Brzo su se zaboravile moje zasluge za Hrvatsku

Ako iko odluči da jednom napiše istoriju fudbala na prostorima bivše Jugoslavije, pored imena Miroslava Ćire Blaževića sigurno neće stajati da je najtrofejnija, ali svakako mora pisati da je najharizmatičnija trenerska figura. Neodoljivi fudbalski i životni šarmer, osporavan je i uzdizan do neslućenih visina. Svom Dinamu doneo je titulu posle 28 godina a sa reprezentacijom Hrvatske bio treći na svetu u Francuskoj 1998. godine. NJegov politički angažman u vreme kada je Hrvatska sticala nezavisnost nimalo i nigde na prostoru bivše države nije naškodio njegovom imidžu – fudbalskog džentlmena i znalca. NJegov životni put inspirisao je reditelja Tarika Filipovića da režira predstavu „Ćiro“. Minulih dana ozbiljno je ustalasao javnost u regionu odlukom da učestvujete u spotu Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca nakon što su se na izbornim plakatima ove partije za Evropski parlament pojavile šovinističke poruke. U intervjuu za NIN kaže da je motiv za ovakav potez bio vrlo jednostavan – pomirenje i tolerancija. „Nemam nikakav problem da kažem ono što mislim jer imam određeni kredibilitet kod ljudi. Neki me cijene, a neki napadaju i vrijeđaju, ali to su stvari na koje sam navikao. Jedino je bitno da izvršim svoju patriotsku dužnost“, kaže Blažević. Imate prilično retko poimanje patriotizma za balkanske političke prilike? Moja velika želja je da živimo i družimo se onako kako to civiliziranom svijetu priliči, a ne da u svakoj, banalnoj prilici, nažalost, stvaramo grudvu snijega koja će se zakotrljati i nekoga poklopiti. Protiv toga se borim, jer nemamo pravo ignorirati bližnjega svoga. To su ljudi koji zaslužuju pažnju i obazrivost kako bi ponovo živjeli u miru, bez opasnosti da se opet napravi najveća glupost na svijetu, a to je rat. Ja sam sa svojom dokazanom patriotskom težinom poslao poruku koja poziva na pomirenje bez onih primitivnih i fanatičnih težnji. Mislim da Hrvati imaju mnogo razloga da budu sretni i zadovoljni – poslije dugo vremena imaju svoju domovinu. Zašto onda ne stvarati relacije koje bi svakom od nas omogućile lagodniji život. To je moja doktrina, ono čemu težim i biću vrlo sretan ako sam u tome i u najmanjem postotku uspio. Da li je bilo i ličnih motiva, da li vam je Pupovac prijatelj? Prijatelj je velika riječ, ali se s Pupovcem sastajem često. Daleko od toga da uvijek imamo isto mišljenje, ali se kroz diskusiju i civiliziranu argumentaciju često znamo i složiti. A i kada ne možemo da nađemo zajedničku točku, to nije razlog da se svađamo. Zamolio me da pomognem u ovom slučaju, a ja sam iskoristio priliku da svima pošaljem poruku kako bi sa susjedima trebali imati civiliziran, normalan odnos. Plašite li se reakcije javnosti? Evo prije neki dan su mi na Fejsbuku objavili umrlicu na kojoj je samo jedan ožalošćeni, a to je Pupovac. Na ulici mi psuju mater četničku. Izgleda da su odjednom zaboravljene moje zasluge za Hrvatsku. Ali ja imam čistu savjest. Osvjedočeni sam patriota, poznato je da sam ja tuđmanovac, da sam i plenkovićevac. Inače, mislim da je Plenković umjereni političar. Vidim da mi ništa ne zamjera iako sam, moram priznati, očekivao njegovu reakciju i čak mislio da bi ona mogla biti i drugačija. Ovako, pokazao je da razumije razloge zbog kojih sam se odlučio pomoći Pupovcu. Nije tajna da ste prijatelj i sa Markom Perkovićem Tompsonom, koji je proustaški nastrojen. Otkud to prijateljstvo imajući u vidu ovo što ste sad učinili? Što čačkate mečku, šta sada hoćete da pljujem po Tompsonu ili da ga javno hvalim. On ima egzistencijalnih problema pa je publiku našao u mladima koji su još uvijek nesvjesni ispravnosti ponašanja koje ja zagovaram. Ne mislim da je Tompson ekstremista, ali mislim da ste vi provokator. Možda su samo pitanja provokativna… Pa dobro, hajde, neka ste pitali… Jedan od slogana Pupovčeve kampanje glasi „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj“, i pisan je i latiničkim i ćiriličkim pismom. Pa kako je, po vašem mišljenju, biti Srbin u Hrvatskoj? Nemaš pravo, Pupovac! Nije istina, puno nas je koji vas poštujemo i volimo. I vi ste građani ove domovine i imate ista prava koja i mi imamo. A Pupovcu bih poručio da razmisli o činjenici da je u koaliciji sa HDZ-om i Plenkovićem. Ti, dakle, vladaš Hrvatskom a Srbin si. To su pozitivne stvari i govore ponešto i o Plenkoviću. Hajde da pokušamo da na stvari gledamo na taj način. Čini mi se da Pupovac od šume ne vidi brijeg i da se ogromna većina u Hrvatskoj bori da se Srbi osjećaju kao u svojoj domovini. On ima mogućnost da stavove iznese na najmjerodavnijem mjestu. I on ih iznosi, i to je dobro, jer to su vrijednosti koje nam i Europa sugerira. Dolazite li u Beograd, kako vas ovde primaju i da li vam zameraju što ste podržavali Tuđmana, a i sada se deklarišete kao tuđmanovac? A ne, vi Srbi imate tu elastičnost koja nama nedostaje. Kad dođem u Beograd, još mi govore „Ćiro, majstore“, a ovdje „Ćiro, pederu“. U Beogradu se osjećam jako, jako ugodno. Zašto se ni posle skoro 30 godina od sukoba u regionu ne stišavaju strasti i šovinizam? Robert Šuman, francuski ministar spoljnih poslova, samo pet godina posle Drugog svetskog rata kroz Zajednicu uglja i čelika spojio je Francusku i Nemačku, koje su bile arhineprijatelji. Šta nas koči? To pitanje i sam sebi često postavljam. Pa oni su se nemilosrdno ubijali u dva svjetska rata. I pređoše preko toga jer su svjesni da ne mogu živjeti u prošlosti. To je, čini mi se, civilizacijski nivo koji mi na ovim prostorima nismo dostigli i ja se borim da se bar približimo takvom načinu razmišljanja. Sport je po definiciji takav da se dobro vide refleksije politike. Kulturna razmena, na primer, između Srbije i Hrvatske funkcioniše prilično dobro, koliko sport u ovakvom okruženju može pomoći da se prevaziđu nesporazumi? Mi smo još u periodu preodgojavanja, jednog prevaspitavanja. Naša mladost još nije svjesna neophodnosti života u zajedništvu i dok to saznanje ne sazri teško je očekivati da ovi najpopularniji sportovi mogu pomoći. Moramo biti strpljivi i siguran sam da će ti mladi ljudi doći do svijesti da to nije racionalan način života. Regionalna košarkaška liga funkcioniše već deceniju i po, ali čini se da bi to u fudbalu išlo znatno teže? Apsolutno i to je zbog toga što još nismo došli do nivoa neophodnog za zajednički suživot. Nema dvojbe da i fudbal nosi neki poseban naboj i zato mislim da sa tom zajedničkom ligom treba pričekati, kao i kad su u pitanju ovi najvitalniji koje mi nazivamo huliganima. Htjeli mi to ili ne, oni su onaj dio društva na kojem ostaje budućnost naših država i dok se oni ne preodgoje neće biti ništa od zajedničke lige. Pri tome, nema dvojbe da bi takva liga podigla kvalitet, ali ako nema uslova bolje da se ne igra nego da neko izgubi glavu. Hrvatska je vicešampion sveta, Srbija je bila na Svetskom prvenstvu u Rusiji, ali je kvalitet u klubovima na izuzetno niskom nivou. Kako to objašnjavate? Pa nemamo para, nemamo lovu. Lova je najvažnija stvar u životu. Dok su drugi gledali kako će napraviti pare, mi smo gledali kako ćemo ubiti jedan drugog. A sada, da bi preživjeli moramo prodavati najnadarenije igrače. I to nije slučaj samo u sportu, već u svim oblastima. I to će, nažalost, potrajati. Vaša karijera je filmska, počeli ste kao čistač u Švajcarskoj, a završili kao trenerska legenda. Kada se osvrnete unazad, koju tačku vidite kao prelomnu na tom putu? Uspjeh je komponiran od sedam faktora. Prvi faktor je sreća, a ja u sreću ne vjerujem. Prije toga dolaze talenat, motiv, karakter, mukotrpan rad, inteligencija, ambijent bez koga ne možeš napraviti ništa. Tek posljednji faktor je sreća. NJu može uhvatiti samo onaj ko je spreman, a da bi to bio moraš imati sve one faktore koje sam nabrojao. Sreća hoda i nudi se samo jednom, i ako nisi spreman u tom momentu nepovratno će otići. Kako ste se osećali kada vas je Franjo Tuđman pozvao uoči četvrtfinala Svetskog prvenstva 1998. i utakmice s Nemačkom i tražio pobedu? Kad god bi me Tuđman nazvao, ja sam stao u stav mirno. Zvao me neposredno pred utakmicu i rekao da je došao Helmut Kol i da bi bilo jako dobro da pobijedimo. Bio sam svjestan da niko to ne može garantirati, samo sam rekao „predsjedniče, sve ćemo učinit’“. Bio sam u takvom emotivnom stanju da mi je lice izgledalo kao lice samrtnika i mislio sam da umirem. Blijedo, zeleno, kako ćeš ga god nazvati. Došao sam takav pred igrače, a moja priprema za meč traje samo sedam minuta jer njihova koncentracija ne traje duže. Nisam ni riječ rekao, a poslije dvije minute i oni su počeli dobivat’ moju boju kože. Uspio sam im prenijeti svoje duševno stanje. Takvi smo izašli na teren i isprašili NJemačku s tri razlike. U Beogradu i sada vlada uverenje da vam je neostvarena trenerska želja ostala Crvena zvezda. Koliko ima istine u tome? Bio sam napredniji od Dragana DŽajića i Vladimira Cvetkovića koji su bili prvi ljudi Zvezde. S pokojnim Ivanom Stambolićem sam se dogovorio oko dolaska u Zvezdu, ali moji veliki prijatelji DŽaja i Cvele su se suprotstavili i rekli da Hrvat ne može biti trener Zvezde. U tome je uspela jedna druga Zvezdina i hrvatska fudbalska legenda – Robert Prosinečki, koji je, kako se više puta pričalo. zbog vaše sumnje u njegove kvalitete završio u Beogradu… Koliko ima istine u tome? Ma uopće nema istine. Pa ne bih vodio pet reprezentacija da mi Bog nije dao dar da prepoznam ko će biti svjetska klasa. Međutim, kad je neka trgovina u pitanju, ne možemo se mjeriti s vama Srbima. Vi ste lukaviji. Onaj Ante Pavlović, bivši generalni sekretar Fudbalskog saveza Jugoslavije, iza leđa mi je napravio foru i završio posao oko prelaska Prosinečkog u Zvezdu. Prihvatio sam krivicu na sebe – Mea culpa iako nisam bio kriv. Ali Bogu hvala da je napravio tako veliku karijeru. Ja sa njim sada imam odnos oca i sina.