Oterali su me mržnja i fašizam

Ništa se nije promenilo. Od dana kada smo Miru i Gorana ispratili na aerodrom, pre više od dve decenije, naši razgovori su nastavci onih istih koje smo započeli u njihovom iznajmljenom stanu kod Bajlonijeve pijace 1987. godine. Svejedno da li se dopisujemo ili usijavamo telefonske slušalice, ili razgovaramo licem u lice. Ovog puta je Mira odgovarala na moja pitanja mejlom iz Indije. Uveravam čitaoce da bi sve bilo isto i da je stajala pored mene dok joj kuvam supicu. Podsećam te na deo iz tvog autorskog teksta neposredno posle dolaska Trampa na čelo Amerike. Pisala si ga nekoliko dana pred povratak u LA, sa svešću da će te na aerodromu umesto Obaminog, dočekati Trampov portret. Smrt ideje je kao smrt čovjeka. Neprežaljiva. Pred našim očima je umrla ideja o Americi kao zemlji slobode i ravnopravnosti. Kako da živimo bez te ideje? Ta je ideja, ako već ne sama Amerika, bila godinama naše utočište, naša nada, naše uporište. Možda naša zadnja iluzija. I zato ću je probati obraniti. Kad s koferima budem prolazila pored nove narančaste slike, neću je pogledati. Pognut ću glavu i samo proći. Gledat ću svoja posla. S mislima na Voltera, krenut ću obrađivati svoj vrt. Reći ću sebi: „I to će proći“. Kao što prolazi sve. To je ono što mi znamo, a narančasti pajac ne zna. On nije čitao Voltera. Da li ti je uspeo projekat - „gledaću svoja posla i čekaću da prođe?“ Kao što smo već naučili, takvi projekti rijetko uspijevaju. Kako da čovjek ne vidi to što se oko njega događa? Kako da ga to ne uznemiri? Kako da se ne osjeti kriv prema svijetu i prema samom sebi ako na nepravde ne reagira, makar u svom malom krugu? Imam sreću (u nesreći) da o događajima u Americi i svijetu mogu raspravljati sa svojim studentima. Da li je iluzija misao da su umetnički fakulteti mesto gde se takvi razgovori ne vode? Politika se, baš kao i pre dvadeset godina kod nas, vrlo direktno umiješala u sve naše živote. Ono što je možda donekle utješno jeste činjenica da u toku svog rada u školi još nikada nisam srela nijednog simpatizera nove administracije. To bi trebalo u čovjekovo srce uliti barem malo nade. Većina studenata nije iz Amerike i odjednom su im logističke stvari postale komplicirane, od viza do financijske pomoći za strane studente. Sve se promijenilo i djeca to dobro vide. Ni američki studenti nemaju simpatija za Trampa i njegovu družinu. I sama škola je u problemu: broj internacionalnih studenata se drastično smanjio otkad su Trump & co na vlasti. Kod nas dvadeset godina postoji fenomen da niko nikada nije sreo nikoga ko je priznavao da glasa za Miloševića, Vučića… Da li je u Americi isti trend? Ono što je, mislim, zanimljivo ovoga časa u Americi je naglo političko osvještavanje stanovništva. To je dobar aspekt Trampa. On je toliko proziran, toliko očigledan, da se prosječni stanovnik Amerike više ne može praviti kao da ne vidi o čemu se radi. On/ona nema prava, nema privilegiju da ga sve to „ne zanima“. Jer sad mu je konačno jasno da mu se doslovno radi o glavi. Odjednom ljudi kao da su progledali; štampaju se knjige o fašizmu, priručnici za borbu protiv fašizma, izvikuju se parole „No Trump, no KKK, no fascist USA“. Sve mi se to čini pozitivnim. Zajedno smo izlazile na proteste 1991. Da li još veruješ u smisao uličnih protesta? Ja potpuno i bez ostatka vjerujem u nenasilje kao jedinu opciju. (Ove rečenice, zanimljivo, pišem iz zemlje Gandija koji je kao glavni princip života i političkog aktivizma postavio princip nenasilja (ahimsa). Drugi moj „heroj“ je Martin Luter King koji je rekao: „Ili nenasilje ili potpuno uništenje ljudske rase“. Kakva gorka ironija da su obojica završili kao žrtve nasilja! Bila sam u Los Anđelesu na nekoliko „marševa“, za ženska prava, za „pravo na život“… (Ej! Dotle smo došli! Moramo na ulice, svi mi, ne samo Amerikanci, da tražimo pravo na sam život!). Stotine hiljada ljudi koji shvaćaju o čemu se radi, koji više ne pristaju na prevaru. Jedan od glavnih povika na tim demonstracijama je uvijek „Vote them out!“ Da li će taj projekt uspjeti? Ne znam. Nisam sigurna. Ali se nadam. Što nam drugo preostaje? Da li razumeš čuđenje onih koji se pitaju: „A šta njoj treba da se bavi politikom“? O da, dobro znam te ljude. Tu su oni isti ljudi (muškarci uglavnom) koji ženama kroje reproduktivna prava, koji smatraju da su žene tu da NJIMA rađaju djecu, po mogućnosti sinove. To su oni isti koji su nam svima prilijepili nacionalne etikete na čela i kojima je glavni cilj ukinuti svima nama mogućnost izbora, dakle oteti nam jedino što imamo – prostor lične slobode. To su oni isti ljudi koji su našu bivšu zemlju poveli u krvavi rat, sve pod parolom patriotizma. Oni isti ljudi koji smatraju neke narode vrijednijim od drugih pa su otvoreni, ako već ne entuzijastični, prema ideji uništavanja onih manje vrijednih. To su ljudi podjela i nasilja. To nisu moji ljudi. Da li ti imaš osećaj da se baviš politikom? Na koji se ja to način „bavim“ politikom? Ja živim u ovom svijetu, u ovom ili onom društvu. Nije li moja zadaća da se u svom malom okviru borim da taj svijet i to društvo budu bolji i pravedniji? Nije li to ideja? Nije li to zadaća svakog od nas? Ne bi li to trebala biti naša ljudska, ne samo građanska dužnost? Da li se sećaš kad si počela da osećaš da je to tvoj zadatak? U vrijeme odrastanja nisam ni na koji način bila „politički osvještena“. U socijalizmu (i to je njegova ogromna mana) bili smo uljuljkani u status kvo koji smo tiho prezirali, trudeći se da što manje sudjelujemo jer smo svako sudjelovanje shvaćali kao kolaboraciju s autokratskim, korumpiranim vlastima. A onda je došao rat. I ja sam odjednom postala crvena zastava za nacionalističke bikove. Dakle, nisam se ja iz nekog misterioznog razloga poželjela baviti politikom. Ona se iz nekog misterioznog razloga poželjela pozabaviti mnome. Kojim argumentima se služe oni koji ne spadaju u „te ljude“, a nalaze način da se izoluju? Cinični su. Naprosto ne žele znati niti sudjelovati. Iritira ih takozvani politički angažman. Ne vjeruju u to da je promjena moguća. Ne znam jesu li zbog toga zdraviji i sretniji. I ne znam je li cinizam najviša mudrost kad je riječ o politici. Ili je „naivna“ nada u mogućnost promjene ipak jedino što svijet pokreće naprijed. Šta je bio smisao tvog bekstva ako do današnjeg dana nisi promenila naviku da svakog jutra pogledaš šta ima novo i grozno u Zagrebu ili u Beogradu? Ali ja baš ništa od toga ne radim. NIŠTA! Ne znam kako izgledaju političari. Ne čitam novine, ne gledam televiziju ni onda kad sam u „starom kraju“. Potrošila sam svoje kapacitete za NJIH. Ali, da, predano čitam Peščanik. Čitam i uživam u svakoj rečenici Viktora Ivančića. U svakoj riječi Heni Erceg. To su jedini moji izvori. I, naravno, ona šačica preostalih mojih prijatelja razasutih diljem bivše domovine. Ako bi imala pravo da izgovoriš najviše tri reči da bi neznancu rekla šta ili ko te je oterao iz tvoje zemlje - šta bi rekla? Hm…. Mržnja. Fašizam. Mizoginija. Da li smo svedoci da ništa od toga nije prošlo? Da nam život prolazi u tome što pokušavamo da težinom svojih leđa zadržimo vrata ormana punog zla da se ispočetka potpuno ne razvale? Divno si to rekla. Tako tužno.Tako točno. Ali ne smijemo se žaliti. Pogledaj Gandija iz čije zemlje ovo pišem. Nema ništa bez žrtve. Bez rizika. Bez spremnosti na samoodricanje. Gandi, baš kao i Martin Luter King, položili su svoje živote na vrata tog ormara. I opet ništa, čini se čovjeku. Potpuno obeshrabrujuća pomisao. U Indiji gledam svu tu nezamislivu raskoš novih indijskih tajkuna i bivših prinčeva koji su, protivno idejama Gandija, Indire i Nehrua, uspjeli zadržati sve svoje bogatstvo. Gledam isto tako nezamislivu bijedu na ulicama gradova. Svijet izgleda upravo suprotno od svih ideja za koje je Gandi poginuo. Šta bi bio nauk ove tvoje priče, izuzev da ništa osim gledanja svog najličnijeg poslića nema smisla? Od povijesti učimo samo to da od povijesti ne učimo ništa. Užasna je, apsolutno užasna pomisao da, bez obzira na sve te neizmjerne žrtve mnogih ljudi tokom povijesti (pada mi na pamet njemački svećenik Bonhoeffer za vrijeme nacista u NJemačkoj, i bezbrojni drugi za koje nikada nećemo znati), svijet uporno ostaje isti i bjesomučno srlja u propast. Možda se ništa ne da promijeniti i možda je ta borba protiv vrata ormara unaprijed izgubljena. Tako se čini. Ali to nam ne daje opravdanje za šutnju pred nepravdom. Zar ne? Ili sam potpuno u krivu? Kakav je tvoj osećaj? Ne znam. Ali znam da ne mogu podnijeti uobičajeni stav: tako je uvijek bilo, zašto se dakle buniti? Da, tako je uvijek bilo. Ali daj da ne bude i dalje tako! Daj da ubacimo svoj novčić u crnu rupu bez dna! I da – najteži zadatak! - ne očekujmo slavu i pohvalu zbog toga. Naprotiv, budimo spremni na udarac. Takav je moj - ne bih rekla stav, nego naprosto osjećaj mog cijelog bića. Ja od tog osjećaja vlastite odgovornosti jednostavno ne mogu pobjeći. Na svoju štetu, uglavnom. Šta je smisao slobode govora bez ikakvog uticaja? Davanje masama iluzije da imaju moć, da su relevantni, da postoje. Isto vrijedi i za manjinska prava koja većina na vlasti baca izgladnjelim manjinskim jadnicima kao mrvice sa svog stola i tako ih drži pod kontrolom. Isto je i sa samim sistemom demokracije u svijetu u kojem se glasovi kupuju novcem, pa je dakle samo novac taj koji ima stvarnu „slobodu govora“. Takav stav je pred neku godinu i ozakonjen od najvišeg američkog suda (odlukom ironično nazvanom „Citizens United“!). Tu, naravno, prestaje demokracija kakvu su zamislili Grci prije 3.000 godina. Tu počinje neki drugi sistem koji je upravo u suprotnosti sa sistemom demokracije. U njemu već živimo. Da li su naše višedecenijske priče o „pomirenju“ zapravo uzaludne, jer: ispada da na pomirenju insistiraju samo oni koji se nikada nisu ni „zavađali“. „Mire“ se i „susreću“ oni koji se ništa ne pitaju, a da su se pitali nikad se ne bi ni razdvajali? Što se tiče „pomirenja“ između „zavađenih“ nacija, ni u tome ne mogu sudjelovati jer nisam sudjelovala ni u „zavađanju“. Bojim se da će oni koji su sad u novoj ljubavi opet biti spremni za novu ne-ljubav kad im za to stigne naredba odozgo. Prezirem ideju o „nacionalnom pomirenju“, tako dragu fašistima u našim krajevima. Nije to nikakva originalna ideja ovih prostora. I Franko je dao zajedno zakopati Španjolce koji su se borili na suprotnim stranama. Radi se o izjednačavanju krivnje, starom popularnom sportu koji služi kreiranju nove povijesti, one koja odgovara trenutnoj vlasti. Takva vrsta pomirenja uzdiže naciju iznad političkog stava, što je samo po sebi fašistoidno. Da li te obeshrabruje činjenica da bih mogla da nađem naša pisma od pre dve decenije u kojima smo vrtele ovu istu priču? Godine idu i ništa se ne mijenja. Mi govorimo isto 25 godina a da nitko ništa ne čuje. To je apsolutno deprimirajuće. Ti me pitaš o „bavljenju“ politikom. Moje bavljenje tom disciplinom sastoji se u tome da u ovakvim i sličnim prilikama napišem nekoliko rečenica o svijetu u kojem živim. Vrlo sam daleko od bilo kakvog ozbiljnog političkog aktivizma. I ja sam zapravo odustala. I mene su ušutkali, gurnuli na marginu. I ja osjećam da naprosto više nema smisla. Da li je moguće da će ispasti da si pogrešno razumela Volterovu misao i da će se ispostaviti da će „proći“ ljubav, plemenitost, pravda, razum, a da je samo rugoba neprolazna? Ne znam. Ne znam. Ne znam. Sad u Indiji gledam toliko ružnoće, strahote, bijede, nesreće. A onda u javnom prljavom zahodu vidim ženu u sariju neopisive ljepote. Ona mete taj zahod, gleda me i smiješi se svojim prekrasnim očima. I eto malo ljepote u ružnom svijetu. To je jedan ugao gledanja, onaj pomirljivi. Drugi je onaj iz kojeg vičeš na sav glas: Smrt fašizmu, sloboda narodu! Kako se svi ti gadovi na vlasti usuđuju samo grabiti i grabiti i ne vidjeti ljudsku patnju oko sebe??? Odakle im pravo??? Ogromna većina svijeta danas živi u uvjetima ropstva a da se nitko oko toga pretjerano ne uznemiruje. Čini mi se da je bit problema potpuno odsustvo suosjećanja za druga ljudska bića. Jedni isti ljudi vrte jednu istu priču ceo život, skoro da se svi i lično poznaju - da li imaš takvo osećanje? Da li imaš osećanje poraženosti pred suočenjem da su tvoja uverenja gde god da se mrdneš manjinska? Apsolutno. Ali ja sam ponosna na svoju manjinsku poziciju. Ja ne želim i nikad nisam željela biti vladajuća većina. Nikad me nisu privlačili vlast, moć, snaga. Uvijek sam bila sklona ranjivosti, ranjenosti, krhotini, pukotini, kako u životu, tako i u mojim umjetničkim ukusima.To uzvisivanje snage i moći (tako prisutno u svim američkim blokbasterima) je još jedna fašistoidna crta društva. Malkom Iks je rekao: „Istina je uvijek na strani manjine“. Vidim to sad, predajući na fakultetu. Crni studenti bolje i jasnije vide Ameriku i svijet. Manjinski ugao nudi bolju vizuru. I, najvažnije, on osigurava neku vrstu lične slobode. Jer moć čini čovjeka neslobodnim. Tako opresor postaje žrtva vlastite opresije. Jedan od primjera je jeziva statistika po kojoj se u Velikoj Britaniji svaki tjedan ubije 84 muškarca mlađih od 5o godina. Što ih to ubija? Sistem opresije se na kraju okreće protiv opresora samog. Da li uprkos svemu jedino što stvarno nema smisla u odnosu na ljudsku etiku jeste ćutanje? Tako ja mislim. Bilo kakav prostor utjecaja koji nam je dan, makar to bio i prostor jednog malog razreda, vlastite kuće ili ovog intervjua, treba iskoristiti da se neke ideje izgovore i tako puste u svijet. Možda ih netko i čuje. Da u meni ne postoji barem tračak nade da će taj „netko“ ipak nešto čuti od onoga što govorimo, ne bih sad pisala ove rečenice. S druge strane, čudim se sama sebi: zar još uvijek vjerujem da ima smisla? Nisam li dobila dovoljno lekcija o tome da je upravo suprotno? Koju ulogu bi želela ponovo da odigraš?! Nema vraćanja, nema natrag. Samo naprijed. Ne treba žaliti ni za čime. Ne treba se pitati: bi li slijedeći put bilo bolje? Bih li bolje odigrala neke partije? To su sve ubitačne misli. Samomučenje. Nažalost, živimo život samo u jednom smjeru i nije nam dano da se vraćamo i da ispravimo pogreške (Čehov u Tri sestre kaže otprilike – ispričavam se što drsko parafraziram: „Kad bi barem ovaj život bio kao prva ruka pisanja, sa zagradama, ispravkama i zapisima na margini. A onda u slijedećem sve lijepo prepišeš na čisti papir, bez ijedne greške!“) Gluma je za mene bila moguća upravo zato jer u njoj nema vraćanja - trenutak je zapisan zauvijek (apsolutno zastrašujuća pomisao!), pa iako si sve pogriješio, moraš s tim živjeti. Nešto kao sam život. Čije bi oči želela da sretneš u publici? Tvoje – ali znam da te tamo neće biti. Ako bi onom neznancu koga sam već pominjala u jednom pitanju imala pravo da kažeš o sebi - jednu ulogu, jednu knjigu, jedan komad odeće i jedan broj telefona koga da pozove ako želi da čuje nešto stvarno tačno o tome ko si ti - šta bi rekla? To su apsolutno užasna pitanja za osobu kakva sam ja. Jer je moj glavni nedostatak (pardon, jedan od mnogih glavnih!) upravo to da ne mogu izabrati, donijeti odluku, napraviti hijerarhiju. Zato se ne znam i ne mogu spakirati ni za jedno putovanje (mogu ili nositi sve ili ništa). Zato nisam nikad pomislila da, recimo režiram jer je režija upravo to: donošenje brzih i odgovornih odluka. Zato sam se uvijek bavila mnogim stvarima umjesto jednom. Uvijek sam htjela takozvano SVE, ma što to značilo. Kako da odaberem jednu knjigu? To ne mogu pa ne mogu. (Možda ipak Beketov Godo?) Ulogu? Ne znam. Možda tu i tamo koji kadar u kojem sam uspjela biti barem donekle istinita. Komad odjeće ću ti dati: to je, naravno, pižama! Broj telefona je, opet naravno, Goranov. Uz to i broj moje mame, negdje u nekoj sferi gdje ona sada boravi.