske Srbije, odnosno ujedinjenju svega što ima prefiks demokratsko. Svi koji žele da Srbija bude demokratsko i uređeno društvo moraju sada biti zajedno. Postoje nebrojene teme oko kojih, siguran sam, može da se saglasi ne samo čitava opozicija već i svi građani Srbije. Mnogo je onih koji su lično, na svojoj koži, osetili kako izgleda kada vam ovaj nedemokratski režim ukine prava na slobodnu reč, kako izgleda kada institucije štite samo vlast i njima blisku kliku, kako izgleda kada je pravda rezervisana samo za politički podobne. Sloboda govora i pravo na informisanje je tema oko koje će se ujediniti svi koji žele da Srbija bude demokratska zemlja. Živimo u zemlji u kojoj nam se „dobronamerno“ savetuje da je uvek bolje da ćutimo, da sagnemo glavu, jer ako kažemo šta mislimo uslediće odmazda vlasti. Na prste jedne ruke mogu da se pobroje mediji koji nisu u službi svakodnevne propagande vladajuće stranke. Ostali se dele na one koji objavljuju hvalospeve o Vučićevim greškama i one koji o tim greškama ćute. Siguran sam da sve stranke koje veruju u demokratske procese žele fer i poštene izbore. Želimo izbore koji će zaista predstavljati volju građana. U naše biračke spiskove se upisuje i briše po nahođenju vlasti. Neophodna je jasna kontrola izbornog procesa i jednaki uslovi za sve učesnike. I najvažnije, mora da prestane zastrašivanje građana. Na birališta u Srbiji ljudi izlaze u strahu, ucenjeni da od toga kako glasaju zavisi da li će bez posla ostati oni ili njihova deca. Ne mogu da zamislim da među nama ima bilo koga ko bi se protivio izgradnji institucija. Jake i nezavisne institucije su odlika demokratskih društava. U Srbiji vlast zloupotrebljava institucije za obračun i disciplinovanje neistomišljenika. Ni ovakvo, više nego poslušno pravosuđe nije dovoljno, jer i dalje ima poštenih i hrabrih sudija i tužilaca, pa se na silu gura novi zakon da se ostvari još čvršća kontrola. A za finansijsko iznurivanje onih koji su „neposlušni“ i ne žele da budu deo sistema koristi se poreska uprava. Da li svi mislimo da ovakav Zakon o radu mora biti ukinut i usvojen novi, da se mora doneti zakon o poreklu imovine pa da vidimo ko je sa čim ušao u politiku, a šta sada ima? I dok u medijima gledamo Potemkinova sela, Srbija ekonomski propada. Siguran sam da većina u opoziciji deli stav da su uz IT sektor, poljoprivreda i energetika naša šansa, da uz malo pameti možemo da pokrenemo metalski kompleks, da javna preduzeća treba da budu prava preduzeća sa profesionalnim menadžmentom, da građani budu korisnici najkvalitetnijih usluga po najnižim ekonomskim cenama, a da zaposleni gde god je to moguće, kroz radničko akcionarstvo, u njima postanu suvlasnici. Svi znamo da vlast daje stotine milione evra za subvencije investitorima koji zapošljavaju ljude za platu od 200 evra. Zašto ne bi subvencija bila beskamatna pozajmica koju investitor iz prihoda firme, koju je uz pomoć države pokrenuo, vraća u roku od deset godina? Zašto ne bi minimalna plata u kompanijama koje su dobile nepovratne subvencije bila 350 evra? Takvoj plati nijedan pravi investitor neće reći ne, jer ih taj isti radnik u bilo kojoj zemlji EU košta duplo skuplje. „Ne“ - minimalnoj plati od 350 evra govori Vučić, jer zna da kada bi prosečna srpska porodica sa dvoje zaposlenih zarađivala bar sedamsto evra mesečno, počeli bi da razmišljaju kako da deci kupe nove patike ili bicikl, kako da ih odvedu na more. Svaki dan bi želeli više i shvatili bi da u ovom sistemu to neće dočekati. Zato ih vlast drži na platama od 200 evra, jer tada razmišljaju samo kako da prežive i podložni su svakoj manipulaciji. Ima li među nama onih koji ne misle da je u mnogim situacijama neposredna demokratija bolja od posredničke, odnosno da je odlična praksa, koja postoji u nekim lokalnim samoupravama poput Šapca, da građani sami na referendumima odlučuju na šta će se trošiti novac odvojen za razvoj njihove sredine? Nema. Svi verujemo da se tako pokreće velika energija, da se tako jača građansko samopouzdanje i samopoštovanje. Siguran sam da svi mislimo da je pogubno da umesto da motivišemo decu da završavaju više škole i fakultete mi ih obučavamo za manuelni rad za koji će biti plaćeni nekoliko stotina evra. Možda u Nemačkoj to ima smisla, jer se tamo takav radnik plaća 1.500 evra. U Srbiji, gde im je plata 250 evra, to znači da mladima ukidamo svaku mogućnost boljeg života i pre nego dođu u godine da sami odlučuju o svojim životima. Postoji još mnogo tema oko kojih svi koji smo zaista protiv ovakvog sistema vlasti možemo postići konsenzus ili pronaći zajednički stav, posebno ako se isključi ekstremizam sa bilo koje strane. Jer u savezu se okupljaju ljudi i organizacije koji nemaju o svemu iste političke stavove, ne da bi zajedno o svemu mislili isto, nego da bi zajedno omogućili da se u Srbiji slobodno može misliti različito. Pa kad je sve to tako, šta je problem da napravimo dogovor za Srbiju? Da svi budemo deo organizacije koja će biti iznad stalne predizborne koalicije, a ispod unitarne stranke? Šta je problem da se udružimo u svakom mestu u Srbiji i da formiramo Savez za Srbiju kako na državnom tako i na lokalnim nivoima? Da svako sačuva svoj identitet, ali da uz pomoć udruženja građana i pojedinaca koji će se priključiti ojačamo i dođemo u situaciju da promenimo vlast. Ako je nekome važnije da mu stranka na lokalu ima dva posto više glasova nego da nam priđu Lokalni front u Kraljevu ili demonstranti u Požegi, njemu nije ni mesto u Savezu. Ja bih, kada bi nam prišli takvi ljudi, bio ponosan, a verujem da bi to osećanje imali i svi ostali. Savez ne treba da bude zatvorena organizacija. On stalno treba da bude otvoren za nove organizacije i pojedince. Takođe, on zbog svoje otvorenosti pruža mogućnost da organizacije koje su u njemu primaju nove članove ili stupaju u međusobne podsaveze. Savez za Srbiju je u stvari savez onih koji Srbiju vide kao demokratsku i slobodnu zemlju, a ne kao autokratiju jednog čoveka. Ako ga ne napravimo, mi zapravo dajemo pravo Vučiću da radi ono što je naumio. Žrtvovati jednu zemlju jednom čoveku samo zato što ne možemo da se dogovorimo - to nema ni logike ni istorijskog smisla. Ako se to desi, to će ostati zabeleženo kao najveća greška naše generacije.