NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štrajk na prinudnom odmoru

Razuđenost i rascepkanost opozicione scene ništavna je u poređenju sa sindikalnom: radnici više ne veruju onima koji bi trebalo da štite njihove interese i nisu spremni da stupe u generalni štrajk

      Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata polovinom septembra oblepila je gradove širom Srbije plakatima kojima je pozvala na generalni štrajk 21. septembra, u sklopu protesta Saveza za promene. "Stanimo svi da Srbija krene", "Moramo Srbiju osloboditi onih koji je vode u propast", "Hoćemo ekonomski razvijeno i demokratsko društvo", samo su neki od napisa pored kojih oni kojima je poziv upućen prolaze ravnodušno bez zadržavanja.
       Čitava jednomesečna kampanja vezana za štrajk koji je po procenama čelnika Saveza za promene i sindikalnih vođa trebalo da preraste u opštenarodni bunt, doživela je fijasko. Lideri Saveza za promene obećavali su - "mi smo kadri da blokiramo Srbiju. Zaustavićemo sve, puteve, pruge, mostove, granične prelaze". Vladan Batić, koordinator SZP-a, najavio je još kako će posle blokade organizator dati "malu pauzu režimu od par dana". Valjda da bi se prestrašeni vlastodršci dogovorili kojim redosledom će podnositi ostavke. Bilo je i onih koji su naseli. Nemali broj ljudi otkazao je put u unutrašnjost Srbije tog 21. septembra bojeći se zakrčenih saobraćajnica. Bili su to dani kada se zaista moglo ogluveti od iz herbarijuma izvađenih parola, fraza, zahteva, obećanja... Popularni Dragoslav Avramović, kome svi velikodušno opraštaju nestanke onda kada je (bio) najpotrebniji, nije izdržao da ne prokomentariše ovu važnu akciju: "Mogućnosti za generalni štrajk su veće jer ima dosta nezaposlenih kao i ljudi na ivici lestvice." Naglasio je još da je "štrajk strahovito efektivno sredstvo".
       Posao i obraz
       Šta da se radi, tako izgleda radnici ne misle. Kad ih pitate, primećuju uz izvinjenje da u Srbiji ne može biti generalnog štrajka koliko god to opoziciona velesila želela. Naslućujući da sindikati ne mogu da joj ispune želju, čelnici opozicije koji o radničkim problemima brinu samo onda kad to odgovara njihovim interesima, počeli su pojedinačno da ih preklinju. Vuk Obradović, predsednik Socijaldemokratije, zakupio je i oglasni prostor na pola strane "Blica" sa koje pokušava da hipnotiše čitaoca molećivim pogledom, kao da je računao da bi njegova značajnost mogla da ustalasa Srbiju: "Radnici Srbije, vaše porodice su u živom blatu bede i poniženja... Nemate šta da izgubite. Ova vlast vam je oduzela i posao i obraz..." Posle ovih probranih reči utehe Obradović nastavlja "Ujedinimo se u lancu solidarnosti i protesta koji će prekriti Srbiju. Oduzmimo prostor zlu što nas satire. Nema više vremena za oklevanje, ni mesta za neodlučne."
       Sada štrajkuju jedino radnici beogradskog IMT-a a najnovija vest glasi da su se u utorak (5. oktobar) ponovo probudili kragujevački oružari. Prvog dana u fabričkom dvorištu IMT-a bilo je oko 1 500 radnika dok ih je u ponedeljak (4. oktobar) u jedini dan u nedelji kada se štrajk održava sa početkom u osam sati ujutru u polusatnom trajanju, bilo oko petstotina. U IMT-u prema računici sindikalista, ukupan dug zarada za oko četiri hiljade radnika iznosi preko tri miliona DEM. Pre deset godina kvalifikovani majstor dobijao je platu koja je iznosila oko dve hiljade maraka. Tada je godišnje ova fabrika proizvodila oko 40 000 traktora, dok se za poslednjih deset godina proizvelo samo oko 20 000 traktora.
       Policija u fabrici
       Malobrojni štrajkači nerado govore za novine. Ispred kapije je jako obezbeđenje koje osim zaposlenih nikog ne pušta u krug fabrike. Samo policiju. Iako naizgled nemarno parkiran auto sa policijskim oznakama tačno pored rampe pomalo uliva strah. Ustežući se, Đorđe Racik pristaje da govori. Dvadeset godina kao mašinbravar radi u fabrici. Dugo je na prinudnom odmoru: "Svoju porodicu, devetogodišnju ćerku i suprugu hranim otpacima koje pronalazim u kontejnerima u centru grada. Svakodnevno srećem po dvadeset-trideset ljudi koji čine isto. Sve je više radnika i penzionera. Štrajkujem da promenim sudbinu, da pokažem da se borim protiv fašizma koji je ovde zavladao."
       Preko puta fabrike nalazi se i u rane jutarnje sate rado posećivan lokal "Pivara Čelarevo". Od već nekolicine prisutnih samo jedan radnik pristaje da nešto kaže. U fabrici radi dvadeset pet godina. Na prinudnom odmoru je još od početka bombardovanja: "Nisam za štrajk jer niko ne može da nam obezbedi obrtna sredstva za rad. Kad nemamo alat i materijal, šta nam vredi štrajk. Posle svega moji prijatelji i ja ovde dolazimo samo da ručamo u menzi i vraćamo se kući. Generalni štrajk bi možda i uspeo, ali samo pod uslovom da se udruže svi sindikati." I tako dolazimo do jedne od najotužnijih priča u zemlji Srbiji. Koliko god to neverovatno zvučalo, razuđenost i rascepkanost opozicione scene ništavna je u poređenju sa sindikalnom. U Republici je registrovano oko 11 000 sindikata. Rivalstvo, borbe za prestiž, nezajažljiva sujetnost i podmetačine određuju bratiju koja bi trebala da zaštiti radničke interese. Radnicima je to očigledno jasno, bune se najviše borbeni penzioneri na samrti od neuhranjenosti ali bez mogućnosti da stvore kritičnu masu za promene.
       Nedavno je objavljeno istraživanje javnog mnjenja Srbije koje je realizovao ekspertni tim Centra za proučavanje alternativa i UGS "Nezavisnost", na uzorku od 1 588 ispitanika. Tri četvrtine građana nije spremno da rizikuje posao u firmi u kojoj radi ili ne bi na to bili spremni ako bi bili zaposleni, po dve trećine građana nije spremno izlaganju neprijatnostima sa ljudima koji su protiv protesta. Čak 82 odsto ispitanika nije spremno da se sukobi sa policijom i rizikuje hapšenja.
       Srećko Mihajlović, rukovodilac istraživačkog tima, kaže da su građani, između ostalog, upitani i šta im predstavlja najveće zadovoljstvo u životu. Izvori emocionalne stabilnosti su porodica, prijatelji i posao. Naš sagovornik stoga zaključuje: "Kada bi na generalni štrajk pozvali složno svi sindikati, uključujući i državni, radnici ga ipak ne bi prihvatili. Svuda oko sebe gledaju nezaposlene, logično je da takvu sudbinu niko ne priželjkuje. Takođe građani ne prihvataju masovni izlazak na ulice. Oni su za demokratsku opciju, za izbore."
       Oružari, ponovo...
       Dragan Milovanović, predsednik Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, rezimirajući efekte generalnog štrajka koji je ovaj sindikat organizovao, iskazuje "zadovoljstvo". Na pitanje kako je to moguće kada je odziv očigledno zanemarljiv, Milovanović kaže da je takav početak uobičajen. "Generalni štrajkovi obično započinju ovako kako smo mi započeli. Na nekoliko mesta na različite načine - u školama i preduzećima, demonstracijama i izlaskom na ulice. I dalje sam siguran da još nije kasno za omasovljenje bunta. To dokazuje i buđenje Kragujevca."
       Sećanje na kragujevačko leto pre četiri godine zaista pomalo uliva nadu. Hiljade ljudi je tri meseca protestovalo na ulicama a oko sto ljudi svesno je rizikovalo život danima štrajkujući glađu. Radnički zahtevi su najzad bili ispunjeni. Štrajk i javni protest dobili su isto značenje. Veliki broj Kragujevčana i stanovnika drugih gradova priključio se protestu.
       Pripiti i trezni
       Ponovo su, dakle, radnici "Zastavine" fabrike Namenskih proizvoda na ulici. Zoran Nedeljković, predsednik sindikata Namenske, poručuje: "Bilo bi dobro da protest jednim udarcem 'ubije dve muve' i da pomogne da se promene oni koji nas vode iz rata u hiperinflaciju i tako ukrug. Protest je borba za bolji život radnika u Srbiji. Nama ne treba vlada da nabavlja nekoliko kilograma brašna, šećera i dve-tri flaše zejtina, tražimo naše - nove programe i tražimo poslovanje."
       Branislav Čanak, predsednik UGS "Nezavisnost", siguran je da je u našim uslovima nemoguće organizovati generalni štrajk i ljut je što njegove kolege neodgovorno potežu tu mogućnost "Neozbiljno je u kafani u pripitom stanju razgovarati o generalnom štrajku a kamoli trezan to javno obećavati."
       - Radnici moraju da budu u fabrikama da bi štrajk uspeo. On se ne organizuje po kućama i buvljacima gde je izmešten najveći broj radnika. U takvim uslovima pozivati na generalni štrajk neodgovorno je i smešno. U Francuskoj, koja je uređena zemlja, generalni štrajk bi morao da se priprema najmanje pola godine, a kod nas se to radi za pet minuta. Uostalom, naša država je blokirana i bez štrajka. Čak i da imamo radnike, ne bismo mogli da proizvedemo goru blokadu nego što ju je proizveo sam Milošević. Ne mislim da je cilj da se takmičimo sa njim u tome ko je gori - rezigniran je i naš sagovornik. Čanak dalje ističe da su prilike takve da se lako može dogoditi da i bez SZP-a građani izađu na ulice i kroz socijalnu eksploziju donesu promene: "Mi se ozbiljno pripremamo da u tom slučaju socijalnu eksploziju koja je rušilačka, usmerimo u konstruktivnom pravcu."
       Tako nešto bilo bi neophodno jer su se pre petnaestak godina u Argentini dogodili socijalni nemiri ali je sve počelo i završilo se rušenjem i pljačkom.
       Očigledno je da sindikati koji sebi pripisuju odrednicu "nezavisni", ne sarađuju - što zbog različitih taktičkih procena, što zbog ličnih animoziteta. Zoran Stojiljković, asistent na Fakultetu političkih nauka na Katedri za političku sociologiju na pitanje da rezimira rad alternativnih sindikata kod nas i nabroji eventualne uspehe, kaže: "U ovakvoj situaciji veliki je uspeh i preživeti. Okupljanje i očuvanje jezgra ljudi sposobnih da donesu promene, edukacija radnika za sada je cilj kao i participacija u širim promenama." Da to ne može biti dovoljno, pokazuju i najsvežija istraživanja koja kažu da i u državne i u alternativne sindikate poverenja ima tek petina stanovnika.
       Okrugli sto
       Sve dosad pokazuje da se može povući paralela između sindikalne i političke scene. Partije pre izbora niču kao pečurke posle kiše dok se sindikalne organizacije mrve. Mihail Arandarenko, docent na Ekonomskom fakultetu na Katedri socijalne ekonomije, predlaže: "Neverovatno je ali istinito da sindikati kod nas ne mogu da se slože oko minimuma zajedničkih interesa. Dobro organizovani sindikati štrajkuju iz solidarnosti, a to je onaj momenat kad jedna grupacija nema razloga da obustavi rad ali ipak zbog profesionalne ili sindikalne solidarnosti prihvata štrajk. Zbog svega nabrojanog, mislim da je krajnje vreme da i sindikati poput političkih stranaka organizuju okrugli sto." Do tada naš radnik će i dalje najmanje ceniti sebe, pristajati na male i neredovne plate, ćutke prihvatiti prinudne odmore i otkaze. Dopuštaće kao i dosad da mu komanduje politička struktura koja cedi njegov patriotizam i spremnost da se žrtvuje za najviše nacionalne ali i najniže dnevnopolitičke interese. Odbijaće da se aktivira kao građanin i neće koristiti svoja građanska i radnička prava. Kao i do sada živeće u stalnom iščekivanju "nečega" bez želje da se izbori za bolji položaj. Ješće ga nagomilano nezadovoljstvo vešto kontrolisano i usmereno ka nigde.
       U zemljama Istočne Evrope, a naročito u Poljskoj, sindikati su odigrali glavnu ulogu kao donosioci promena. Krilatica poljskih sindikata "Solidarnost", iz osamdesetih glasila je: "Ništa o nama - bez nas."
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ
      
      

       Nismo čuvari socijalnog mira


       Savez sindikata Srbije, u narodu poznatiji kao "državni sindikat", najveći je sindikat u Republici Srbiji. Okuplja 25 sindikata grana i delatnosti i kao kolektivne članove Savez penzionera Srbije i Savez invalida rada Srbije. Ovaj savez broji 1 698 000 zaposlenih.
       Predsednik Tomislav Banović pristao je da odgovori na NIN-ova pitanja jedino pismenim putem.
       U Srbiji se često poziva na generalni štrajk koji se, međutim, uprkos sve težem položaju radnika, nikada nije ostvario. Zbog čega je to tako ako je štrajk najmoćnije sredstvo sindikalne borbe?
       - Da, štrajk, u principu, jeste najmoćnije sredstvo sindikalne borbe. Međutim, to ne znači da je on najbolje i najefikasnije sredstvo za ostvarivanje sindikalnih zahteva u svakoj konkretnoj situaciji. Mi smo u tom pogledu imali različita iskustva. Savez sindikata Srbije je pozivao svoje članstvo na generalni štrajk 1992. i 1993. godine i tada je samo delimično ostvario svoje ciljeve i zahteve. Da bi se štrajkom u punoj meri postigli postavljeni ciljevi, potrebni su odgovarajući uslovi i vreme. Mi sada za to potrebne uslove nemamo, jer zemlja je upravo izašla iz rata koji je, u svakom pogledu, ostavio teške posledice. Sada nam je svima prvi cilj - obnova zemlje. Generalni štrajk, u takvoj situaciji, ne samo da ne bi bio najšire prihvaćen u članstvu Saveza sindikata Srbije, već bi nam mogao naneti više štete nego koristi. Zbog toga smo se mi, odlukom Veća Saveza sindikata Srbije, zasnovanom na većinskom raspoloženju članstva, opredelili za metode rada i delovanja za koje mislimo da su u ovom trenutku delotvorniji. A to su pregovori sa Vladom Republike Srbije i Privrednom komorom Srbije, kao našim socijalnim partnerima. Ako ocenimo da ti metodi ne daju odgovarajuće rezultate, mi ćemo svoju odluku promeniti i opredeliti se za druga sredstva.
       Mnogi odavno zameraju što se sindikat sveo na snabdevačku organizaciju koja zimnicom odobrovoljava svoje članstvo. Da li je to dovoljno?
       - Savez sindikata Srbije se nije sveo i nikada nije bio sveden na snabdevačku organizaciju upravo zato što smatramo da to nije dovoljno. Naprotiv, i programski i u praksi, naši prevashodni zadaci su na planu socijalne i materijalne zaštite zaposlenih, u najširem smislu reči.
       Međutim, u određenim trenucima, u određenim konkretnim situacijama, pridajemo odgovarajuću, pa i veliku pažnju neposrednom pružanju pomoći članstvu - putem povoljnijeg snabdevanja određenim životnim namirnicama i potrebama, nego što bi se to moglo postići na samom tržištu.
       Vašem sindikatu se zamera da pomaže strankama na vlasti da očuvaju socijalni mir ne vodeći računa o stvarnim interesima radnika.
       - Nije tako. Mi smo vanstranačka organizacija, a na odgovarajući način sarađujemo sa svim parlamentarnim strankama i, naravno, sa legalno izabranim organima vlasti na svim nivoima - od opštine do Republike, bez obzira koje političke stranke i partije trenutno imaju većinu u tim organima. A s njima sarađujemo zbog toga što na taj način uspešnije možemo da ostvarujemo svoje programske zadatke, da zastupamo i realizujemo životne interese članstva, o čemu sam više rekao u odgovoru na prethodna dva pitanja. Mi, dakle, nismo nikakvi čuvari socijalnog mira.
       Zbog čega nema solidarnosti između raznih sindikalnih organizacija, niti minimuma zajedničkih interesa oko kojih bi se oni ujedinili?
       - Ne bih mogao da se složim da nema sindikalne solidarnosti. Naprotiv, mislim da je kod nas poslednjih godina dosta izražen i razvijen sindikalni pluralizam i sindikalna solidarnost, pa i među različitim sindikatima i sindikalnim centralama različitog programa i orijentacije. Mi smo, na primer, o određenim pitanjima, neposredno i preko Saveza samostalnih sindikata Jugoslavije, imali odgovarajuću saradnju i zajedničke akcije (posebno u vreme ratnog stanja) sa Ujedinjenim granskim sindikatima "Nezavisnost". Ne samo s njima, sarađivali smo i sarađujemo o određenim pitanjima i sa Sindikatom elektroprivrede Srbije, Sindikatom bankarskih i ostalih finansijskih organizacija, itd...
       Treba li ove zime očekivati eksploziju socijalnih nemira, kako mnogi predviđaju?
       - Neće biti razloga za eksploziju socijalnih nemira ukoliko bude dosledno i efikasno ostvarivana utvrđena ekonomska politika za drugu polovinu 1999. godine, ukoliko se budu poštovali važeći kolektivni ugovori i ukoliko se uspostavi redovnost isplate zarada i ostalih ličnih primanja zaposlenih. O tome smo raspravljali na poslednjoj sednici Veća Saveza sindikata Srbije, održanoj pre nekoliko dana, na kojoj smo usvojili i odgovarajuće stavove i zaključke, o kojima smo obavestili Vladu Republike Srbije i ostale najviše organe naše Republike i Savezne Republike Jugoslavije. Verujemo da još postoje mogućnosti da se postojeći problemi razrešavaju mirno i konstruktivno. Ali to, naravno, zavisi ne samo od Sindikata već i od mnogih drugih činilaca i okolnosti.
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu