Arhiva

Jedan njihov za deset naših

Dejan Tiago Stanković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 29. maj 2019 | 23:32
Za smrtnu kaznu smo se dogovorili da nije opcija, tako da niko ozbiljan više i ne traži njen povratak. A sad ja srpska vlast uvela zamenu za smrtnu kaznu, doživotnu bez pomilovanja. Čitav civilizovan svet smatra da je to pogrešno. Meni je malo nehumano da čak i neko ko je počinio monstruozan zločin nikada i ni pod kojim uslovima ne može da bude predmet milosrđa. Recimo, kada bi poživeo 98 godina u zatvoru i počeo da koristi pelene, da su svi koji pamte njegov zločin pomrli, zar ni tad neko ne bi mogao da ga pomiluje iz čiste humanosti? A baš to znači osuda bez prava na pomilovanje. Ne ostaviti u zakonu prozor ni za takvu mogućnost, to mi je čudno. Ali to ovde i nije tema. Tema su krivična dela izabrana da se zbog njih do smrti trune na robiji. Razumljivo, to su ona krivična dela koja se smatraju najnečovečnijim. I ima logike: teško ubistvo, silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, nad detetom, maloletnim licem, bremenitom ženom. Zatim, od sada će da se doživotno u tamnici leži i za zločine kao što su - genocid, zločin protiv čovečnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, terorizma - sve to u toj logici ima smisla. Šta meni nema smisla je doživotna kazna za dva navedena teška dela: za prevrat i za ubistvo političara i državnih funkcionera. Čini mi se nelogično i nepravedno svako iz svog razloga. Prvo – ubistvo državnog velikodostojnika mi je diskriminatorno. Obratio sam se advokatu, iskusnom krivičaru sa pitanjem: Koliko bi dobio neko da ubije nekog običnog čoveka, na primer mene ili mog kuma. Odgovor je: Moguće je da, ako se steknu uslovi, dobije i samo sedam godina, tako da, ako se dobro vlada u zatvoru, može da bude na slobodi posle pet godina robije. Ima takvih slučajeva. A ubije li neko predsednika ili predsednicu parlamenta, ili poslanika, on dobije doživotnu bez prava na pomilovanje, tj. sa robije će mu kosti izneti. Naravno da je svaki atentat za kaznu, ali u uslovima jednakosti pred zakonom osećam se jadno ako moj i vaš život vrede tako malo u odnosu na život političara koji, kao što znamo, veoma loše rade svoj posao. Dakle, jedan činovnik takve države vredi deset običnih života. Da li je to u redu? Da li je to logično? Meni nije. A što se tiče teških dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije, tu se valjda misli na političke prevrate, tek tu je situacija komična. Naša zemlja je po svim pokazateljima na dnu Evrope, bolje Afrike. Dotle ju je doveo režim. Ako pokušaš da svrgneš takav režim, dakle ako počiniš krivično dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije, imaš zapravo dve opcije. Ako ti prevrat uspe, uzjahaćeš vlast i slaviće te kao heroja. Ne uspeš li, robijaćeš dok si živ. Poređenja radi, ako u nekoj visokorazvijenoj zemlji sa visokim standardom, recimo Danskoj, pokušaš da oboriš režim, najveća moguća kazna je 25 godina, a ako u siromašnoj i zapuštenoj Srbiji, gde tradicionalno imamo lošu i/ili korumpiranu vlast sklonu diktaturi, uradiš to isto, umrećeš iza rešetaka. Gde je tu logika? Zašto mi više vrednujemo svoj nikakav režim, često nametnut ili izabran na mućku, nego što Danci vrednuju svoj funkcionalan i dobar? Meni se tu nameće treće pitanje. Zašto u ovakvom pravnom kalamburu, kakav je uspostavljen donošenjem izmena krivičnog zakonika, pravna struka uglavnom ćuti. Pravnici, sudije, tužioci, advokati, dužni su da misle kritički, da preispituju zakone, nisu oni tehničari pravde nego sudska vlast, i morali bi da se oglase po ovakvim pitanjima kad zakon nije dobar, a nije. Doduše, istakao se jedan glas, sudija Miša Majić. Učinilo mi se da ima potencijala za državnika. U to me uverilo i drvlje i kamenje koje su na njega osuli režimski parlamentarci. Kao u zoo-vrtu kad uđeš u majmunaru, tako se dernjaju i skiče na njega. Čim su se toliko uzbudili, plaše ga se. Dakle, držimo ga na oku. Nisam živ da vidim šta će sve da mu rade da ga diskvalifikuju. Biće kao Farma.