Danas nije preporučljivo biti manjina

Među umetnicima koji su krajem pedesetih godina prošlog veka stvarali čuvenu Zagrebačku školu crtanog filma, bili su Vatroslav Mimica, Dušan Vukotić, Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Borivoj Dovniković Bordo... Oni su Zagreb, Hrvatsku i Jugoslaviju postavili u vrh svetske umetničke animacije. Sagovornik NIN-a Borivoj Dovniković (1930) primio je više od četrdeset međunarodnih priznanja za rad i stvaralaštvo u našoj i svetskoj animaciji, a nagrade za životno delo dodelili su mu, između ostalih, -Festival u Alabami, SAD, Svetska asocijacija animiranog filma ASIFA, Jugoslovenska kinoteka u Beogradu. Vlasnik je nagrade Linea, italijanskih filmskih radnika povodom stogodišnjice svetske kinematografije, Zlatnog grba rodnog grada Osijeka… Na ruskoj Uralskoj akademiji za arhitekturu i umetnost u Ekaterinburgu, uručili su mu Diplomu za izuzetno pedagoško delovanje na polju animiranog filma. Bordo napominje da naziv Zagrebačke škole pripada samo autorima Zagreb filma do 1990. godine, kada je u filmsku proizvodnju ušao kompjuter. S novom tehnikom, animacija se raširila izvan Zagreb filma u nove male studije, pa i u druge hrvatske gradove - tako da se za produkciju animiranih filmova u zemlji nakon 1991. godine ne može više govoriti o Zagrebačkoj školi animacije, već o Hrvatskom animiranom filmu. Borivoj Dovniković je imao nešto više od 10 godina kada je u avgustu 1941. godine sa ocem pobegao iz Nezavisne Države Hrvatske pobegao u Srbiju. Jednako kao i oni, u Beogradu su kao srpske izbeglice iz Prizrena došli njegovi tetka i teča kod kojih su u početku stanovali. Tako je Bordo četiri ratne godine proveo u Srbiji, a kaže da je svoje prvo autorsko delo napravio u Beogradu, upravo tih dana kad je stigao iz Osijeka. Video je na ulici jednu trgovinu na čijem je izlogu pisalo Nema brašna. Nije mu se dopalo kako je to bilo napisano, pa je lepo ispisao tu neprijatnu poruku za kupce, dao vlasniku i ovaj je stavio u izlog to njegovo prvo autorsko delo. Poslednjih godina je karikaturista tjednika Novosti u izdanju Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Može li iko normalan danas da odluči da se bavi karikaturom i da živi od toga? Ili animiranim filmom, svejedno je? Postavili ste pitanje karikaturisti koji je počeo svoju karijeru 1949, a već početkom 1950. zaposlio sam se kao stalni karikaturista u redakciji Kerempuha! Može li se to zamisliti danas u doba liberalnog kapitalizma, gdje je umjetnost, pa i karikatura, svedena na slučajno zabavljačko zanimanje bez egzistencijalnog osiguranja? Imao sam sreću da odem u penziju kao likovni umjetnik na samom kraju Jugoslavije, s time da sam umirovljen u novoj državi, Hrvatskoj. Pitajte kakvu budućnost za kraj karijere očekuju moje mlade kolege u novinarstvu ili filmskoj animaciji! Prošla su vremena kad je karikatura bila značajna kulturna aktivnost. Postoji li nešto iz bivše zemlje što je tada predstavljalo vrednost, a da nije uništeno novim sistemom vrednosti koji je na snazi u Hrvatskoj danas? Evidentno je da u Hrvatskoj, u svim aspektima, postoje nastojanja da se što manje spominje bivša Jugoslavija u pozitivnom smislu. Svjetski uspjesi Zagrebačke škole se, naravno, ne prešućuju, ali se nerado spominju imena autora koji su Zagreb, Hrvatsku i Jugoslaviju uvrstili u vrh svjetske animacije, u prvom redu Dušana Vukotića. Uvjeren sam da u hrvatskom društvu desni ekstremisti nisu u većini, ali su dovoljno glasni jer se smatraju pravim domoljubima, dok su ostali, manjine i lijevi, za njih neprijatelji države! Nevolja je što ih odgovorni u državi šutke toleriraju. Ne slažem se što bivšu Jugoslaviju i sve što je u njoj postignuto sistematski smatraju zločinačkim periodom, čak je na vagu stavljaju na isti nivo sa NDH! Gospodo, po tome sam i ja zločinac, jer sam (1945) počeo, a (1991) završio svoju karijeru zajedno sa državom u kojoj sam dostigao sve svoje domete, uz njenu pomoć i podršku na svim kulturnim područjima. Na svim putovanjima od sedamdesetih godina, u svim dijelovima svijeta, bio sam posebno pozdravljan kao autor Zagrebačke škole iz bivše Jugoslavije. Na Kineskom zidu, uoči 1. maja 2000, kad je čula odakle sam, grupa radnika opkolila me je da se slika sa mnom, s povicima: „Jugoslavija, Jugoslavija!“, iako su čuli da sam ja sada iz Kolodije (Hrvatske). U Zabranjenom gradu u Pekingu, u nekada supertajnoj intimnoj odaji zlatni konopac sprečavao je pristup krevetu za odmor konkubina, uz pisano upozorenje da se strogo zabranjuje prilaženje eksponatima. Kada je prevodilac čuvaru došapnuo da sam Jugoslaven, dozvolio mi je ne samo da prijeđem ogradu, već i da sjednem na krevet konkubine. Na američkom jugu 2000. posjetili smo supruga i ja historijsku zgradu nekadašnjeg političara iz doba Građanskog rata, koja je danas muzej. Nadzornik crnac pokazao je posebnu pažnju gostima iz Jugoslavije i dozvolio je da Vesna, protiv svih pravila, u vrtu muzeja ubere cvijet pamuka za uspomenu! Kada vam je bilo najteže da budete Srbin u Hrvatskoj? Kad se stanje smirilo. Naravno, nije bilo lako biti Srbin u danima oko prelaska Socijalističke Republike Hrvatske u Republiku Hrvatsku. Na Balkanu se ništa ne može mijenjati bez žrtava! Zar su Češka i Slovačka toliko civiliziranije od naših brda i dolina!? Tamošnja dva naroda razišla su se bez velikih potresa, što se kod nas ne može ni zamisliti. Mi smo u Zagrebu već 1990. osjetili pripreme za rušenje zajedničke države. Neke kolege počele su me izbjegavati. Pred prijeteće sukobe sa jedinicama JNA u gradu 1991. dobio sam potihi savjet od prijatelja da se negdje sklonim s Vesnom. Ozbiljno smo to shvatili te prihvatili ponudu austrijskog filmskog novinara iz Graca da se smjestimo u njegovu slobodnu garsonjeru u Beču. Tamo smo proveli četiri mjeseca. Eto, s ocem sam 8. avgusta 1941. prebjegao u Srbiju, a pedeset godina kasnije, 1. avgusta 1991. sklonio sam se sa suprugom u Austriju. Samo ovaj smo se put kući vratili brzo, bez obzira na neizvjesnu situaciju. Kad se situacija smirila, nastavili smo život u novoj državi. Sve neugodne strane novog stanja trebalo je izdržati. Normalno je da svaka nacija želi imati samostalnu državu, no manjinci treba da stave na znanje većini da nisu nikakvi neprijatelji države, jedino traže da nova država cijeni njihova ljudska i civilizacijska prava te im osigura iste uslove za egzistenciju i napredovanje kao svim građanima. Naravno, to do danas nije dovoljno učinjeno, čak je eskalirala mržnja prema Srbima, podgrijavana ekstremistima. Koliko je na vlastima, toliko je i na čitavom društvu da se to maksimalno eliminira - na dobrobit svih, i ugrožene manjine i većinske nacije, i svjetske zajednice. Mnogi zaboravljaju da više niko nije sam na zemaljskoj kugli i da nacionalne isključivosti remete međuljudske odnose! U SFRJ nisam imao potrebu da osjećam i pokazujem nacionalnu pripadnost. Sve što sam postigao u animaciji, karikaturi, stripu i grafičkom dizajnu uvijek je isključivo bio rezultat mog vlastitog rada. Ako sam pomagao državi, činio sam to na području svojih umjetnosti. Danas, nažalost, nije preporučljivo biti manjinac ni u jednoj državi bivše Jugoslavije. Svojevremeno sam nakon 1991. radio karikature za Vjesnik dok mu je glavni urednik zakratko bio Igor Mandić. A dok je bio živ, štampao mi je karikature jedino Stipe Šuvar. Kakogod okreneš, kao stvaralac našao sam se u svojevrsnom getu. Danas radim isključivo u manjinskim izdanjima - Prosvjeti i zagrebačkim Novostima. Ne patim mnogo zbog toga, sad u poznim godinama spokojno živim i radim kod kuće u svom penzionerskom gnijezdu, uz dragocjenu pomoć supruge Vesne. Poznati ste kao dobar poznavalac srpsko-hrvatskog jezika. Pre mnogo godina, Jovan Ćirilov je objasnio kako je teško deliti srpski i hrvatski jezik ako se, na primer, u Hrvatskoj za domaćicu kaže kućanica, a za kuću dom. U Srbiji, pak, kućanica je domaćica, a dom je kuća. Skoro isto? Ah, sad ste dirnuli u moj najosjetljiviji živac. U dugom životu stekao sam iskustvo govornika hrvatsko-srpskog / srpsko-hrvatskog - ili kako bih već nazvao taj moj/naš govor, kojim se služim od djetinjstva. Već u osnovnoj školi bio sam rijedak učenik koji je volio taj predmet. I nikad pravila gramatike nisam, kao drugi klinci, učio napamet, jer sam u odgovoru učitelju sastavljao pravilo izgovaranja na licu mjesta. Nije to bio genetski dar, nego činjenica da sam rođen i odrastao u istočnoj Slavoniji i zapadnom Sremu, u sredini u kojoj se pravilno govori. Zato danas bolje poznajem naš jezik od mnogih univerzitetski obrazovanih govornika. A hrvatski standardni jezik nalazi se u sve lošijem stanju, sve manje ljudi poznaje vlastiti jezik. S jedne strane službeno se brine o standardnom jeziku, s druge strane, među profesionalnim govornicima - spikerima u medijima, političarima, učiteljima i profesorima, čak književnicima, pa i akademicima, o mladima da ne govorimo - zabrinjavajuće je mnogo ljudi koji govore loše, bez dovoljno poznavanja osnovnih jezičnih pravila. Lako ćemo sa razlikovnim pogreškama kućanica - domaćica, kuća – dom... To su naše ispravne zajedničke riječi upotrebljene samo za drukčije pojmove. Postoje, međutim, bezbrojni slučajevi krivog govora, nepoznavanje svog jezika i, što je najžalosnije, nasilnog odvođenja jezika iz srodne grupe, da bi se postigla što veća „čistoća“ nacije. Neko vrijeme sam o jezičnim problemima pisao na jednom portalu. Mislim, nažalost, da je svako javno pisanje o jeziku uzaludno, jer za jezik nikoga ozbiljno nije briga. Nacionalnim isključivcima dovoljno je da im jezik ima samo naziv hrvatski bez obzira na to što ga u stvari ni sami ne govore ispravno. Ali, šta ćemo sa službenim komentatorom koji nas svakodnevno izvještava u medijima da su „branići domaće momćadi zaustavili protivnićke napadaće“… Ja sam pristalica lingvistice (lingvistkinje) moje Osječanke Snježane Kordić koja je zagovornik teze da su srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski varijante jednog standardnog jezika, koje svaki narod naziva svojim jezikom - hrvatskim, srpskim, bošnjačkim ili crnogorskim (kao što reče Krleža). Između tih jezika daleko je manja razlika nego u engleskim jezicima u Britaniji i Americi, njemačkim jezicima u NJemačkoj i Austriji, portugalskim varijantama u Portugalu i Brazilu... Jasno je da će naše nacije zvati svoje jezike i dalje hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski. Bitno je da se naučno prizna zajednička baza tih jezika i odustane od nasilnih međusobnih udaljavanja. Zaboga, ljudi, pa zar nije, bez obzira na bratstvo i jedinstvo, višestruko korisno imati teritoriju s jezicima koji ne zahtijevaju međusobno prevođenje? To bi u svakom slučaju osiguralo lakše ekonomske veze, da ne govorimo o zajedničkom tržištu štampe, knjiga, naučnoj razmjeni...A posebno bi koristilo Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji da svojim jezičnim varijantama legalno čuvaju nacionalne kulturne identitete, a pri tome ne štete (i ne smetaju) razvoju većinskog naroda. Šta je za vas najvrednije u savremenom stvaralaštvu u Hrvatskoj? S obzirom na kapitalizam koji nastoji da nas do kraja uvuče u svoje asocijalne odnose i običaje, Hrvatska je nastavila da se brine o nacionalnoj kulturi, u mjeri u kojoj joj to dopuštaju skromni uslovi u kojima se nalazi. Ne d`o Bog da nas Amerika uvuče u svoj odnos prema kulturi, koja kod njih funkcioniše po potpuno komercijalnim pravilima. Kod nas Ministarstvo kulture na razne načine finansijski pomaže razvoj kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, ne samo profesionalnog već i amaterskog. Neka područja dostižu i međunarodne dosege, i to nam pruža optimizam. No, u odnosu na druge države, pogotovo u odnosu na bivšu Jugoslaviju, to nije dovoljno. Lično sam protiv entuzijastičkih planova, pogotovo nakon uspjeha na svjetskom nogometnom prvenstvu, da se gradi veliki nacionalni nogometni stadion, dok Zagreb nema Palatu kulture, koje postoje u svim prestonicama bivših republika. Multifunkcionalnog Doma kulture u Zagrebu neće biti, bar još u dogledno vrijeme, ali će se Nacionalni nogometni stadion podići – kol’ko košta da košta, nećemo valjda biti zadnji u Evropi...