Arhiva

Utabavamo put da se neko prizove svesti

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 16. januar 2019 | 20:09
Iz suprotne strane nailaze vozila u punoj brzini. Preko nadvožnjaka, u krivini, ponekad se pojave neočekivano, prođu tik pored tela. Snažni udar iznenadne vazdušne sile može da te odbaci u stranu na trenutak i učini da gubiš ravnotežu. Neprijatan osećaj prilično. Šta može da te gane tu na Ibarskoj magistrali, dok kamioni prolaze, sipi bedno kišica tek da te nervira, vozila u huku zabacuju bljuzgavicu po desnoj strani tela. „Te poruke na Fejsu, na Tviteru, hiljade njih, šalju podršku, bodre nas“, kaže Peđa Voštanić, iz Lokalnog fronta iz Kraljeva, hvatajući dah tu na Ibarskoj na nekoliko kilometara do Lazarevca. On i njegova četiri saborca, drugara krenuli su peške iz Kraljeva u Beograd na protest koji se održava na dan ubistva Olivera Ivanovića, 16. januara. Govore jedan za drugim, nadovezuju se i u jednom trenutku više nije važno ko govori. NJihova četiri glasa stapaju se u jedan krupan glas protesta, koji se sve dalje čuje. Nešto kasnije pri kratkom predahu od desetak minuta, ova ekipa koja gura treći dan „ibarskog marša“, na benzinskoj pumpi je na ulazu u Lazarevac. „Još malo i Beograd“, kažu. Vladan Savković iz Lokalnog fronta dodaje: „Mi ne idemo da predamo zahteve. Mi idemo da potcrtamo! Velikom oštrom, crvenom linijom da potcrtamo da države ovde više nema!“ I između Kosovske Mitrovice i putem Ibarske magistrale ka prestonici oni kažu da ne traže ništa drugo nego sopstvenu državu, sa njenim institucijama, katastarskim službama, ekspoziturama APR-a, svim onim što jedan građanin mora da ima u Kraljevu, Kostolcu, Ivanjici… „Mi tražimo našu državu! Utabavamo put da se neko prizove svesti i da kaže, ljudi, ovde će uvek neko morati da ode u katastar ili izvadi neko rešenje. Država ne funkcioniše ni na šalteru, ni u kriminalnoj policiji, niti u platnom prometu. Ovde možete da ubijete čoveka na pešačkom prelazu, možete da pucate u njega u Kosovskoj Mitrovici, pa ćemo da vidimo, ako ste član te i te stranke onda ćemo da procenimo kolika će kazna da bude i da li će je biti“, kaže Savković. Sada neko može da ih obriše na magistrali nekim džipom, da ubije dvoje, troje, i dok se oni snađu, pokupe, biće izveštaji, oni pijani, teturali se po putu, dodaju. „Neko će već da isfingira neku Lončarevu dijagnozu da smo svi bili pijani, pa će neko da napiše u policiji kako smo svi išli posred puta… I na kraju će Informer još da piše kako smo mi slavili smrt i jedva čekali da nas neko pregazi.“ „I, kako, eto, pošten čovek sada mora da ide na robiju jer je ubio tri izroda, izdajnika, plaćenika“, šali se treći. Otuda ta podela na mi i oni. Zakoni koji ne važe isto za sve. Zato Vladan kaže da njemu ne smeta ta podela. Da može, još oštrije bi je potcrtao. „To su ljudi koji ubijaju“, reče da zna kako se odbraniti od njih i zna šta zaslužuju. „Ako on ima u svom arsenalu ubistvo, što bih ga ja tretirao drugačije nego kao ubicu. Ne može neko da mi kaže da je ubistvo politički alat i politički element i kao sad tražimo nalogodavca. Mi tražimo ubicu“, kaže Vladan. Alat je za njih alat. Ubica je ubica. Zna se, kažu, ko odlučuje o svemu, ko upravlja građevinskim mašinama, asfaltnim bazama, ko gradi, ko ruši, ko otima parcele, ko prodaje stanove. Tvrde da je vlast legalizovala mafiju. Uvereni su da je to jednostavno videti. „Uđete na sajt APR ili katastar, svi su tu. NJihov cilj jeste da na kraju zauzmu sve“. Ne znaju kako to funkcioniše u prestonici, ali u malom mestu vrlo lako vas neko podseti kako deluje klasična mafija. „Uđe i morate da mu prepišete firmu uredno svojim potpisom. E, onda se on pravi da mu je lična karta falsifikovana, ili da ne zna otkud mu sve te pare… Kopaonik ceo izgrađen, Novi Sad, Beograd na vodi, sve legalno! Pa ti ljudi će nas ubijati ko ništa, ukoliko im to dozvolimo. Država Srbija se pre sedam godina bavila ekonomskim stanjem, pljačkom prethodne garniture, a 2018. i 2019. razmišljamo o pozivima za vojnu vežbu, s kim bismo sve mogli da zaratimo. I to se predstavlja kao normalan život. Kao, eto, napadaju nas Hrvati, NATO, Šiptari, ovi, oni. Sve je to papirna vojska, dimna zavesa koja bi trebalo da zakloni naše oči od njihove pljačke. A oni su najbrutalniji, klasični mafijaši“, navode. Više od 100 kilometara su prešli peške i bolovi su sve snažniji. Ali oni su Lokalni front i osnovali, i na ovaj put krenuli iz krajnje jednostavnog razloga: žele da izađu uveče, prošetaju kuče, da nemaju problem gde će parkirati automobil, da mogu da plate taksu koja im se nameće, da kupe ulaznicu za pozorište. Da žive krajnje normalan život, ni manje ni više od toga. „Idem u starim patikama i u svemu onome što mogu da isprljam i pocepam. Idem kao normalan čovek. Da vratim državu.“ Smešno im je što njih takve vlast i prorežimski mediji optužuju da su strani plaćenici i da iza njih stoje strane ambasade. „Ako smo mi ti koji su uništili državu, idemo pravo u Centralni zatvor. Čekamo ministra policije da nas veže i kaže: Bato, ti si taj, ti si izdao državu, ti si je prodao, ti si je sjebao, ideš u zatvor!“ I mi ćemo da idemo! Upravo to mi na ovom putu tražimo. Ako smo krivci, hapsi!“ „Je l’ može sad odmah, da ne moramo još da pešačimo?“, dodaje glas iz male kolone. Protesti im osnažuju uverenje da je moguće nešto promeniti. Ne osećaju se usamljeno i zgađeno kao kada gledaju Dnevnik. „Odeš na protest pa kapiraš da postoje neki Milica i Petar koji su izašli iz kuća ne gledajući taj prst na nosu Svemogućeg i pomisliš, ej čoveče, ima još neko ko slično misli kao ja. Sabiranje, nije pitanje, što bi rekao Nebojša Stefanović, egzaktne matematike, mada bi trebalo da nam objasni šta je to egzaktna matematika bila kod njega u školi. Nije ovo neko kompleksno matematičko pitanje, ovo je sabiranje ljudi koji misle isto“, dodaje Peđa. Ne odbijaju sopstvenu krivicu za dolazak postojeće vladajuće garniture na vlast. „E, pa pošto smo svi, kao građani Srbije, odgovorni, onda jedni druge pozivamo da priznamo da je to greška i da bi valjalo da je ispravimo. Muzički rečeno, možemo krešendo da ostavimo u tišini.“ Važno im je da se otkriju sve okolnosti pod kojima je ubijen Oliver Ivanović. Ko je kovao plan da bude ubijen, ko ga je i po čijem naređenju satanizovao preko medija, ko je pomagao u skrivanju tragova... „Sve to imamo kao nepoznanicu i sad nas pitaju šta je naš zahtev?! Zahtev je da taj slučaj konačno dobije svoj ishod. Ali to nije zahtev koji možemo da ispostavimo izvršiocima. To nije zahtev koji možemo da postavimo ni saučesnicima. To je zahtev koji možemo da postavimo javnosti. Da dođemo do toga ko je to učinio, a potom i do nalogodavaca, odnosno kreatora atmosfere u kojoj je tako nešto bilo moguće. Bez obzira na to ko je direktan saučesnik u nekom zlodelu, onaj ko je na čelu odgovoran je za mnogo krupniju stvar, a to je stvaranje atmosfere u kojoj su zlodela moguća.“ Zahvalni su svim ljudima koji im iz svih krajeva Srbije šalju podršku. Samo u toku jednog dana 100.000 ljudi je na Tviteru reagovalo na njihov marš. „U jednom trenutku ukapiraš da svi ti ljudi žive neke svoje živote, sa interesovanjima, emocijama, porodicama, brigama i radostima koje su iste kao tvoje“, objašnjavaju. I gotovo im je žao što ne šetaju svi zajedno. Ali kažu da se osećaju počastvovano što mogu mogu da pešače umesto njih. Šta im prolazi kroz glavu dok hodaju? Karburator! Smeh. Da li im radi desni žmigavac… Smeh. Ono što ih vodi je saznanje da je moguće nešto uraditi za sebe i druge. Jer mnogi danas u Srbiji ne veruju da je moguće bilo šta pomeriti. I zato unapred dižu ruke. Na pomen bilo koje teme, misle, ma to ne može. Može, tvrde, „ali moraš da veruješ i da budeš uporan, moraš da se potrudiš i to da izguraš“. Mnogo sportista ih je savetovalo: „Čekajte ljudi, polako, to je put ogroman, hodate prvi put u životu maraton potpuno nepripremljeni…“ Ali krenuli su. „A onda vidiš sve te silne poruke podrške od srca, vidiš kako podrška raste i kako strah nestaje… Izgubili smo empatiju. Odvikli smo se od toga da je nekome stalo do ma čega. To je veliki problem u Srbiji. Ne pričamo o Vučiću, opoziciji, poziciji... Običan čovek odvikao se od toga da pomogne prijatelju, komšiji… Mrzimo se. E, to nas je između ostalog nateralo da hodamo, da mislimo jedni na druge.“