Arhiva

Feminizam na radikalski način

Zoran Preradović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 7. novembar 2018 | 15:41
Snažne žene za modernu Srbiju. Tako glasi jedan od slogana Unije žena Srpske napredne stranke. E sad, u svetlu poslednjih događaja biće da je prvi ešelon ženskog gvozdenog puka Aleksandra Vučića doslovno rešio da međusobno, i to po vertikali, još jednom odmeri snage. Ni prvi ni poslednji put, sa istim ili sličnim akterima i obavezno ispod pojaseva skupe odeće. Biće da je brendirana garderoba ovih tranzicionih udarnica ono što se ima smatrati modernim. Poslednji u nizu takvih sukoba desio se kada je predsednicu Skupštine Srbije Maju Gojković zabolelo to što je potpredsednica Vlade i ministarka saobraćaja, građevinarstva i infrastrukture, Zorana Mihajlović izigravala ikebanu u prisustvu američkog ambasadora Kajla Skota, koji je ustvrdio da SAD Kosovo smatraju nezavisnom i suverenom državom. To što se vicepremijerka 24 sata kasnije posula pepelom i pokušala da objasni izostanak reakcije, usput poručujući Gojkovićevoj da joj neće ona prebrojavati patriotska zrnca, samo je pojavni oblik notorne činjenice da je vladajuća partija postala organizam za sebe i da je u mastodontskoj organizaciji mnogo onih koji misle da su u podeli mesta u tom vozu dobili kartu za drugi razred. S druge strane, ma kako to izgledalo paradoksalno, mnogo toga spaja Maju i Zoranu. Obe su u jednom trenutku svoje karijere imale ulogu izdajnika u dva suprotstavljena režima, obe spadaju u onaj red političara prema čijem nedostatku skrupula čak i Šešelj ima ozbiljno strahopoštovanje i obe kroz politiku koračaju sa frapantnim odsustvom dilema i zapitanosti, i za obe je važnije za koga rade nego šta rade. Dve su nepobitne konstante političkog opusa Zorane Mihajlović - spremnost da bez zadrške uđe u sukob sa kolegama iz stranke i vlade, čak i formalnom šeficom, premijerkom Anom Brnabić i nespremnost predsednika Aleksandra Vučića da je smeni uprkos javnim pozivima iz SNS-a da je krajnje vreme da dobije „pedalu“. Suštinska tačka neslaganja sa politikom vlade u kojoj sedi desila se leta ove godine kada je Mihajlovićeva javno negodovala zato što Vjerica Radeta nije smenjena sa funkcije potpredsednice parlamenta zbog tvita povodom smrti Hatidže Mehmetović. Štaviše, Mihajlovićeva je tada rekla da čuje mnogo reči a malo konkretnih dela, otvoreno aludirajući na činjenicu da je Vučić verbalno osudio postupak Radete, ali da se dalje od toga nije išlo. Ni ovakvo razmimoilaženje sa neupitnim liderom nije nateralo Vučića da okonča karijeru Zorane Mihajlović, a takav razvoj događaja samo je podgrejao priče da kao članica moćne Trilateralne komisije, koja u Srbiji deluje pod imenom East-West-Bridge uživa zaštitu organizacije kojoj se pripisuje ogroman uticaj na globalna kretanja. S druge strane, može biti da su naprednjaci, postavljajući Maju Gojković na mesto predsednice parlamenta 2014, kao glavnu referencu uzeli njeno insajdersko poznavanje velikog broja partija. Ili je možda presudna bila njena sposobnost da preživi sve te mane i vrati se u okrilje nekadašnjih kamarada. Kako god bilo ono što je tada izgledalo kao prednost sada se ispostavilo nedostatkom. Činjenica da je laki flert sa Vojislavom Koštunicom i ozbiljni zagrljaj sa Mlađanom Dinkićem doveo do malkice odocnelog ulaska u SNS koštao ju je nekoliko meseci vanparlamentarnog staža. Zoranina komparativna prednost leži u činjenici da je terminalnu fazu petooktobarskih vlasti uočila još 2010. i prišla naprednjacima. A Maja dobro zna da u partijskoj hijerarhiji nije isto brojati glasove i imati pod sobom praktično tri odvojena ministarstva. Ali daleko da je to jedina linija sukoba unutar naprednjačkih snažnih žena. Istina, u ogromnom broju jedan akter je poznat – Zorana Mihajlović a ostale se promenljive od slučaja do slučaja. I figurativno i faktički. Od kad je ono Vučić pre nešto više od godinu dana oktroisao Anu Brnabić za premijerku, Mihajlovićeva je uspela u nekoliko navrata da demonstrira jačinu sopstvene pozicije. Uprkos činjenici da vlada Ane Brnabić ima najlagodniju poziciju u novijoj istoriji Srbije, jer građani od nje ne očekuju apsolutno ništa, premijerki svakako nije bilo prijatno da otrpi to što joj je njena prva zamenica spočitala to što je transkript intervjua agenciji Blumberg odnela na noge ruskom ambasadoru Aleksandru Čepurinu, a ne ministrima u Vladi. Još manje prijatno je bilo to što je čitava javnost mogla da vidi Zoranine brižljivo osenčene beonjače od silnog kolutanja očima zbog Anine konstatacije da je na prošlogodišnjoj Duing biznis listi Srbija napredovala zahvaljujući najviše NALED-u. Đorđe Pavićević, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka smatra da ovakva situacija stvara utisak da unutar SNS ima prostora za različite struje, stavove i mišljenja. „U korenu ovih sukoba su lični motivi i ambicije. Svako misli da zaslužuje nešto više, ali Vučić je taj koji može da kontroliše i zaustavlja sukobe. Ova trvenja mu u pojedinim situacijama i koriste jer skreću pažnju s ključnih problema društva, a njega promovišu u vrhovnog i neupitnog arbitra.“ Analitičar Cvijetin Milivojević za NIN kaže da predsednik Srbije u kadrovskim pitanjima nema potpunu samostalnost. „Ana Brnabić je zadati foto-robot, direktni vašingtonski izbor i zbog toga ne sme ni da je pomeri. Ona je tu da ubrza nasilnu evropeizaciju Srbije. Osim toga, Vučić je umeo da nagradi lojalnost premijerke u aferi Vetroparkovi i dodeli joj Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, jedan od ključnih resora u Vladi. Opet, ni Zorana Mihajlović nije autentično Vučićev izbor, ona je takođe eksponent zapadnih interesa, i kao takva može biti izbačena iz Vlade jedino zbog neke velike afere u svom resoru. Političke izjave joj ne mogu ni najmanje nauditi. Po istom principu Vučić ne sme da pomeri Nenada Popovića ili Ivicu Dačića, koji su predsednikova ruska veza.“ Ali Zorana Mihajlović nije jedina kojoj se smrači pred očima od pojave Ane Brnabić. Ministarka za evropske integracije, Jadranka Joksimović u nekoliko navrata, onako usput, „zavalila je ćušku“ premijerki. Poslednji put jasno pročitavši nameru Ane Brnabić da se pripajanjem Ministarstva za evropske integracije Ministarstvu spoljnih poslova kurtališe Joksimovićeve. Jadranka nije ostala dužna: „Mandat sam dobila od stranke kojoj pripadam i ako izostanu rezultati u više oblasti, svi treba da snose odgovornost, pa i sama premijerka, kao prva među jednakima.“ Ali to nije bio jedini čeoni sudar Brnabićeve i Joksimovićeve. Nakon što je premijerka u Briselu izjavila da za Srbiju nije važno koliko je poglavlja u pregovorima sa EU otvoreno, Joksimovićeva ju je poklopila izjavom da kao resorni ministar ne sme da dozvoli, u ime svih koji se bave tom oblašću, da kaže da je svejedno da li ćemo otvoriti jedno ili četiri poglavlja. Sad, za razliku od Zorane Mihajlović i Maje Gojković, čiji je dugi marš kroz srpski parlamentarizam postao univerzalni princip skupštinskog života, Jadranka Joksimović imala je prilično uravnoteženu političku putanju unutar skučenog radikalskog sistema. Nekadašnja urednica Šešeljevog pamfleta Velika Srbija samo jednom je promenila kurs. Istina, u prilično dramatičnom zaokretu od tvrdokornog šoviniste u evropejca umereno desne provenijencije. „Jadranka Joksimović je u prvim godinama postojanja SNS-a bila i te kako značajna figura. Ako je Nebojša Stefanović bio Vučićeva desna ruka, onda je Joksimovićeva bila leva. Iskreno, očekivao sam da će u raspodeli vlasti dobiti mnogo više od Ministarstva za evropske integracije. Istovremeno, teško podnosi da neko kao Ana Brnabić koja je juče došla u društvo, dobija značajniju ulogu. Zato joj nisu strana ni paktiranja protiv premijerke“, ističe Milivojević. A upravo takav slučaj zbio se početkom maja ove godine kada je zbog distribucije hrvatske slikovnice za predškolce „Moja dugina porodica“ izbio sukob između ministra za inovacije Nenada Popovića i Ane Brnabić. Popović je smatrao da je potpuno neprimereno da se u jeku kampanje za povećanje nataliteta uvoze gej slikovnice, a ovaj njegov stav zdušno su podržale upravo Mihajlovićeva i Joksimovićeva. Prema pisanju Večernjih novosti, Ana Brnabić je tada ponudila ostavku, što je Vučić bez razmišljanja odbio. Na kraju ove elitne divizije nalazi se potpredsednica stranke Marija Obradović. Umiveno, lepo lice naprednjaka oličeno u ovoj Kraljevčanki, trebalo je da posluži kao unutarstranački bič za disciplinovanje „solista“. Obradovićeva, međutim, nema dovoljno iskustva, pa tako još nije naučila da se i lični autoritet pozajmljuje iz dobrih veza sa vođom. Ovog trenutka ne izgleda da će tako brzo savladati zadatu lekciju. Cvijetin Milivojević zaključuje da su ovi sukobi rezultat preke potrebe da se od Srpske radikalne stranke preko noći stvori moderna stranka po evropskim uzusima. „Reč je o nasilnom feminizmu na razvalinama radikala. U tom svetlu vidim postavljenje Ane Brnabić na mesto premijera i Zorane Mihajlović na mesto predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost.“ Ono što naposletku ostaje konstanta svojevrsnog čupanja za kose dvorskih dama je neutaživa ambicija Maje Gojković, bočni koridori moći Zorane Mihajlović, nezadovoljstvo prevarene Jadranke Joksimović i najvažnija stavka u biznis portfoliju premijerke Ane Brnabić. Naposletku, ovaj popis mogao bi biti mera beznađa Srbije i još više njene dezorijentisanosti.