Arhiva

I ćutanje ima granice

Hana Selimović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 24. oktobar 2018 | 14:48
U petak (19. 10. 2018), Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Maričić, prekinuli su izvođenje predstave u kultnom zagrebačkom &td-u. Ovo troje hrabrih glumaca, iskoristili su „prostor predstave“ kako bi javno progovorili o temi koja potresa hrvatsku kulturnu javnost poslednjih meseci. Naime, Nataša Rajković (dugi niz godina potpisnik celokupnog programa Studentskog centra u Zagrebu) smenjena je usred letnjih praznika, kada su verovatno, gradske vlasti računale na najmanju moguću reakciju. Glumci su se obratili publici: „Brine nas što se događa u ovom teatru. Brine nas što se događa s ovom i predstavama drugih kolega... U ovom kazalištu radili su neki od redatelja koji su postali važna imena poput Anice Tomić, Jelene Kovačić, Olivera Frljića, Mirana Kurspahića... Na neki način sada se to pokušava ukinuti i zaustaviti.“ Usledio je dijalog sa publikom, koja je i sama uzela učešće, nakon čega su glumci odigrali predstavu do kraja. Ovo se dogodilo četiri dana nakon što je u Narodnom pozorištu u Beogradu smenjen Željko Hubač. Beograd je na ovaj čin vrhunskog cinizma, vređanja inteligencije i kažnjavanja uspeha, reagovao ništa manje hrabro i dostojanstveno. Glumci Narodnog pozorišta su u svom istupanju u javnost dali primer građanske i esnafske svesti i odgovornosti. Takva je bila i reakcija čitave kulturne javnosti, kao i podrška iz regiona. Analogija između ove dve situacije je takva da je možemo podvesti pod gotovo isti imenitelj - Sistematsko urušavanje kulture, institucija, kadrova, i na kraju, umetnika samog. Moja profesija je razlog zbog kog uporno ostajem u Srbiji. Ona je do te mere vezana za maternji jezik, da nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da rizikujem posao u koji sam zaljubljena, i naprosto odem. I pored uverenja da je promena tu negde iza ugla, svedočila sam za svojih deset godina rada da je umetnost uglavnom suprotstavljena apsolutnom nemaru, bahatosti, neznanju i siledžijstvu onih koji bi trebalo da su upravo njeni zaštitnici. Gospodin Dejan Savić je na istup svojih zaposlenih reagovao u jutarnjem programu televizije Pink, nazivajući ih ljubomornima na uspeh NP (koji su oni sami postigli), politikantima (iako je on bio taj koji je očigledno zloupotrebljavao sopstvenu poziciju moći) i onima koji žele pare iz ove institucije za svoje džepove (dočim, sigurna sam, gospodin Savić toliko posvećen umetnosti dirigovanja nikad ne stiže misliti na novac i finansijske malverzacije). „Maestro“ Savić je čovek koji u svojim opšta mesta obrazloženjima o Hubačevoj smeni govori o tome da je četiri godine dovoljno da neko pokaže šta ume, a on lično, kako se sam hvali, na Nušićevoj fotelji sedi već više od šest. Da li gospodin Savić može džentlmenski da prihvati da je za to vreme pokazao dovoljno šta i kako ume? Ako mu je do fotelje, predlažem da se odreknemo i te pozorišne relikvije, neka je gospodin Savić ponese kući, ali da ustupi svoju poziciju, koja je mnogo više od fotelje, nekome ko će zaista raditi svoj posao, časno, odgovorno i sa ljubavlju. Dok ovo pišem dobijam vest da je Drama Narodnog pozorišta dobila svoju 109. nagradu u mandatu gospodina Hubača (koji traje još četiri dana). Upravnik Savić se hvalio kako su to i njegove nagrade ili nagrade svih nas. Ja pak mislim ovako: da nije bilo Dejana Savića, osvojili bismo mnogo više. Pomenute smo osvojili ne uz njegovu pomoć, već uprkos njemu. Verujem da mnogo ljudi unutar te kuće može napisati dnevnik zlostavljanja, ponižavanja i ignorisanja od strane gospodina Savića. Čudim se da smo i ovoliko dugo bili uspavani, trpeći nezainteresovanost za naše uslove, a ipak uspeli da predano radimo svoj posao. No, sve ima svoje granice, pa tako i ćutanje povodom toga da nacionalno pozorište, bastion srpske kulture, vodi čovek nedostojan te pozicije. Moja nada je da će jubilarnu 150. sezonu Drama Narodnog pozorišta obeležiti to, da će ljudi koji vode državu i imaju odgovornost pred narodom i ogromnim brojem umetnika koji su podigli svoj glas, izvršiti korekciju na ovu somnabulnu i besmislenu samovolju jednog čoveka, čije sam ime već suviše puta ovde napisala. Ukoliko pak to ne bude epilog ove situacije, ja više neću imati strah od toga da odem iz Srbije. Imaću strah da ostanem.