Arhiva

Samo veselo

Milan Ćulibrk | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 6. jun 2018 | 22:07
Samo veselo
Izgleda da nama stvarno toliko dobro ide čim ama baš niko u Srbiji nije ni trepnuo na vest da je naša država rešila da nas ovih dana zaduži za novih 225 miliona evra. Možda bi, doduše, neko i reagovao da se našao neko da tu – očito nebitnu – vest objavi. Kao što bi to sigurno bila udarna vest da je neki stranac toliko novca investirao u Srbiji. Očito novi dugovi nikome više nisu zanimljivi, jer su mnogi toliko izdresirani da bi kao hipnotisani papagaji, da ih usred noći neko probudi iz najdubljeg sna, naglas recitovali – „u aprilu 2014. nas je od bankrota delilo samo 78 dana, ali su merama štednje i odgovornom politikom Vlade javne finansije dovedene u red, umesto u minusu državna kasa je u plusu, udeo javnog duga u bruto domaćem proizvodu svakog dana sve više pada, a cilj predsednika Aleksandra Vučića i novog ministra finansija Siniše Malog je da do kraja godine dug bude manji od 50 odsto BDP-a“. Iz nekih čudnih i meni neobjašnjivih razloga, iako nas zvaničnici uveravaju da nam dug stalno pada, na zvaničnom sajtu Ministarstva finansija stoji da je dug na kraju prošle godine bio 23,2 milijarde evra, da je u januaru povećan za 689 miliona, u februaru za 423 miliona, u martu za još 385 miliona... Dug nije rastao samo apsolutno, već i relativno – sa januarskih 57,2 odsto na 57,9 u februaru i 59 odsto BDP-a na kraju marta. U junu - ne sumnjam da će većina poslanika u parlamentu bez reči glasati „za“ - Vlada će podanike „častiti“ sa novih 225 miliona evra, koje će oni jednog dana morati da vrate. Samo, za razliku od poslanika, koji su imali priliku da na vreme kažu neku reč, građane niko neće ništa ni pitati kada dođe vreme za vraćanje tih kredita. A radi se o sumi koja je za samo nekoliko desetina miliona evra manja od novca potrebnog za otkup celokupnog roda maline u ovoj godini, zbog čega su, inače, ovih dana blokirani neki magistralni putevi po Srbiji. Ne kažem da ti zajmovi možda nisu potrebni. Ne tvrdim da ni uslovi po kojima se zemlja zadužuje nisu povoljni. Čak i ako odbacimo zebnju da bi deo tih para mogao biti upotrebljen nenamenski, malo mi je čudno da su mnogo burnije bile reakcije kada je onomad državni revizor otkrio da su neki ministri nenamenski potrošili novac za kupovinu 100 ćevapa i 30 kafa. A danas nikoga ne interesuje par stotina miliona evra. I posle neka neko kaže da za Srbiju nije nastupilo „zlatno doba“. Pa, da nije, lomila bi se koplja i zbog 225 miliona dinara. A možda su poslanike samo zavarali nazivi zakona. Čuj, pa šta može biti sporno u vladinom Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu (Drugi programski zajam za razvojne politike u oblasti javnih rashoda i javnih preduzeća) između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj? Ili u Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu (Dodatno finansiranje za Drugi Projekat razvoja zdravstva Srbije) između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj? A tek u Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu (Projekat pružanja podrške finansijskim institucijama u državnom vlasništvu) između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj? Jeste, baš zvuči dosadno. A u stvari zapravo i nije. Pogotovo to važi za treći predlog, iz koga se jasno vidi da je zbog lošeg vlasnika – države - Poštanskoj štedionici i drugim bankama, u kojima je država suvlasnik, Fondu za razvoj i Agenciji za osiguranje i finansiranje izvoza - neophodna pomoć i da će to da košta 40,1 milion evra. Da ga je iko pročitao u obrazloženju bi video da je cilj Projekta i „unapređenje rezultata poslovanja“ Poštanske štedionice i promovisanje reforme (kakve, bre, reforme) finansijskih institucija u državnom vlasništvu“. Mnogo više od tih 40 miliona evra brine me obrazloženje u kome se navodi da se zajam uzima da bi se reformisale institucije kojima upravlja država! Pa zar one nisu već reformisane? I kad će ako nisu dosad? Još čudniji su mi populisti. Ne pitaju šta se krije iza odredbe u kojoj se pominje i mogućnost kolektivnog otpuštanja „usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena, u okolnostima kada određeno radno mesto postaje nepotrebno ili se obim rada smanjuje“. Hm, meni ovo smrdi. Ili mi makar ne miriše na „zlatno doba“.