Čovek koji je pokušao da spase Jugoslaviju

Kako je brzo prošlo ovih 30 godina! Kako se mnogo toga naizgled promijenilo, ali skoro da se ništa nije promijenilo. Tehnološki – promjene su ogromne... Ali su ostali, manje-više, isti ili slični ekonomski i socijalni problemi, istina sada rascjepkani po pojedinačnim državama bivše Jugoslavije... Ono što je najbolnije – to je nepromijenjen način razmišljanja! Konstantinovićeva balkanska palanka je još vidljivija! Vidljivija zahvaljujući modernoj tehnologiji. Zaista, da li su zaliječene rane raspada Jugoslavije, ili su možda još dublje? Da li je priča o Evropi izlaz iz svega ili samo novo kupovanje vremena za održavanje neodrživog?... Ne zaboravimo onu narodnu: „Toša poša’ – Toša doša’!“ – narodni komentar na mišljenje da odlazak u inostranstvo sam po sebi produhovi svakog čovjeka! Moraš nešto imati u sebi da bi iskoristio taj boravak u inostranstvu – koje je takođe svojevrsna palanka. Zapravo, svijet – Zapad posebno, kažu, postaje globalno selo – meni se sve više čini da postaje velika palanka… Zaista, gdje smo stigli? Počelo je sa padom Berlinskog zida, a završava sa gradnjom Meksičkog zida! Doba degeneracije – kako kaže Nil Ferguson!... Možda se treba prisjetiti i Osvalda Špenglera i njegove vizije propasti Zapada. Koliko je od njih daleko Niče i njegov Zaratustra? Mnogo je pametnih ljudi iz prošlosti vidjelo budućnost, našu današnju sadašnjost. Počevši od Heraklita i njegovog „proročanstva“ da će u tom ciklusnom modelu razvoja svijeta doći doba gvozdenih ljudi! Da li je zaista došlo do tog vremena ljudi bez emocija i strasti, bez saosjećanja, ljudi mesožderske sebičnosti?... Sjećam se nekih razgovora sa Đinđićem – dok je bio na „zaštiti“ u Crnoj Gori. „Uvijek morate imati širi kontekst!“… Ja sam dodavao: „Širi, ali i dublji!“… Dublji, to znači filozofski! Životno filozofski, a ne knjiški (naučeno) filozofski. Za mene je filozofija najpraktičnija čovjekova djelatnost. Znanje o znanju! Učiti životom – to je najvažnija čovjekova škola. Jedna ovako neobična diskusija na skupu najpoznatijih jugoslovenskih ekonomista, privrednika i političara održana u Zagrebu 1986/87. dovela je do prvog razgovora sa Antom Markovićem, tada direktorom „Končara“. Zapravo, imao sam veoma, sada mi se čini, studentski hrabru diskusiju, koja je bila protivteza nekih poznatih jugoslovenskih ekonomista: „Sistem je dobar – ne valjaju ljudi!“. „Ne!... Mijenjamo sistem… Uvodimo privatnu svojinu!“ Nikada mi nije bilo teže nego kada me je Ante Marković, negdje u februaru 1989. pozvao i nakon razgovora rekao da bi želio da budem član njegove Vlade, ali da meni zbog tadašnjih obaveza u Crnoj Gori (četiri mjeseca, od januara do aprila, nakon januarskog događaja 1989. vodio sam SK Crne Gore) to nije bilo moguće. Ja sam mu zahvalio i izrazio želju da budem član njegove vlade, ali pošto se ona bira ranije (mart), ja ne mogu napustiti funkciju na kojoj sam (to je, od januara do aprila 1989. bilo najužasnije vrijeme u Crnoj Gori, koje veliki „znalci i istraživači istorije“ i ne pominju, a kamoli o njemu pišu, što mi je samo indikator kvaliteta tzv. „istorijskih istraživanja“). Rekao sam mu da se ja sigurno neću baviti politikom… Pozdravili smo se prijateljski… Bio sam iznenađen, kada je prije 30 godina predložio Vladu sa18 ministara, ali ne i 19, koji je shodno rasporedu trebalo da bude iz Crne Gore. Da li je Marković tražio mene ili čekao rasplet na 10. vanrednom kongresu SKCG, sada nije važno. Početkom juna 1989. na poziv Ante Markovića izabran sam u Vladu SFRJ. Po 15 sati dnevno sam čitao materijale, govore, program Vlade… Pripremao se da uskočim u tim koji je već radio. Sa strahom sam ušao na prvu sjednicu… Gledam oko sebe… Sve as do asa… Znao je predsjednik Marković zanat da izabere ljude i da pravi tim… Sjećam se svoje prve diskusije koja je bila moje sporenje sa Narodnom bankom u vezi sa inflacijom. Još i danas osjećam kako mi srce lupa… Predsjednik je mišljenjem bio bliže meni… Kakav podsticaj! Nakon toga sam počeo da koristim sve prilike da podstičem raspravu o preduzetništvu, privatnoj svojini, privatizaciji, gradnji institucija, tržištu… Bilo je onih kojima sam „dizao pritisak“, jer je u Vladi postojala tzv. stara garda (ministri policije, vojske, inostranih poslova…). Nije se oduševljavao mojim stavovima ni ministar razvoja – predsjednikova desna ruka! Uvijek je opasno po ego drugih kada „napadneš“ opšteprihvaćene ideje. I tada, i danas sam ostao dijete. Dijete koje se igra idejama – eksperimentiše! Znatiželja, ideja koja te vuče… Ego, pretočen u palanku, ključna je kočnica razvoja i pojedinca i porodice, i institucija, i društva. Ego nas zatvara. Znati slušati drugoga, razumjeti što govore drugi – to je velika škola. I tome stalno učim svoje studente… Naravno, ja sam „novi ministar“, dolazim iz male Crne Gore, uz to nemam političku podršku „svoje baze“, novog rukovodstva (Momira Bulatovića i Mila Đukanovića)… Sjedi i slušaj… Dobijam prvu šansu. Zakon o zadrugama. Uspijevam da uradim Zakon koji su odmah prihvatile sve republike. Slušam neke javne pohvale. Ulazim u stručni tim Vlade za izradu Zakona o privatizaciji. Ubrzo sam zbog zauzetosti drugih članova tima ili zbog osjećaja opasnosti koje nosi rad na privatizaciji, tj. promjeni sistema, preuzeo „štafetu“ oko izrade Zakona. Imam nekoliko konsultacija sa predsjednikom Vlade. Ne ide sve glatko… Ipak, na moje insistiranje predsjednik „me oslobađa“ nekih članova grupe… Daje mi mandat. Radim sa mladom grupom pravnika. Konsultujem se sa Kirom Gligorovim, čovjekom koji je vodio privrednu reformu 1965. Nije baš bio saglasan sa svim, ali mi je puno pomogao u savjetima kako da javno branim stavove zakona. Rekao sam sebi i timu: „Ovaj zakon mora imati samo sedam članova!“, svjestan da što je zakon kraći šanse za prolaz su veće. A onda dolaze pravnici: „Ovaj zakon mora imati prvo član koji objašnjava što reguliše zakon i posljednji kada stupa na snagu.“ Odlučismo da Zakon ima 10 članova… Nekako sam uspio da ugovorim sastanak u četiri oka sa predsjednikom. Nije bilo tako lako doći do njega kada se on, ali i tim sa njim (ili za njim), penjao ka zenitu… Ipak, svi smo ljudi i svi imamo svoje slabosti… Ili osobe na koje smo slabi… Kinezi imaju mudrost: „Savjetuj savjetnike cara, ako želiš da imaš uticaj na njega“… Ja tad nijesam čuo za tu kinesku mudrost – znao sam onu iz mog sela, Pipera: „Vidi sa kim je dobar i njegovog prijatelja ubijedi, ako želiš proći!“ A taj savjet sam koristio i dok sam bio fudbalski trener! Kasnije, kada sam se borio za uvođenje eura u Crnoj Gori! Učenje životom… U tekstu Zakona smo namjerno stavili nekoliko „gluposti“ prilagođenih profesiji nekolicine „opasnih“ članova Odbora za ekonomiju. Na sjednici Vlade nekoliko članova napadaju te „gluposti“. Ja se branim. Često i glumim… Živko Pregl pomaže, predsjednik zaključuje: „Veso, srećno… Znaš da mnogo toga zavisi od usvajanja ili ne ovog zakona“… U Skupštini na Odboru dva dana rasprava. Uglavnom o „glupostima“, koje su namjerno uključene u nacrt zakona. Znali smo da svaki član Odbora treba da se opravda pred „svojom“ republičkom javnošću, iako je većina njih prozrela našu taktiku! Usvojili smo neke primjedbe Odbora, koje su pojavno napadale našu ideju… Skupština usvaja zakon, nekoliko članova Odbora i mi iz tima smo to „zaliveno proslavili“ u Takovskom grmu! Da kažem da sam svaku diskusiju sa oponentima počeo sa: „Vi ste u pravu, ali kontekst je…“ Bilo je bure, ali nije bilo uvreda i ponižavanja ni sa jedne strane. Sada slušam skupštinske sjednice u svim državama… Sramota!… Ako neko misli da iz atmosfere septičke jame može da raste zdravo drvo – onda smo tu gdje smo danas! Primjećujem da mi stručni uticaj u Vladi raste. Političkog nimalo nemam. Predlažem projekat Prestrukturiranje jugoslovenske privrede uvođenjem malih i srednjih preduzeća. Okupljam ekipu koja se bavi „malom privredom“, na čelu sa Alešom Vahčićem iz Slovenije. Predsjednik je bio oduševljen tim prijedlogom, koji je, naravno, bio njegov i on ga je zaista „gurao“ na Vladi i dalje! Znali smo mi za tu njegovu ljudsku boljku. Ali važno je da se ideja realizuje, a ne čija je… Ja sam osnovao, ni dan-danas ne znam kako, Agenciju za mala i srednja preduzeća SIV-a. To je otprilike ova današnja priča o startapovima i tehnološkim parkovima. U svakoj republici je osnovan jedan takav centar. U međuvremenu svi su „umrli“ sem u Sloveniji – to je današnji GEA koledž! Predsjednik je ljut na mene jer sam bio javno protiv prijedloga osnivanja Reformskih snaga. „Pustite Vesa, on je politički sagorio u Crnoj Gori“... Znao sam da jagnje ulazi među vukove. Osjećao sam da je predsjednik sve sem nije političar! Suviše je znao i vjerovao u ideale da bi to bio. To se vidjelo i na sjednici kada su ga „savjetnici“ podstakli i ubijedili da pošalje vojsku da štiti granicu Jugoslavije u Sloveniji… „Ako Jugoslaviju treba da štiti JNA, kao što vi kažete generale, nje više nema“... Kakav je rafal sasut u mene zbog ove tvrdnje! Prosto, neki ljudi nijesu shvatali da je Berlinski zid bio već srušen… I tada, i danas, mislim da je to bio scenario… Ako je prva faza rada Vlade bila fokusiranje na stvaranje uslova za donošenje Programa reformi, u kojoj su se, ne tako mirno, usvajali elementi tog programa, u drugoj fazi njegove realizacije postignuti su brzi i nezaboravni rezultati - plate iz doba Ante Markovića mnogi i danas pamte. Sve je bilo bajno. Kakva hemija, kakav tim, kakve inspirativne sjednice Savezne vlade. Program je na Vladi usvojen početkom decembra 1989. Svi su bili, i ja, slobodno da kažem, u delirijumu! Ovo je program koji će spasiti Jugoslaviju! Zaista, ja sam dugo u to vjerovao i prvi rezultati su me ohrabrili! Ipak, nijesam nikada mogao da zaboravim, iako sam pokušavao, da je moj prvi komšija za stolom, ministar finansija Branko Zekan, najbliži predsjednikov saradnik iz Zagreba, bio protiv Programa… Jedini je javno glasao protiv! Član Antinog tima iz Hrvatske, protiv… Sumnjivo? Sa njim sam dosta razgovarao. Imao je svoje argumente. Ja sam mu vjerovao i danas mu vjerujem. Ipak, on je gordi Dalmatinac. Nije stvarno igrao igru. Ali, znao je tokove novca. Mnogi su me savjetovali da konačno shvatim da je Ante Marković ustaša i da je imao cilj da sruši Jugoslaviju. Ne! On je želio da bude novi Aleksandar Karađorđević ili Josip Broz Tito – tu dilemu nijesam imao ni tada, ni danas! A to je mogao biti samo ako spasi Jugoslaviju. Kada je u drugoj polovini 1990. Program počeo da kleca, kada smo bezuspješno usvojili njegove dopune – samo da vidite kako se mijenja atmosfera u Vladi… Tim se raspada… Svako se konsultuje sa „bazom“… Srećom, ja je nemam. Čak mi iz Crne Gori traže ostavku. „Ne. Neka me smijene!“… Oni koji su to tražili da uradim dobro su znali moj karakter. Naravno, mogli su da me smijene. Počinje sramno napuštanje članova Vlade. Kako bijedno izgleda poltron koji pokušava da bude pobunjenik! Predsjednik Marković je sve usamljeniji… Pokušava da spasi ono što se spasiti ne može. Vjeruje u spas Jugoslavije. Ide u Borovo Selo. Doživljava fijasko… Na kraju sjednica konačnog razdora tokom usvajanja saveznog budžeta za 1992. Vojni budžet… Zamjenik ministra finansija, jer je Zekan već napustio Vladu, sjedi do mene i brani prijedlog zašto toliko novca za Vojsku! Usvajanje tog budžeta je bilo formalni razlog da Ante Marković na toj sjednici najavi ostavku. Što je govorio kada je davao ostavku, ne sjećam se… Znam da su mi oči suzile! Ni drugim članovima SIV-a, čak ni onima koji su bili protiv Ante nije bilo lako… Ipak, čuo sam jednog: „Konačno ode!“ To mi je probudilo piperski inat i tražio sam riječ. To nije bilo uobičajeno - govoriti poslije predsjednika koji je već imao „oproštajni govor“. Što sam pričao – ne znam… Samo znam da sam bio posljednji govornik u posljednjoj Vladi SFRJ… Strašno teška i neponosna „titula“… Sljedećeg dana (petak, sjednica se održavala četvrtkom) iz kabineta Ante Markovića zove njegova saradnica: „Veso, Ante danas ide za Zagreb… Možeš li da ručaš sa njim? Ali ti ga pozovi, da ne zna da sam ti ja rekla… I budite sami.“ Pozvao sam predsjednika! Obradovao se: „Gdje me vodiš – u koji restoran?“ „U Tolstojevu broj 2 – restoran saveznih organa.“ „Nemoj, molim te! Ti ovdje ostaješ, a ja odlazim… Vidjeće te sa mnom. Imaćeš problema“… „Već ste mi zadali dovoljno problema – jedan više ili manje, nije od značaja“, odgovorio sam šeretski… Koliko začuđenih pogleda… Ali poltroni, iako znaju da je dao ostavku, naviru. Kvare ručak… Pozdravljamo se... „Čuvaj se Veso… Neće ti biti lako“… Pogledao sam za njim dok je ulazio u kola – i prvi put istinski shvatam da je Jugoslavija prošlost… Ruše se moji snovi i moja sjećanja… Život postaje razvalina… Sa predsjednikom se nekoliko puta gledam u Gracu, Budimpešti… Kao i uvijek, pun je ideja! Ovoga puta više za biznis… Međutim, lični inat nikada nije dobar vodič ni u biznisu, ni u životu. Ante Marković je čovjek kome sam vrlo zahvalan. Od njega sam puno naučio. Zato je njegova slika u mom rektorskom kabinetu na UDG-u! To je bio čovjek sastavljen samo od energije i ideala! Da li smo mi, Vlada, imali šanse da spasimo Jugoslaviju? Dok sam bio član Vlade – mislio sam da! Danas sam svjestan da smo bili jedna ukrasna i nezaboravna visibaba koju je oduvao prvi proljetni mraz… Bio sam to i ja 2006, kada sam nakon decenije stručnog vođenja reformi u Crnoj Gori, koje je politički vodio Milo Đukanović, uvođenja eura i nakon sticanja nezavisnosti, predložio program „Crna Gora – mikrodržava“, sa predsjedničkim sistemom, Vladom od četiri ministra, sa „stajaćom administracijom“ od 333 zaposlena, nekoliko ambasada, bez vojske, ulaganjem u obrazovanje i nauku… Crna Gora kao biznis startap nacija! Naravno, to je na ponižavajući način odbijeno. Mislim, i tada i danas, da je time za sva vremena izgubljena prilika da jedna mala zemlja prije drugih uđe u lavirinte budućnosti! Nakon toga sam zauvijek napustio politiku i bilo kakvu bliskost politici. Sada realizujem viziju svog Univerziteta – UDG-a… Univerzitet koji napušta klasični model studija. Naš model je: S=z×i2. Sposobnost daje samo znanje koje je doživljeno! Izgleda, jednom lud zasvagda lud! Nekada sam vjerovao u revolucije, kasnije u reforme… Sada, ili za sada, vjerujem u izjavu dalaj-lame: „Jedino što nam je ostalo da spasimo ovaj svijet jeste obrazovanje.“ Da li za to imam(o) snage?