Arhiva

Po završetku sastanka, srušiti laž

Dejan Atanacković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 27. mart 2019 | 13:23
Po završetku sastanka, građani, slobodni odbornici i predstavnici opštine Stari grad otišli su na Kalemegdan, demontirali vrata i zaštitnu ogradu oko nelegalnog objekta na kalemegdanskom platou i zaustavili dalju seču drveća pored okretnice tramvaja na Kalemegdanu. (Danas, 14. mart) Ne sećam se kada sam u beogradskoj štampi pročitao lepšu rečenicu. Kako čoveka razgali slika sugrađanske preduzimljivosti i hitri prelazak sa reči na dela! Eto, u odnosu na onaj isprazni „sporazum s narodom“, ta bi rečenica, u skladu s činjenicama koje opisuje, bila sasvim dovoljna da se iz nje izvede čitav politički program, teorija i praksa, bez gubljenja vremena na retoričko i politikantsko pucanje u prazno. U spomenutom nelegalnom objektu - gondoli - sve je sažeto: apsurdni, nepripadajući predmet, strano telo proisteklo iz stupidnih maštarija gramzivih lažova. S najvećom od maštarija, Beogradom na vodi, započet je kancerogeni proces koji ubrzano metastazira na svim poljima i razara tkivo grada, svodeći Beograd na sopstvene ožiljke: loše građevine, razrovanu infrastrukturu, idiotske spomenike i monstruozne izrasline u vidu „prioritetnih turističkih sadržaja“. Reklo bi se da u takvim okolnostima estetska razmatranja postaju deplasirana, odnosno relevantna tek u času kada se, tu i tamo, otvore Vučićeve zjapeće zamke, i u njih upadne poneki predstavnik savremene kulture. Ipak, svaki manje ili više kompleksni sistem proizvodi i pravila sopstvene pojavnosti, svoju estetiku. I potkradanje javnih budžeta zarad silovanja grada podrazumeva nekakvo promišljanje o sadržajima estetske prirode. Naime, u nečijem umu morala je da zapeva fontana, zaleluja gondola na vetru i praznično zablista plastična trijumfalna kapija u oktobru, a šta je to ako ne oblik estetskog mišljenja? U sistemu u čijim se okvirima godinama krade, nižu milionske prevare, sprovode pretnje, skrivaju ubice, estetski principi raspoznaju se u samoj strukturi mišljenja, govora i postupaka. U njihovoj osnovi je laž, i ako za trenutak zamislimo da je laž estetska kategorija iz koje proističu sasvim određene slike i pojave, primetićemo da se ona primetno prilagođava sopstvenim principima sklada i rasporeda. Laž ima svoja obličja, predstave, kroz nju se reprodukuje stvarnost i, u krajnjoj liniji, stvar je subjektivnog ukusa. Kao što je slučaj s pojmom lepog, tako je i svaki deo laži potrebno skladno uklopiti u njenu lažljivu celinu. Jer laž je najuspešnija kada je potpuna, totalna, tačnije samo je tada istinski uspešna, a da bi takva bila mora da bude brojčano nadmoćna, da se stvarnost oko nje vremenski i prostorno gubi i vitoperi, da se neosetno širi i pretvara u naviku, profesiju i obavezu. (Laž je obavezujuća prema svakom ko u nju ugazi i njome se ukalja.) Pritom, laž nije nikad tek neka nova laž. Ona se uvek zasniva na lažima koje joj prethode, pa i na onima koje joj se u datom trenutku naizgled čine suprotstavljenima. Laž je starija od lažova. Čak i od Vučića. Nije dovoljno reći da je gondola tek neki proizvod „naprednjačke“ banalnosti. Ona je najpre jedno sasvim neskriveno otelotvorenje državnog kriminala, deo procesa kojim se planski ubija grad, i tek je u tom kontekstu moguće tumačiti svako njeno, pa i estetsko, značenje. Zato od gondole, kada je već tu, valja iznova početi. Samo onda kada se ne odustaje od uvek novih početaka - jer se društvo nikad ne dovršava, već uvek otvara i gradi - počinje da se nazire kraj Vučićevoj vlasti. Kako u prethodno citiranom tekstu dalje stoji: „sa građanima (je) dogovoreno da se, bez obzira na posledice, svi dosadašnji radovi, kao i eventualni budući radovi u cilju instaliranja žičare ruše i tako spreči trajno uništavanje kulturno-istorijskog dobra“. Sprečiti trajno uništavanje, kratka i jasna poruka - građanima, organizatorima građanskog protesta i opozicionim strankama. Zato ne vredi juriti za Boškom Obradovićem, neka sam okupira RTS, neka pravi obruč oko Vučića da bi ga posle pola sata raspuštao. Neka plače za Radovanom Karadžićem, to je sasvim dovoljno da se, što se mene tiče, definitivno svrsta u istu estetsko-moralnu ravan sa proizvođačem pevajućih fontana. Najveću pretnju građanskom protestu predstavljaju profesionalne galamdžije. Sve ima svoj redosled. Ako se gondola „sruši“ i pre no što je podignu, šanse da se sruši Bujoševićeva tvrđava laži mnogo su veće. Do tada, potrebno je da mnoge naizgled sporedne, a sasvim konkretne bitke, ostanu razlog i cilj protesta. Bitke za grad, za građanski duh i identitet, bez kojih, uostalom, nema ni države. Odbrana Kalemegdana je jedna od njih.