Razumeti rat znači opravdati ga

Nagrađivanje mladih pisaca je svojevrsna opasnost na putu, nalik onom na kojem se zatiču Sara i Lejla, junakinje romana Uhvati zeca (Kontrast), kojim je naša sagovornica ove godine ušla u najuži izbor za NIN-ovu nagradu. To je njen prvi roman - za odrasle, makar, pošto je prethodno na književnu scenu zakoračila poezijom, kratkom pričom i jednim romanom za decu - NIN-ova nagrada joj ne bi bila prvo priznanje, pa se može reći da je zahvalna sagovornica o mogućim nezgodama u kreativnom putešestviju. „Pomisle da su dobri pisci, a ne da su dobro radili na knjizi. Nagrade su najbolje kad se shvate kao podsticaj i odgovornost, a opet te reference pomalo plaše“, kaže Lana Bastašić za NIN. NJen roman, pak, odlikuje potpuno odsustvo autorskog straha. Reč je o strpljivo građenom, slojevitom delu u čijoj tematsko-motivskoj strukturi nema suvišaka i u čijoj se kompoziciji ogleda ozbiljnost rada na tekstu. Pa čak i ta njegova cikličnost - završava se tamo gde počinje, čime poziva na novo čitanje - uspešno potcrtava večno vraćanje na isto na koje su primorane dve glavne junakinje, Sara i Lejla, prijateljice koje usud spaja nakon mnogo godina. U njemu ima mesta za obilje intertekstualnog poigravanja koje zahteva poniranje u tumačenje, ali i za površinsko čitanje o jednom komplikovanom odnosu. Naposletku, Bastašić Saru oblikuje kao nepouzdanog pripovedača, čime se dobar deo narativa izvrće ruglu i ujedno se potvrđuje njegova neophodnost. Najvažnije je pričati o onim stvarima o kojima ne postoji saglasje. Sarino preimućstvo je činjenica da ona pripoveda o Lejli. Lejlino preimućstvo je to što Sara ne može da zamisli ni svoje odrastanje ni svoj život bez njenog prisustva. NJihov odnos je pun nevidljivog nasilja koje cikličnost romana perpetuira. „Priča o ratu bez riječi rat, odnosno priča o devedesetima, otvorila mi je pitanje ko tu ima pravo da pripovijeda, a ko ne i uvidjela sam da je o krivici, odgovornosti i privilegijama moguće govoriti samo ako govorimo u nedogled. Sara pruža besmrtnost Lejli tako što stalno priča o njoj, tvoreći je kao književni lik, baš kao što je Direr pretvorio stvarnog zeca u sliku. Taj proces, međutim, znači da predmet koji pretvaraš u umjetnost zauvijek zaustaviš i definišeš. Lejla se, pak, opire nametanju identiteta, jer zna da priča o nekome nikad ne može da bude vjerodostojna. Nemoguće je objektivno prepričati njihova formativna iskustva i nekako ih zaključiti, dati im jednoznačan smisao. Kako pričati o tuđoj patnji? Kako dati neki smisao ratu, a ujedno ga ne opravdati? I čitaoci i Sara su morali da nauče da je na neka pitanja nemoguće dati odgovor, a roman se stalno ponavlja, pa je i proces učenja neprestan. Prvo čitanje sav legitimitet i kredibilitet daje Sari; naredna pokazuju da za te odrednice u pričanju o traumama nema mjesta. Lejla bi ispričala drugačiju priču, ali takođe nevjerodostojnu“, kaže ona za NIN. Ko je bio uticajan u takvoj zamisli? Svi me pitaju za Elenu Ferante, a niko ne spominje Nabokovljevu Lolitu. Pripovjedač koji stvara ženski lik koji nema svoj glas i čitalačko učestvovanje u tom nasilnom opredmećivanju navodi nas na nelagodno zaljubljivanje putem divnog jezika u nekoga o kome, zapravo, ne znamo ništa. Kako je Alisa u zemlji čuda Luisa Kerola postala referenca u Uhvati zeca? Kada sam ga ponovo čitala prije nekoliko godina, shvatila sam da je Alisina zemlja čuda vrlo mračna, bezumna, nasilna, nelogična, zemlja u kojoj pjesma o pčelici lako postane pjesma o krokodilu koji će sve da pojede. Nikome nije jasno ko je i šta je, a svi od Alise agresivno zahtijevaju da odgovori na pitanje: „Ko si?“ Alisa, pak, nikad nije ni dovoljno velika ni dovoljno malena da se tu lako uklopi. Stalno mora da se mijenja. Kažu joj u jednom trenutku: „Mora da si luda ako si došla ovdje“, kao što se u jednom trenu to kaže Sari. Bosna je baš takva, nimalo idealizovana zemlja čuda. Isto tako, sva pravila lijepog ponašanja, sve dječje pjesmice, sve što se uči u školi i porodici, dvjema junakinjama nimalo ne pomaže. Obrazovanje se ispostavlja kao beskorisno. Pjesmice o Titu koje su morale da uče u svijetu njihovog odrastanja više ništa ne znače. S pojavom Lejle, u Sarinom govoru se javlja prvo „j“, s kojim se, pak, menja okvir njenog samorazumevanja. Doživljava krizu izgrađenog identiteta. Ijekavica je za Saru toksična. Gde je u pisanju nastupilo takvo korišćenje jezika? Na samom početku. Oduvijek me je modernistički više zanimalo šta knjiga radi od toga o čemu se u njoj radi. Imam iskustvo izlaska iz svog jezika i postojanja u tuđem. Na neki način, to je bježanje od odgovornosti. Sarin povratak u jezik je pad u košmar, vraćanje u odgovornost, čak i na početku, kad je njen govor namjerno neskladan i sintaksički i leksički bliži engleskom. Iz Irske, dakle s ostrva, iz Dablina kao džojsovske metropole, ona mora da se vrati u Bosnu koja želi da je proguta. Jezik je neugodan, prepun lokalizama i čudnih konstrukcija, jer se u njemu ogleda i centralna tema romana - nemogućnost definisanja nekog drugog. Slijepo praćenje uzusa književnog jezika opovrglo bi cijelu knjigu. Za mene, jezik dolazi iz priče i nije gradivni materijal od čega se nešto zida. Ništa ne postoji van jezika. Čak sam negdje pročitala da ne može da nas boli onaj dio tijela za koji ne postoji naziv. Nemoguće ga je opisati. Istovremeno, jezik nas uslovljava, premda nije savršen. Riječ „ljubav“ koristimo u kontekstu roditelja, ljubavnika, kućnih ljubimaca i odjevnih predmeta. Samim tim, i sjećanje je pogrešivo, ne može da ne bude, baš kao i pamćenje. Svako iskustvo je priča o iskustvu, pa i o međuljudskim odnosima. Sara koristi previše pridjeva, metafora, uljepšavanja, a Lejla je konstantno sječe i voli da zove stvari njihovim imenom. Zato je velika razlika da li je Lejla vidjela leš, lešinu ili truplo, odnosno da li je Sara, pišući o ratu bez korišćenja riječi „rat“, zapravo pobjegla od odgovornosti. Odnos dveju junakinja ogleda se u društvenopolitičkom slomu koji nameće rat. S obzirom na vaše životno iskustvo, koliko je u romanu autofikcijskih elemenata? Na nivou fabule, sve je izmišljeno. Na sižejnom nivou približavanja te fabule, utkala sam svoje privilegovano odrastanje u Banjaluci devedesetih i potonji bijeg iz jezika u neki drugi. Mnogo razmišljam i o nasljeđenoj krivici - krivici zbog nečega što nisi uradio. Isključila sam sebe iz teksta, iako je čest problem mladih pisaca upravo izlivanje u ono što pišu. Htjela sam da teme budu univerzalne, da knjiga čita čitaoce i to se i dešava. LJudi iz Zagreba, Banjaluke i Beograda doživljavaju knjigu prilično drugačije. To je zanimljivo, jer je velikim delom pripovest o Lejli koja figurira kao personifikovana Bosna. Nije imala ni priliku da samu sebe izgradi. Lejlino tijelo je viđeno kao teritorija, poprište nasilja. Stalno se mijenja i različito tumači, žele je, tuku i napastvuju, a sama odlučuje i da se prodaje. Još kao djevojčica, ona odbija da samu sebe odredi u okviru školskog zadatka. Kada napuni 11 godina, dobija menstruaciju i mijenja se iz djevojčice u ženu. Baš tada se proliva i krv u njenoj zemlji. Dobija novo ime i prezime, odsustvuju i otac i brat, majka se saživljava s figurom žrtve, i Lejla od tog trenutka nije u stanju da samu sebe neometano osmisli. Sve se to odnosi i na Bosnu. Svaki put kad Sara pokušava da nešto zaključi ili da prizove neko sjećanje, Lejla je ismijeva, protivrječi joj ili otvoreno tvrdi da je bilo drugačije. Vaš roman prati relativno retku matricu road trip narativa gde se prostorno kretanje ogleda u putovanju kroz jezik i sećanje. Kako ste birali toponime kroz koje će Sara i Lejla putovati? Željela sam da Bosnu presječem napola i tako sam odabrala gradove zanimljive u kontekstu postjugoslovenskog identiteta. Mostar je i dalje podijeljen, ali se ipak pretvorio u nekakvu turističku razglednicu gdje možete da kupite šolju za čaj s Titovim likom i set za tursku kafu. Lejlu tu i zatičemo u nošnji, a zapravo u radnoj uniformi, u svojstvu hostese. Jajce sam odabrala zbog antifašističke istorije i katakombi kao hladne utrobe te zemlje. Banjaluka je mjesto odrastanja dviju junakinja. Od Zagreba vidimo samo hostel u kojem parovi prave djecu. Provukla sam tu i šalu na svoj račun - to je moj rodni grad, pa sam mu dopisala jedan hostel u kojem neko možda pravi neku spisateljicu dok moje junakinje slušaju u drugoj sobi. Odlazak u Beč je otužan jer s jedne strane istorijski figurira kao obećana zemlja ljudima s ovih prostora, a s druge u romanu predstavlja tek još jedno mjesto susreta sa samim sobom, gdje se izolacija povećava. U romanu se pominje kolonada muških, kanonskih pisaca, a istovremeno postoji i kolonada važnih, epizodnih ženskih likova. Koliko je njihova priča uopšte bila zamisliva van patrijarhalnog konteksta? Svjesna je odluka da ih smjestim u muški književni kanon. Od muških likova, nijedan nije eksplicitno negativno intoniran, ali mahom nisu ni realni. U pitanju je autorski komentar kroz perspektivu ženskih osoba. Centralni lik, uostalom, Lejlin brat Armin, veoma je loš književni lik, jednostran je, jer ga se sjeća dvanaestogodišnja djevojčica. Istovremeno, ženski likovi su ili vrlo životni ili se bore sa sopstvenim identitetom. Bilo mi je važno da ubilježim svoje tri mojre, boginje usuda. Jedna plete sudbinu, jedna je mjeri, a jedna je sječe. Gospođa Knežević je topli ženski lik koji obitava u kućici nalik vještičjoj usred Bosne u kojoj ništa drugo nije kako treba. „Ćuti, sine, dobro je, imamo pitu, krevet i rakiju, dobro je“, ta vrsta logike. Druga je žena koja izvlači Sarina i Lejlina kola iz kukuruznog polja, a izvlačenje sajle poistovjetila sam s premjeravanjem njihovog usuda. Treća je konobarica u bečkom kafiću, „naša žena“, koja Lejli odsjeca etiketu s haljine kako sve te „nas“ ne bi sramotila pred Bečom. Jedna je bezmalo paralizovana, jedna je stalno na putu, a jedna živi i radi van sopstvene zemlje. One prate i ispraćaju Saru i Lejlu. Muški likovi ih, pak, gledaju ili interesno ili parcijalno. Sarina perspektiva jeste ženska, ali je oblikovana u muškom kanonu; ona Lejli i prilazi iz nezadovoljne, muške, objektifikujuće perspektive. Monolitna je. Zato joj se Lejla toliko i opire, a Sara razočarano shvata da nikad neće moći da do kraja prodre u nju. S obzirom na to da živite, pišete i uređujete u Barseloni, šta je karakteristično za tamošnju književnost? Da li se vode iste debate povodom nagrada? U Barseloni postoji mnogo više jasno profilisanih nagrada, pa je jagma manja. Takođe se uglavnom nagrađuju neobjavljeni rukopisi, pa su i akcenti drugačiji. Niko te tamo ne bi pitao ko je dobio NIN-ovu nagradu, već bi ih interesovalo koje su sve knjige kvalitetne i zanimljive. Tamo nema mjesta samo za jednog pisca na vrhu nekakve piramide. To ne znači da se ne nagrađuju loše knjige i da najčitaniji autori nisu medijske zvijezde. Savremena katalonska književnost pokušava da ne kapitalizuje na pitanju katalonske nezavisnosti. Tamo s jedne strane imate akademiju čiji je prioritet očuvanje katalonskog jezika, a s druge plejadu mlađih pisaca koji ne žele da jezik stave u muzej, već da ga iznesu na ulicu i igraju se s njim, deprovincijalizuju ga i predstave svijetu. Možemo dosta od njih da naučimo. Previše smo fokusirani na olimpijsku, takmičarsku stranu stvaralaštva.