Što je Srba manje, to je problem veći

Od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije (Srbije i Crne Gore) i početka mirne reintegracije istočne Slavonije, dakle od 1996. godine, započeo je i proces normalizacije života i položaja Srba u Hrvatskoj. Uključujući i povratak izbjeglica i njihovih prava. Taj je proces, uz sve prepreke i teškoće s kojima se susretao, trajao do 2012. (godina oslobađajućih presuda optuženim generalima Gotovini i Markaču), do 2013. (godina kad Hrvatska postaje punopravna članica EU). U tih 16-17 godina Srbi u Hrvatskoj obnovili su svoje političke i nepolitičke institucije, razvili sudjelovanje u političkom životu od lokalnog do nacionalnog nivoa, te obnavljali fizičke (kuće, infrastrukturu), pravne (povratak imovine, zaustavljanje masovnih progona za ratne zločine) i duhovne, identitetske pretpostavke svojeg individualnog i kolektivnog života. Nakon pogrešnih politika sa srpske i nemilosrdnih politika s hrvatske strane vođenih od 1990. do 1996, koje su demografski, politički i duhovno Srbe u Hrvatskoj dovele do ruba opstanka, u tih je 16-17 godina obnovljena kakva-takva perspektiva opstanka. Uz međunarodno uvjetovanje i međunarodni monitoring, te uz međunarodne ciljeve Hrvatske (članstvo u Vijeću Evrope, članstvo u NATO i EU) antimanjinska, antisrpska politika postepeno se transformirala u promanjinsku, a ratno-nacionalistička politička atmosfera postepeno se transformirala (osobito nakon smrti Franje Tuđmana 1999. godine) u građansko-demokratsku političku atmosferu. Spomenute oslobađajuće presude u Hagu i prestanak bilo kakvog međunarodnog monitoringa nakon ulaska u EU u desnim političkim i vjerskim krugovima shvaćeni su kao prilika za pokretanje svojevrsnog nacionalno-klerikalnog pokreta. Povod za nju su bili građanski odgoj u školama i službena upotreba ćiriličnog pisma u Vukovaru. Lijevo-liberalna vlada premijera Zorana Milanovića proglašena je „nenarodnom i nehrvatskom“ (u tome se isticao dio katoličkog klera i dio veteranskih organizacija) a ćirilično pismo proglašeno je agresorskim pismom. Taj je nacionalno-klerikalni ili političko-vjerski pokret posebno uzeo maha nakon što je 2015. nacionalno-konzervativna koalicija predvođena novim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom došla na vlast. Nakon pada njegove vlade 2016, i formiranja demokršćanske vlade Andreja Plenkovića, novog predsjednika HDZ, uz podršku i zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke (što nije bio slučaj s vladom njegova prethodnika), pritisak političko-vjerskog pokreta je oslabio. No ne zadugo. U proteklih godinu dana ponovo je počeo jačati. I ponovo su mu na meti bili Srbi. I demokratska komponenta u Plenkovićevoj demokršćanskoj vladi, koju su sve češće počeli optuživati da je pod utjecajem SDSS-a i autora ovog teksta. Tako smo svega šest godina od ulaska Hrvatske u EU i nešto više od šest mjeseci od njezina prvog predsjedavanja Evropskim vijećem dospjeli u stanje u kojem se nastoji poništiti i ono od Srba što joj je osiguralo članstvo kako u EU tako i u Vijeću Evrope i NATO. To se poništavanje prvenstveno nastoji ostvariti u trima stvarima. Prva stvar koja nije po mjeri desnom političko-vjerskom pokretu u Hrvatskoj jest činjenica da Srbi i ovako oslabljeni i svedeni na Tuđmanovih 3-5 odsto imaju svoju političku ideju slobode, političko predstavništvo, politički jezik, stranku posredstvom koje kao ravnopravna manjinska zajednica mogu sudjelovati u odlučivanju o lokalnim i nacionalnim političkim pitanjima. Zato su prošle godine pokrenuli referendumsku inicijativu čiji je cilj bio da se to promijeni, i to tako da se ograniči broj mandata Srba u Saboru na jedan, a da se iz ustavnih ovlasti tog mandata kao i ostalih pet mandata drugih nacionalnih manjina isključi mogućnost da mogu glasati o vladi i o budžetu. Drugim riječima da u Hrvatskom saboru ozakone diskriminatoran status manjinskih predstavnika, a time i onih koji ih biraju. Kako ta inicijativa nije uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za ograničenje broja mandata i kako je Ustavni sud neustavnom proglasio onaj dio inicijative koji se odnosio na ograničenja ovlasti mandata nacionalnih manjina, tako je kampanja ovog pokreta nastavljena u smjeru stigmatizacije i javne omraze aktualnih političkih predstavnika Srba. Ta vrsta kampanje ide za tim da stvori „sanitarni kordon“ javnog mnijenja oko Samostalne demokratske srpske stranke i Srpskog narodnog vijeća. A posebno oko mene. Stvaranje tog „sanitarnog kordona“ ima dvostruk cilj. Prvi je da se SDSS i njegovi zastupnici prikažu što je moguće negativnijim u javnom doživljaju tako da im se ili supstancijalno ograniči ili onemogući političko koaliranje. Drugi je da se kod Srba razvije osjećaj straha ili sumnje u mogućnost da svojim glasom na izborima podržavaju tako stigmatiziranu stranku i predstavnike. Ta je vrsta kampanje naravno poznata iz različitih razdoblja političke historije Srba u Hrvatskoj, s jednom velikom razlikom: u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća Srbi u Hrvatskoj su posjedovali političku moć koja je mogla značajnije utjecati na ukupnu hrvatsku politiku. Danas to nije tako. Danas Srbi takve moći nemaju, osim u imaginariju onih koji vode desni političko-vjerski pokret. U tom imaginariju sama činjenica da srpski predstavnici imaju svoju političku ideju i da mogu sudjelovati u političkom životu predstavlja opasnost za njihovu ideju Hrvatske kao nacionalno-vjerske države. Taj imaginarij kao da djeluje po regresijskoj logici: što ih je manje, to su veći problem. Druga stvar koja nije po volji desnom nacionalno-klerikalnom pokretu jeste ostvarivanje klasičnog, bazičnog seta jezičnih i obrazovnih prava. Unatoč činjenici da su u Hrvatskoj od konstitutivnog naroda svedeni na nacionalnu manjinu u skladu s ciljevima pred rat proklamirane politike, i da je standardni hrvatski jezik udaljavan od Srba a školski sadržaji kao i biblioteke ispražnjavani od Srba, srpskih autora i ćirilice, postoji kontinuiran otpor prema potpunom priznavanju srpskih manjinskih škola ili stvaranju uvjeta za dodatnu nastavu u kojoj bi se ti sadržaji podučavali. (Od 16 osnovnih i pet srednjih škola na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu nijedna nije registrirana i tako nema zajamčenu autonomiju u upravljačkim pravima, pa se može promijeniti karakter škole ukoliko to netko smjera.) Jednak otpor postoji i prema ideji da se dio sadržaja povijesti, književnosti i umjetnosti, koji su relevantni kako za Srbe tako i za Hrvatsku, vrati u hrvatske nacionalne programe. Dakle, ni model priznate školske autonomije ni model primjenjene školske integracije, već nepotpun provizorij nepriznate školske autonomije koja se svako malo optužuje za segregaciju učenika srpske nacionalnosti i izvor građanskog nepatriotizma. Premda aktualna jezična politika u Hrvatskoj ide za afirmacijom dijalekata na hrvatskom prostoru, ta afirmacija ne uključuje razlike koje postoje bilo kod dijalekata Srba bilo kod standardnih oblika kojim se oni koriste. Upravo suprotno. Od preko 20 općina i gradova u kojima postoje zakonske pretpostavke za službenu upotrebu ćiriličnog pisma, na cestama, nazivima ulica i trgova i javnih i državnih institucija, to je provedeno u svega nekoliko: Dalj i Borovo Selo na ulicama i trgovima te Donji Lapac s prometnim oznakam na ulasku u mjesta i iz njih. U ovoj stvari kao da je na djelu sljedeća logika: što Hrvatska više od ustavne postaje identiteska država, to je nespremnija za politiku priznavanja lingvističkih, historiografskih i kulturnih obilježja Srba. Svjesno ili ne, ti koji to u njezine ime zagovaraju, ne sužavaju samo prostor slobode Srbima s kojima su dva stoljeća dijelili zajedničke ideje slobode, već i vlastiti, hrvatski prostor slobode, jer identitet može utamničiti jednako koliko i sila. Treća stvar koja nikako nije po volji spomenutom pokretu je pravo Srba na politiku sjećanja i njezine komemorativne prakse historijskog stradanja u vrijeme NDH. Zato se aktivisti tog pokreta trude da razviju uvjerenje u hrvatskoj javnosti da je ovo historijsko stradanje lažni konstrukt. Pa se tako podržavaju opskurni pseudoautori i pseudoistraživači koji od crkvenih pastoralnih dvorana preko gradskih biblioteka do nacionalne televizije dobivaju priliku za tu vrstu negacionističkog revizionizma. Cilj toga je da se ustaški pokret i njegova država dekriminaliziraju u što većoj mjeri, a da se antifašistički partizanski pokret kriminalizira. Zbog toga se posljednjih dana čini sve i iz krugova katoličke crkve i politike da se ublaži zabrana okupljanja u Blajburgu, uključujući i prihvaćanje zakonske zabrane austrijske države da se na okupljanju u Blajburgu veliča ustaška ideologija i ističu znamenja jer su fašistička i nekršćanska. Istovremeno se čini malo ili ništa da se ista takva zabrana sadržana u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Evropskog suda za ljudska prava primijeni na sve one slučajeve u Hrvatskoj zbog kojih predstavnici naroda žrtava (Roma, Židova i Srba) zajedno s antifašističkim udruženjem već četvrtu godinu odbijaju ići u zajedničku kolonu sjećanja s predstavnicima države. Kao što je predsjednik Hrvatskog sabora (koji je pokrovitelj blajburškog okupljanja) u ponedjeljak, 8. aprila, mogao dati jamstva svojem austrijskom kolegi, predsjedniku Austrijskog nacionalnog vijeća, da će se u Blajburgu poštovati austrijski zakoni, tako je i predstavnicima naroda žrtava i Savjetu Spomen-područja „Jasenovac“ mogao dati jamstvo da će se u Hrvatskoj poštovati njezini zakoni, jer je Hrvatski sabor pokrovitelj i jasenovačke komemoracije. Ali nije to učinio. Ono prvo je očito smio i morao. Ovo drugo izgleda ne smije i ne mora. Lakše se zamjerati onima koji su ostali nakon NDH-škog progona i istrebljivanja nego onima koji te progone i istrebljivanje negiraju. Bilo bi naopako kad bi se takvo djelovanje nastavilo i stjecao dojam da je lakše zalagati se za nesmetanu komemoraciju onih od kojih su mnogi krivi za progone i istrebljivanje negoli za neometano sjećanje na one koji su proganjani i istrebljivani i ništa nisu krivi onima koji su zbog svoje politike progona i istrebljivanja postali i sami žrtve bezobzirne osvete.