Arhiva

Kralj bez dozvole

Igor Mihaljević | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 28. novembar 2018 | 17:22
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević otkrili su spomenik kralju Petru I Karađorđeviću na novosadskom Trgu Republike, čime je svečano okončano dvodnevno obeležavanje stogodišnjice od prisajedinjenja vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji. Novosađani iz svih delova zemlje došli su da vide delo vajara Zorana Ivanovića iz pravca Dunava, gde parkirani autobusi blokiraju samo južnu stranu grada i automobile legalno parkirane na Keju žrtava racije. Neposredno pre otvaranja Muzeja prisajedinjenja, u znatnom broju sreli smo i Novosađane zaposlene u pokrajinskoj i gradskoj administraciji. koji su na manifestacije došli pešice. Ispred novog kulturnog čeda grada obratili su im se predsednik vojvođanske vlade Igor Mirović i predsednica srpskog parlamenta Maja Gojković. Prvi je mrtav ozbiljan govorio o „povratku institucijama“, dok se potonja fokusirala na stradalništvo, sećanje, herojstvo i žene koje su u Vojvodini već tada bile uticajne političke figure. Tu je i orkestar Vojske Srbije - sviraju za medalju. Pošto su konji popularniji od muzeja, na vreme smo krenuli kroz gužvu prema mestu gde će kralju, na Trgu Republike, biti otkriven spomenik. Novosadski „slobodni radikali“ su laka meta za ruganje ali sa tradicijom stoje jako. Šef novosadskog odbora SRS Đurađ Jakšić, sa Miloradom Mirčićem i ekipom, položio je prvo venac na spomenik Jaši Tomiću, koji je i sam nakon prisajedinjenja dovodio u pitanje kakvoću spajanja sa maticom i proisteklu korist po ljude koji tu žive i plaćaju porez. Na glavnu ceremoniju došli su i mladi, njihova privrženost lideru nacije nije upitna ali jesu dva najveća barjaka sa karikaturalnim prikazom našeg grba i natpisom „Vučiću Srbine“. Tačno u 11 sati počela je da pada kiša, a sa malim zakašnjenjem na govornicu je izašao prvi čovek Novog Sada. Neprijatno je posmatrati neharizmatičnu osobu u pokušaju da izmami pažnju i poštovanje no, Vučeviću je u pomoć nenadano pritekao humor. Kada je rekao „dragi moji Novosađani“ začulo se samo jedno, drugodobaško „Eeee...“ iza nas, čija je paralela sa predsednikovim mizoginim „Eeee“ u turskoj fabrici malo oraspoložila narod. Vučević retko viče dok govori i nema staža da uverljivo pokrije takav nastup, mada je završno „Živela Srbija“ očekivano zagrejalo dlanove Vojvođana. Kralj je ispod plave plahte bio nemi učesnik igrokaza sumnjive legalnosti. Novosadski Radio 021 dugo je izveštavao o nepravilnostima celog projekta, pre svih procesa javne nabavke i nepostojećih dozvola za izgradnju, što je u Novom Sadu izgleda postala praksa krunisana bespotrebnim i ružnim mastodontom zvanim Tržni centar „Promenada“. Nezvanično nam kolega kaže da je Uprava za gradsko zemljište i investicije „zaboravila“ na trivijalije poput dozvola. Posle gradonačelnika na binu se popeo i kralj lično, neodoljivo liči na glumca Lazara Ristovskog. Kratko, efektno i nacionalno probuđeno, samo jedna reč bila je dovoljna da nas podseti da kosovska bitka još traje, što je posebno važno u Severnoj srpskoj Pokrajini. Ovde se krhki etnos brani od nedržavnih uticaja jače i oštrije nego u centralnoj Srbiji, samo pitajte novinare RTV-a devedesetih i danas. U svakom slučaju, ovaj kralj vredi svaki dinar. Došlo je i finale, u kom se predsednik Srbije figurativno morao probiti kroz kordon delegacije Republike Srpske, ali ne i pored nepostojećih visokih zvanica iz Mađarske, Rumunije, Slovačke, Hrvatske, Izraela i recimo Ukrajine (Rusini su, naime, teritorijalno „delikatan“ narod), koji su zajedno sa Srbima 1945. kao konstitutivni narodi, a ne nacionalne manjine, doneli odluku da Vojvodina uđe u sastav Srbije. Srećom pa Milorad Dodik nije Vladimir Putin i predsednik nije morao da kisne. Predsednik se, očekivano, obraćao više svojim potencijalnim biračima nego građanima i građankama Vojvodine. Ako ne računamo pozdrav na kraju, politički i geografski naziv panonskog dela Srbije pomenuo je samo jedanput - kada je tročetvrtinski srpskoj populaciji Pokrajine obećao da će Vojvodina ostati u Srbiji. Drugi i drugačiji pomenuti su ustavnim tonom, srpski je duh dovoljno širok da istrpi svašta i svakoga. Na jednom mestu nas je ipak iznenadio, obraćajući se mrtvom kralju, a ne Ristovskom, rekao je da „bruka ide na nas zaboravne“. A konj? Umetnost po strani, spomenik je fizički prevelik za Trg Republike ove kvadrature.