Arhiva

Rak na vodi

Prof. dr Zoran Radovanović, epidemiolog | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 4. jul 2018 | 14:07
Duško Košutić je u svom članku „Hrana opasnija od uranijuma“ (31. maj) izneo stavove koji su bliski velikoj većini njegovih kolega iz Instituta „Vinča“ i JP Nuklearni objekti Srbije. Reagovala je dr Zorka Vukmirović pompeznim naslovom „U interesu naučne istine“ (14. jun). Problem je što u tom tekstu ima puno neistina. Nametnuta predstava o navodnom masovnom pomoru od raka u Srbiji i uranijumu kao njegovom uzroku neodoljivo podseća na Beograd na vodi – arhitekte, urbanisti i njihova udruženja su protiv, ali se na njih niko ne obazire. Ni izmišljena epidemija raka nema podršku stručnjaka (Srpsko lekarsko društvo je čak neuobičajeno oštrim rečima osudilo tu manipulaciju i s faktografske i s etičke tačke gledišta), ali je buldožerskom snagom gura mala militantna grupa „posvećenika“. Imaju jednu od tri odlike: a) politički su ostrašćeni; b) tanka im je naučna reputacija (ako je uopšte imaju), i/ili v) ne razumeju problem. No, vratimo se Z. Vukmirović. Ona naivno pokušava da „zavadi“ Svetsku zdravstvenu organizaciju (SZO) i Međunarodnu agenciju za istraživanje raka (MAIR), verovatno računajući kako je malo čitalaca svesno da je MAIR specijalizovana agencija za rak SZO. Ni te dve, ni druge najuglednije međunarodne organizacije ne prepoznaju uranijum kao kancerogen. To je fakat i ne pomaže pozivanje na gama zrake. Među preko 500 kancerogena poznatih u nauci, pojedinačno su nabrojani radionuklidi koji emituju gama zrake (radijum, polonijum itd.), ali ne i uranijum. Pozovimo se na izvore koji fizičarima i fizikohemičarima moraju da budu bliski. Slede skoro bukvalni prevodi: prvo, izotopi uranijuma su primarno alfa emiteri, uz beznačajnu ulogu gama zraka; drugo, radioaktivna toksičnost (ne kancerogenost) uranijuma je 100 puta slabija od njegove hemijske toksičnosti, a ona se upoređuje s olovom; treće, stopa raspada uranijumovog jezgra poredi se s efektom uboda čiodom u dno nekog ribnjaka ili jezerceta. Upravo iz tih razloga mogući štetan uticaj uranijuma na zdravlje ograničava se samo na ekstremne situacije, poput dugogodišnjeg prisustva gelera u telu i, eventualno, udisanja čestica uranijuma iz pogođenog oklopnog vozila, ali samo ukoliko se čovek baš u tom trenutku zadesio u njegovoj neposrednoj blizini. Relativno veliki broj stranih vojnika se još 1991. našao u tim okolnostima. Do sada se po obolevanju i umiranju ne razlikuju od veterana pošteđenih tih rizika. Koliko građana Srbije ima u svom telu gelere ili je stajalo kraj tenka u trenutku eksplozije? To ne obespokojava Z. Vukmirović koja „zna“ da izotopi uranijuma „mogu biti kancerogeni i to u najopasnijoj grupi 1 ... i čeka se potvrda na (?!) ljudskoj populaciji“. Princip je, valjda da, ako velike doze nemaju efekta, njihovo odsustvo mora da bude delotvorno?! Neverovatno je kako autorka ovog teksta, koja je nekada bila naučna savetnica, vidi proces otkrivanja naučnih istina. Citirajmo je: „Naučnu evidenciju ... sadrži izveštaj Italijanske parlamentarne komisije“. Ostavimo po strani činjenicu da se taj izveštaj dobrim delom zasniva na izjavama Đorđa Trente, profesora koji je energično demantovao sve što je navodno rekao. Gospođa Vukmirović s religioznom posvećenošću prihvata kao merodavan rezultat politikantskih nadgornjavanja, a ne pada joj na pamet da zaviri u naučnu literaturu. Treba li nagađati zašto odgovor ne potraži tamo gde je to jedino normalno? Ona se brine zbog „porasta broja slučajeva malignih bolesti u Srbiji“. Odbija objašnjenja stručnjaka, a uzor su joj izmišljanja jednog falsifikatora. Neće da prihvati da je broj leukemija i leukoza opao u godini kada je, po pristalicama njenog viđenja stvarnosti, dostigao vrhunac, a da je broj solidnih tumora opadao u vreme kada je, po teoriji istih katastrofičara, nagovešten njihov dramatičan porast. Ne zanima je ni činjenica da je u Pčinjskom okrugu, čiji je deo okrznut bomardovanjem osiromašenim uranijumom, leukemija, limfoma i solidnih tumora bilo i još uvek je najmanje ili skoro najmanje u odnosu na 18 naših regiona. Dr Zorka se pita: „Da li su ostaci metaka ostali `ispod radara`“. Šta ako se suptilnim metodama pokaže da je, u odnosu na ukupni fon radioaktivnosti, zračenje veće za, na primer, 0,1 odsto? Kakve to veze ima s obolevanjem od raka i kako „namaknuti“ potreban broj bolesnika da bi se dokazalo nemoguće?