U zemlji čuda

Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu – reči su kojima je najavljena knjiga Lane Bastašić Uhvati zeca (izdavač Kontrast). Nema tako crne noći kao one kroz koju kao kroz fantazmagoriju putuju dve bivše prijateljice... Kako vam se otvorio roman Uhvati zeca? Htjela sam da od Bosne napravim književni lik. Imala sam ideju žene kojoj se mijenja tijelo, boja kose i očiju, ime i prezime, koju tuku i koja tuče, koja krvari, koja se prostituiše, kojoj je identitet u stalnom nastajanju i nestajanju, te koju svi drugi pokušavaju da definišu. Povezala sam ovu temu nestabilnog identiteta sa Kerolovom Alisom, još jednom djevojčicom koja mora da odgovori na pitanje ko je i šta je u zemlji u kojoj je sva logika okrenuta naglavačke. Kada sam uhvatila centar knjige i njenu strukturu, morala sam da se odlučim kojim i kakvim jezikom treba da je napišem kako bi tema bila vidljiva i formalno, u suprotnom cijela stvar nema mnogo smisla. Stoga mi je bilo logično da i jezik romana mora da bude poput njegove junakinje: da ne može i ne želi da se definiše (srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, bosanski, itd.), da se ne uklapa ni u jedan standard, te da ide protiv ideje čistoće i očuvanja jezika, ideje koja se oduvijek u malim kulturama budila kao simptom nacionalne paranoje i koja je u svojoj suštini strah provincijskog duha. Sreća pa je i moj urednik ovo shvatio i nije pokušao da pegla knjigu jer bi na taj način roman svojom formom opovrgnuo sopstveni sadržaj. Ko su vaši junaci? Junakinje mog romana su dvije žene koje su se upoznale prvog dana škole i koje bi, u drugačije vrijeme i na drugačijem mjestu, imale vrlo slične živote. Međutim, budući da se jedna od njih zove Lejla u Banjaluci devedesetih, njena priča ima drugačiji tok. Tu se nameće pitanje privilegije, i samim tim nepouzdanosti, pripovjedačice Sare. Lejla u jedanaestoj godini dobija novo ime i menstruaciju (nacionalno etiketiranje i krv uvijek idu zajedno), te odjednom postaje neko drugi. Od toga trenutka ona više nema jasno definisan osjećaj sopstvenog identiteta. Sara je, s druge strane, uvjerena da svojim pretjeranim opisima i tumačenjima može da uhvati svoju prijateljicu, uokviri je i okači na zid kao umjetničko djelo. Le(j)la se tome opire do samog kraja knjige. Na kraju, jedino što preostaje mojoj pripovjedačici jeste da se vrati na početak i ponavlja svoju priču u nedogled te da pod tom kolridžovskom kletvom pokuša da riješi pitanje krivice. To je jedini način da njena prijateljica i sjećanje na Lejlinog brata postanu besmrtni. Ove godine stiglo je više od 200 romana na konkurs za NIN-ovu nagradu i oboren je rekord. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu? Nisam ekspert za analizu književne produkcije, pa ne bih da pametujem gdje mi nije mjesto. U Knjizi smijeha i zaborava Kundera definiše tri uzroka koja, po njegovom mišljenju, dovode do nacionalne grafomanije: povećanje životnog standarda koje vodi u dokolicu, progresivna izolacija pojedinca, te nedostatak većih društvenih promjena. Ne znam koliko smo skloni dokoličarenju i samoći, ali očito je da smo žrtve društvene paralize već neko vrijeme. Kvalitet književnih djela nema mnogo veze s tim, kao ni sa brojem objavljenih knjiga. Žao mi je jedino žirija i drveća.